Glumica Katarina Žutić govori o glumi, slikarstvu, prijateljima, ratu, strahovima, nadama ali i planovima i željama.
Jedna od najznačajnijih glumica svoje generacije Katarina Žutić u ekskluzivnom velikom intervjuu za MONDO govori o tome kakve je sve izazove imala u karijeri, kako je doživjela raspad Jugoslavije, o tome zbog čega nije mogla da održi pojedina prijateljstva, o kultnoj predstavi “Mala”, saradnji sa Rastkom Lupulovićem danas vladikom Ilarionom, ali i o bombardovanju 1999, petom oktobru, strahovima, nadanjima i planovima.
Na početku se prisećamo filma “Vizantijsko plavo” koji je premijeru imao prije 30 godina a sa kojim je Katarina ušla na velika vrata sedme umjetnosti. Njeno maestralno tumačenje Lize donijelo joj je jednu od najvećih glumačkih nagrada - “Caricu Teodoru”.
“Ja sam tada imala 20 godina, bila sam jako mlada. Te godine je umro moj tata. Bila sam na niškom festivalu, dobila Caricu Teodoru. To je bio neki kraj avgusta a moj tata je umro 31. avgusta. Tako da je meni to o čemu vi sad pričate potpuno izmaklo razmišljanju jer mi se izmaklo tlo pod nogama. Nisam zapravo ni imala ideju gdje bijem u tom periodu. A što se same moje karijere tiče nadala sam se da će to biti jedna velika lepa odskočna daska gdje ću ja moći da dalje igram, radim. Međutim desilo se da ja iza toga nisam sedam narednih godina snimila nijedan film. U vrijeme velike Jugoslavije je to bilo drugačije. Kada se pojavio neko mlad i darovit to se njegovalo. Međutim, početkom devedesetih je počelo sve naopako. Od rata pa nadalje. I onda se i ta moja karijera, bez obzira na tu lijepu odskočnu dasku, nije razvijala kao što bi čovjek očekivao”, kaže Katarina Žutić.
Bile su to godine kada je besnio rat u bivšoj Jugoslaviji. Katarina kaže kako je vrlo teško doživjela raspad nekadašnje SFRJ.
“Mi smo bili djeca i nismo mogli da početkom osamdesetih naslutimo šta će se kasnije desiti. Ali kada je krenulo to devedesetih… ja i dan danas se sećam gdje sam sedila u trenutku kada je bila ta sjednica u Cankarjevom domu. Sjećam se da sam grcala koliko sam plakala jer sma shvatila da nešto što sam ja uzimala zdravo za gotovo, nešto što je bila moja zemlja se raspada. Ja sam tu zemlju voljela. Tada su Slovenci izašli iz Jugoslavije. Cijeloj mojoj generaciji je taj rat ukrao mladost, tu bezbrižnu mladost – idemo na koncerte, dolaze bendovi, izlazimo na neka sadržajna mjesta. Mnogima iz moje generacije su potpuno uništeni životi. Dobar dio njih je bio na ratištu. Devastirani smo potpuno bili”, rekla je ona.
Ističe kako je i nju i celu njenu generaciju cijeli taj rat jednostavno snašao.
