Uskoro počinje treći mjesec u godini, što je pravo vrijeme da se podsjetimo na koje sve načine naš narod imenuje mart.
(Za Mondo piše Aleksandra Savić)
Vjerovali ili ne, u pojedinim slovenskim jezicima bilježimo čak 55 – poljski, 23 – srpski ili 252 narodna naziva za mjesece u ruskom jeziku.
Stari Sloveni računali su vrijeme drugačije nego mi danas. Za njih je jedan mjesec trajao onoliko koliko prođe od mladine do mladine (mladog mjeseca), te je zbir svih tih dana davao otprilike 355.
Godina je počinjala upravo u martu, što je i potpuno logično, jer su se tada životinje dizale iz zimskog sna, vegetacija je bujala, a čovjek se nadao novom životnom ciklusu.
I rimski kalendar računao se od istih dana, što su usvojile mnoge evropske države – Velika Britanija slavila je Novu godinu u martu sve do 1752. godine.
Naši preci obično su pojavama davali imena prema njihovim osnovnim osobinama. Kako nam jezik nije važan samo zbog prostog proučavanja različitih oblika riječi i njihove funkcije, nazivi mjeseci pomažu nam da izučimo istoriju, folklor, geografiju, pa čak i geopolitiku, jer na osnovu posuđenica vidimo pod čijim su političkim uticajima određeni krajevi bili.
Mjesec mart u narodu ima mnogo naziva – lažek, ožujak, sušac, suhi, brezen, brezanj, mali sečko, derikoža, vlažak. Smatra se da su ove nazive nekada koristili svi Sloveni, što se dokazuje postojanjem većine narodnih naziva u staroslovenskom jeziku.
S druge strane, naziv mart smatra se opšteevropskim. Brezan ili brezen koristi se još u bugarskom, češkom i ukrajinskom. Njegovo porijeklo je prilično jasno, nastao je od imenice breza, zato što je to mjesec breza, dana kada ova stabla daju svoj ljekoviti sok.
Vjerovatno je ovo najstariji, ujedno i prvi praslovenski naziv za treći mjesec. Prvog dana marta po starom slovenskom vjerovanju započinje proljeće, te se taj dan zove i proljetnjak.
Posredstvom hristijanizacije, jako rano počinju da se javljaju i latinizmi, posebno očuvani u pisanom jeziku i u crkvenim knjigama. Prema ovoj motivaciji, mart vodi porijeklo od rimskog boga Marsa. Međutim, postavlja se opravdano pitanje zašto, pored svih postojećih naziva i običaja, Srbi prihvataju latinski naziv. Naš narod zapravo ima svoga Marača. Njega su seljaci slavili kao proljećnog boga, što bi bila neka vrsta pomirenja hrišćanskog i paganskog.
U crnogorskim i dubrovačkim dokumentima iz 16. vijeka nalazi se upravo ovaj naziv, a možemo ga pronaći i u Gorskom vijencu, stihu 666 – „ka u marču kad udri vještica al̕ u jesen mutnu vjedogonjaˮ. Njegoš je ovdje vjerovatno mislio na mitološko biće Babu Martu.
Karakteristični su i posljednji dani marta, od 25. pa nadalje, koji se zovu pozajmenici.
Ako se vratimo na lunarno poimanje vremena, vidjećemo da po toj računici nije ispunjen uslov za 365 dana u godini. E za tih desetak dana, koliko nam je ostalo, vjeruje se da ih je mart posudio od februara (nekada posljednjeg mjeseca).
Pozajmenici nisu ispunjavali samo svoj brojčani zadatak nego su martu donijeli i februarske osobine. Upravo se ti dani nazivaju babinim kozlićima, babinim jarcima ili babinim ukovima, a označavaju nepredvidivo vrijeme, snijeg, vijavicu, lapavicu ili hukove, doba Babe Marte, kad se zima još ne da, a proljeće se stidljivo promalja.
Svi ovi nazivi ispunjavaju svoj osnovni zadatak – njima su naši prethodnici opisivali običaje, vjerovanja i svakodnevni život. Dakle, kad kažemo da su riječi nekada imale svoje značenje, ne mislimo samo na puke definicije već na zaista nepresušan izvor narodne mudrosti.
(MONDO)