Nekada je u Rimu postojao nomenklator – osoba zadužena da kazuje gospodaru imena ili funkcije onih koje su sretali u putu, nakon čega bi uslijedila odgovarajuća etikecija.
(Za Mondo piše: Aleksandra Savić)
Danas nema navedenog zanimanja, ali su nam iz tog vremena ostale mnoge pozdravne forme koje jednako pokazuju uglađenost i servilnost.
Pristojnost nam nalaže da pozdravljamo sve koje poznajemo, osobe prema kojima iskazujemo posebno poštovanje (zbog godina ili posla), kao i one koji pozdravljaju nas. U jednom priručniku iz 1907. godine stoji da smo dužni da pozdravimo onoga koga sretnemo, stignemo u hodu ili kraj koga prođemo.
Koliko je forma pozdravljanja i u svijetu važna, pokazuje postojanje gotovih rječnika obraćanja – na primjer „Rječnik ruske govorne etikecijeˮ sadrži oko 6000 riječi i izraza koji se tiču učtivog ponašanja, obraćanja, upoznavanja, molbi, prijedloga, zahvaljivanja, želja ili komplimenata. Čak postoji i Svjetski dan pozdrava, proslavlja se 21. novembra s namjerom da promoviše komunikaciju umjesto konflikta. Njegova osnovna poruka mogla bi se sažeti našom izrekom lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.
Ipak, danas se pozdravi uzimaju zdravo za gotovo i rijetko se ko njima bavi, što pokazuje siromašna literatura na srpskom jeziku, kao i njihova slaba zastupljenost u rječnicima. Ponovno su privukli pažnju kod poslovne korespondencije mejlom. Priručnici i onlajn savjetnici koji se bave tim pitanjem zapravo predstavljaju samo preoblikovane forme iz prošlosti, pogotovo epistolarnog stila, tj. pisama.
Kod nas su pozdravi uglavnom ostali neizmijenjeni, imaju svoje uobičajene scenarije, a tačan redoslijed i izbor riječi u prošlosti zavisili su od mjesta radnje, osoba koje se pozdravljaju, načina na koji se pozdravljaju (klimanjem, rukovanjem ili ljubljenjem), kao i od doba dana. Oni u izvjesnom smislu predstavljaju i obredne radnje, jer su i pozdravi i otpozdravi ritualizovani i simbolični postupci kojima se iskazuju iskrene želje ili dobra volja.
Rukovanje je u prošlosti služilo tome da se vidi da protivnik kod sebe ne drži neko oružje, a ljubljenje je imalo poseban ceremonijalni karakter – od cjelivanja ruke do ljubljenja čela i obraza. Ponekad bi domaćin pozdravio posjetioce jednom riječju ili rečenicom, a oni bi u znak otpozdrava nizali zdravice i lijepe želje. Pri ispraćaju obično bi se govorilo doviđenja, zbogom, do sljedećeg puta i obavezno dodavalo – nemojte šta zamjeriti!
Uobičajeni pozdravi za početak dana tako su dobro jutro, zdravo svanuo ili zdravo uranio, dok su dobro veče, dobra noć i laku (laka) noć večernji pozdravi. Ponegdje se prilikom pozdravljanja znalo reći i zdravo danili, jer daniti znači provesti ili proboraviti dan. Za odgovarajuće vrijeme vezan je još samo dobar dan ili ugodan dan. Ostali zabilježeni pozdravi su zdravo, ćao, nazdravlje, uzdravlje, živ bio, zdrav si, pomaže Bog, spasi Bog, živio ili živjela, moje poštovanje, moj naklon, ljubim ruke.
Ćao je došlo iz italijanskog jezika od riječi schiavo koja je nekada označavala roba. Slično je i sa oblikom servus, koji je zabilježen naročito u Vojvodini, a interpretira se kao tvoj sam sluga ili stojim ti na usluzi. Oblici koji sadrže riječ bog ne pripadaju samo religijskoj leksici, već i ustaljenim znakovima uljudnosti i zdravljenja iz narodnog života, dok je zdravo na izvjestan način prokazano.
Naime, smatra se da je riječ nastala po ugledu na latinsko salve, što je značilo dobro zdravlje, a čini je praslovenski oblik zdrav. Međutim, kako se ponekad riječi neočekivano nađu na meti kritika, tako je devedesetih godina, u sveopštem neprijateljstvu, i običan pozdrav postao nepoželjan pa niko nije znao šta će s njim – Hrvati su ga označili srpskom riječju i nudili alternative, a Srbi su ga odredili kao komunističko nasljeđe.
Iako se smatraju pretežno stereotipnim riječima, ustaljenim i okamenjenim formama, i jednostavne riječi poput pozdrava kriju mnoge zanimljivosti. Pošto predstavljaju prvi kontakt među osobama, mogu obilježiti cjelokupnu buduću komunikaciju, pokazati zainteresovanost, kreativnost, ali i namjere govornika.
Nije slučajno ni to da se prilikom učenja stranog jezika najprije savladavaju pozdravi, kako bi se na pravi način ušlo u novi jezik i odobrovoljili njegovi govornici. Bez obzira na to koliko prosto zvučao, pozdrav je obavezan dio svih lingvističkih analiza govora i teksta.