“Mene je sve to snašlo. To je slučaj sa mojom generacijom generalno. Imala sam prijatelje Hrvate i mi smo jednostavno otuđili. Sjećam se te godine kada sam otišla na Krk gdje je moj očuh Muci Draškić imao porodičnu kuću – odjedanput su došle neke druge teme. Vi Srbi, mi Hrvati. Ja sam bila šokirana. Rekla sam im kako mi na taj način ne pričamo u Beogradu. I shvatila sam tad da ja ne mogu više da se družim sa tim ljudima, sa kojima sam se družila čitavo detinjstvo. Mi više nismo imali nijednu drugu temu osim – ti si ova a mi smo oni. I to je bila i posljednja godina kada sam letovala na Krku. Tužno je to. I dan danas mi je žao te naše divne zemlje. Ali mislim da je Evropi Jugoslavija bila trn u oku. Ta Jugoslavija je bila velika, imala je puno lijepih turističkih atrakcija, zemlja bogata rudama… Da je ostala Jugoslavija i da je nastavila da prosperira, ona bi danas bila pandan bilo kojoj od ovih današnjih evropskih zemalja. Očigledno su htjeli da ukinu Jugoslaviju. Ne znam zbog čega, ja to iskreno ne razumijem ali pretpostavljam da bi se potom onda ta dobra koja je imala Jugoslavija lakše rabila. Srbija je htjela da očuva Jugoslaviju ali na kraju je ostala epski gubitnik”, rekla je Katarina.
U to vrijeme je pozorište njoj bilo bijeg. Napominje kako je kulturna scena bila bogatija i bolja nego što je danas.
“Pazite devedesetih godina kreće urušavanje kulture ali to ne može da se desi preko noći. E sad ono što je bilo od te bogate kulturne scene to je bilo ono što nam je ostalo iz nekadašnje SFRJ gdje se to negovalo i gradilo. Tako da je devedesetih ta kulturna slika bila bolja nego sada. Turbo folk jeste krenuo devedesetih ali nije vladao kao što sada vlada dok smo mi iz kulture više na nivou nekog slučajnog incidenta na polju ovog medijskog prostora”, priča nam Katarina.
Dio te kulturne scene je bila i kultna predstava “Mala”. U njoj je uskakala kao alternacija Anici Dobroj.
“Voljela sam tu predstavu. Snimala sam Crni bombarder, i to mi je bio prvi posao. E onda sam ja uskakala umjesto Anice Dobre dok je ona bila u Njemačkoj. Za mene je stvarno u to vrijeme za mene pozorište bio bijeg. Sjećam se dolazi Laza Ristovski na predstavu, stiže posljednji, viče još iz hodnika – jao glumo, robijo! Meni je to tad bilo nejasno, kako to može da bude robija, pa ja eto živim za pozorište. Nisam ga tad razumjela. Ali kasnije mi je mnogo puta ta njegov rečenica bila u glavi. Ume zaista gluma da bude i robija”, rekla je Katarina.
“Mala” je bila njena prva predstava u kojoj je igrala, ali prva koju je radila od početka do kraja je “Peg, srce moje” koje je igrala sa Rastkom Lupulovićem, danas vladikom Ilarionom. Predstava je prestala da se igra posle odluke Rastka da se zamonaši. O tome da li je bila iznenađena tom njegovom odlukom, Katarina kaže:
“Rastko je imao sa svih strana uticaje. On se družio sa Nenadom Jezdićem. Jezdin brat je u to vrijeme bio monah. Više nije, ali tada je bio. Rastko i Jezda su bili najbolji drugovi na klasi. A s druge strane Bajčetić, naš profesor, je bio veoma duhovan čovjek. Ne znam da li je išao u crkvu ali je cijenio sve to. I on je uticao na Rastka. Rastko je bio mlad, on je sa 16 godina upisao akademiju. Pitam se da li bi on otišao da se zamonaši da je recimo upisao sa 18 godina i da mu bajčetić nije bio profesor. Možda ne bi ni otišao na Akademiju, već bi možda otišao odmah u manastir. A možda bi ostao glumac. To su bila ta dva osnovna uticaja. Meni je onako sebično žao što nije ostao glumac. Bilo je lijepo raditi sa njim.”
Ističe da je i ona u životu imala trenutke kada je htjela da napusti glumu.
“Bilo je toga, moram to da priznam. Ja sam kupila bas gitaru pa sam počela da sviram, imala sam i bend, pa sam upisala i režiju. Nije meni gluma breme. Međutim glumac je po svom difoltu birana osoba. Mislim možeš ti da zavrneš rukave pa onda postaneš producent i slično ali ja nemam tih ambicija. Sve što je taj trgovački momenat u svemu tome meni je krajnje neprivlačan. Mi živimo u neoliberalnom kapitalizmu. Nekad je bila jedna ta velika serija npr “Bolji život”, “Srećni ljudi”. A sad se snima dosta serija”, kaže Katarina.
Priča nam kako je na početku karijere mislila da je dovoljno biti talentovan i raditi kvalitetno i da će to biti dovoljno za uspjeh. Ali, ističe, da se uverila u poptuno suprotno.
“Ja sam kao mlada glumica mislila da je treba da budem samo dovoljno kvalitetna i da će za mene biti prostora pod suncem. I onda kako je vrijeme više prolazilo sada sam svjesna – kvalitet je potpuno nebitna stavka. Čovjek mora da bude komunikativan, ljubazan, nekako prijemčiv ako već nije producent da bi mogao da opstane u našem poslu. Imate par nekih serija, neću da ih imenujem, ali imam utisak – što gore to bolje. I nasnimaše se ljudi onoliko. I ovajdiše se. Ali dobro, živimo kao što rekoh u neoliberalnom kapitalizmu dakle – najbitnije je da je meni udobno da imam krov nad glavom, koliko ću da platim ovu vodu, da li ću imati da popijem kafu sa šlagom. Ili ipak bez. E sad bilo je zaista u jednom trenutku i taj egzistencijalni strah kod mene. Bilo, nepovratilo se. Srećom nisam više u tom problemu. Ali kad se sve to kao sklopi nad mojom glavom, ja imam svoj odbrambeni mehanizam - ja tražim izlaz na potpuno drugom mjestu. Pa sam tako svirala, malo završavala režiju, sada slikam. Uvijek imam entuzijazam da naučim nešto novo”, rekla je Katarina.
Tih devedesetih je u serijskom programu suvereno vladao Siniša Pavić sa svojim serijama.
“Ja sam bila na kastingu za Porodično blago ili Srećne ljude. Ne sjećam se. I nisam prošla. Trebalo je da igram ćerku moje mame. Vjerovatno zbog toga nisam prošla, možda je to ipak bilo previše. Bilo mi je baš žao. Nekako, to je neka estetika na kojoj sam ja odrasla. Naravno ja sam u tinejdžerskom periodu prezirala Bolji život, i sad to kao mama Emilija Popadić. Ali nekako to je ta estetika na kojoj sam odrasla i ja ali i generacije. Međutim imala sam sreću da odigram jednu ulogu u Pavićevoj seriji Junaci našeg doba. I mogu da kažem, iako nisam tremaroš, e tada sam prvog dana snimanja imala ogromnu tremu.
Kraj devedesetih je obilježilo NATO bombardovanje SR Jugoslavije.
“Bila je jedna predstava koju sam igrala u Narodnom pozorištu koja se zvala “Kokice”. Ja sam tu imala jednu malu ulogu. Nikako nisam uspevala da se izborim sa tom ulogom. I znala sam da sam loša ali šta sad, ne može svaka da bude ko Njegoševa. Ali mene je to jako nerviralo i bilo mi je stresno svaki odlazak na tu predstavu. A to je inače bila komedija i mi krenemo na festival Dani komedije u Jagodinu. Situacija u zemlji takva – ne znamo da li će nas bombardovati ili ne. Uglavnom to veče mi krećemo da igramo predstavu. Ja imam neka tri repa na glavi. Nerviram se jer ne znam šta radim a nalazim se na tako velikom festivalu. Nemam ulogu, kako da izađem da se brukam. Počinje predstava. A ja sam u drugom dijelu predstave. I izlaze Nataša Ninković i Ivan Jevtović. I počne bombardovanje i ja ne izađem na scenu. Zaustavi se predstava, struja nestala. To veče je počelo bombardovanje Jugoslavije. Ivan i ja smo bili najpribraniji. Spakovali smo stvari nas dvoje, bilo je onih koji su se odsjekli od straha. Potrpavamo se u autobus i vraćamo se nazad. Razmišljala sam šta će sad biti. Da li će nas bombe pogoditi dok idemo za Beograd ili ne. Ništa nisam znala. Ali bila sam najpribranija, sve ljude u autobusu sam smirivala. I u nekom trenutku shvatim da su mi ostala ona tri repa na glavi i shvatam kako mi se tresu ruke”, priča Katarina i nastavlja:
“Kad smo stigli u Beograd, u kome je bilo struje, sam otišla odmah u Atelje. Tamo su sjedili moji. I to je bio taj šok. Kroz nedjelju dana sam shvatila da neće biti kao u filmovima. Druga stvar ja sam sa mamom i Mucijem živjela u Kosovskoj broj 13. I onda sam ja razmišljala – em je Kosovska em je broj 13, pa nema šanse da nas nešto pogodi. Bilo bi stvarno previše. A ona predstava koju sam tamo u Jagodini eskivirala sam je ponovo igrala pred kraj bombardovanja. Ja i dalje dolazim nervozna u pozorište i opet ne znam šta radim, stavljam ona tri repa na glavu. I onda shvatim da mene mrzi da glumim i da ja neću da glumim ništa u toj predstavi. I izađem na scenu i kažem prvu repliku – tata učini nešto. I smijeh i aplauz. I ja nastavim dalje. I napravih ulogu. I to je bilo posljednje izvođenje te predstave, Nataša je ostala u drugom stanju. Ali ja sam na kraju ipak uspjela da napravim tu ulogu.”
Vrlo brzo došao je i čuveni peti oktobar. Katarina nam kaže kako njena generacija nije mogla da vjeruje da je Slobodan Milošević pao.
“Ljudi sa kojima sam se družila i ja nismo vjerovali da smo srušili Slobodana Miloševića, da je to gotovo, da se završila era ratovanja. I da je sad život pred nama. Kako je to naivno bilo naše vjerovanje kako će društvo da procvjeta, kako će kultura opet da se vrati na velika vrata. E sad jeste krenula ta žuta štampa koje ranije nije bilo. Kad sam ja stasavala novinarsta pitanja su bila pristojna. Često ista, ali su barem pristojna. Svi smo bili ponosni i imali smo utisak u mojoj generaciji kao da smo baš mi doprinijeli tome da promijenimo društvo”, rekla je ona.
Nada da ćemo kao društvo nastaviti u dobro pravcu iščezla je onog trenutka kada je ubijen Zoran Đinđić.
“Kad je Đinđić ubijen nisam odmah shvatila razmjere toga i šta je to značilo za sve nas. Bilo mi ga je žao kao čovjeka. On je bio mlad, obrazovan. Ali posljedice toga što se njemu desilo sam vidjela sa godinama koje su dolazile. Pokretač tih promjena je bio sklonjen. Ja nisam dovoljno pametna da shvatim čija je to kuhinja bila. Možda je bilo i više kuhinja. Ali ko god bio to je neko kome nije odgovaralo da odemo naprijed, kome je odgovaralo da se vratimo u feudalno društvo. U kome smo i danas. To je moderni feudalizam. Đinđić je bio inovator. On je bio poput Tesle, samo u političkom smislu. Đinđić nije imao nasljednika. Ali vjerovala sam da će njih trojica, četvorica preuzeti to. Sećam se nekih poput Živkovića, Koraća, Svilanovića. Ali tu smo nažalost stali. Da Đinđić nije ubijen mi bismo prestali da budemo gubitnici rata iz devedesetih. Barem bi se to prevazišlo. Kao što vjelika Jugoslavija nije bila pogodna za Evropu, tako mislim da ni Đinđić nije bio pogodan Evropi. On nije bio čovjek sa kojim se moglo tek tako dogovarati po principu – daj ti meni ovo a ja ću tebi ono”, rekla je Katarina.
Pričali smo i o tome kako je tolerancija kod nas u mnogo čemu samo fasada. Jedna od tih stvari je i rodna ravnopravnost. Katarina kaže da smo mi i dalje robovi tradicije.
“Mnogo bih volela da se za vrijeme mog života desi situacija u društvu gde će moći da kažem – e Radoje Domanoviću sad si pogriješio. Ali se to do sada nije desilo. Slaba je vajda da će se i desiti. Globalno gledano društvo jeste kao tolerantnije u tom smislu što je sada promocija rodne ravnopravnosti. Moderno je da smo mi na globalnom novu rodno ravnopravni i da se djeca, od malih nogu, dok još ne znaju šta su, već nekako opredjeljuju. I to je tako u svijetu. A što se nas tiče kod nas je sve fasada. Mi smo zapravo tradicionalni i vrlo smo neprihvaćeni od strane društva ako u bilo kom smislu iskačemo. Mi smo robovi tradicije jer nam je kultura za posljednjih 30 godina svedena na neko zrnce koje sija u moru popularnog šunda. Tradicija je u redu ali ne da je se čovjek slijepo i bezglavo drži kao pijan plota. Imamo npr gej premijerku. Ali nemamo legalizovane istopolne brakove. Zbog čega mi to nemamo? To vjerovatno ne bi bilo popularno. Sve je fasada”, rekla je ona.
Na konstataciju da se stvari u kulturi nisu poboljšale mnogo ni kada su neke njene kolege bile na čelu resornog ministarstva, Katarina kaže da je ovde problem sistemski.
“Da moje kolege su bile ministri kulture ali to nije do ministra. Ovo je sistemska stvar. Eto Đinđić je htio da promijeni sistem pa ga je to koštalo glave”, kaže ona.
Otkriva nam da joj je sada jedan od glavnih priopriteta da postigne to da može da živi od slikarstva.
“To je nešto što mi jako prija. A mislim i da je to primjereno godinama koje stižu. Da s jedne strane mogu da živim od prodaje slika a da s druge strane igram ono što volim i želim. Slaba je vajda od toga razmišljati šta je moglo drugačije. U ovom trenutku, kako Hajdeger kaže – u spoznaji svoje konačnosti – kad se dođe u ove neke moje godine ti vidiš da nemaš beskonačno puno vremena. Kad si mlad ti zapravo nemaš utisak da ćeš ikada umijreti. E sad pošto sam prešla u drugu polovinu svog života ja se trudim da sebi sada napravim takav život da mi u njemu bude prijatno. Da osjećam svrhu svog postojanja nekako smisleno. Da ne jurim kao luda sa jednog mjesta na drugo, da lovim uloge ili da lovim šta god da lovim. Slikanje mi zato sve više prija jer me osamljuje. Upoznaje me više sa samom sobom”, rekla je ona.
Na tragu priče o konačnosti, pitamo je da li ima strah od smrti i šta misli da se dešava poslije smrti.
“Još uvijek nemam strah od smrti. A šta je poslije smrti? Ja nisam neki vjernik. Poštujem sve to ali mislim da je taj koncept ok samo kad se gleda sa filozofske strane. Svako ima od nas neku energiju. Energija kažu ne može da bude uništena već samo prelazi iz jednog u drugi oblik. Energija nas kao bića svakako ne može da se uništi. Vjerujem da na kraju sve to ide u neku zbirnu energiju kosmosa. Smrt je sastavni dio naših života. Mi ne znamo kako ćemo da odemo i to je ono što mislim da nas najviše plaši. Makar mene. To gubljenje dostojanstva, te bolnice… Marija Crnobori je jednom prilikom rekla – Svi ćemo mi umrijeti, i to je dobro, ali ne znamo kako ćemo umrijeti i to nas plaši”, kaže na kraju razgovora za MONDO Katarina Žutić.
(MONDO)