Još dok su objavljivani prvi tekstovi Mondovog jezikolovca, jedna čitateljka upitala nas je šta je od sljedećih kombinacija ispravno: praona, praonica ili perionica auta.
(Za Mondo piše: Aleksandra Savić)
Kao svaki radoznali lingvista odmah sam ponuđene oblike rasklopila i, umjesto jednog, dobila tri pitanja – da li se ove riječi pišu spojeno, rastavljeno ili sa crticom, šta označava oblik auto i kako se stvarno zove mjesto gdje peremo naše četvorotočkaše.
Auto ima nekoliko značenja. Prije svega, nije uvijek u pitanju riječ već, najjednostavnije kazano, početna sastavnica riječi, što znači da u ponekim slučajevima i ne može da stoji samostalno.
Auto predstavlja uprošćenu riječ dobijenu od složenije automobil, koja se danas rijetko koristi. Muškog je roda i ispravno je reći samo ovaj auto je moj a ne ovo auto je moje. Kad smo već kod automobila, iako se to možda nekim ljubiteljima ovih vozila neće svidjeti, nazivi svih serijskih proizvoda pišu se malim slovom: mercedes, fijat, folksvagen.
Nadalje, auto predstavlja formant usvojen iz grčkog jezika čiji je prevod „samoˮ ili „sopstveniˮ: autoportret, autobiografija, autocenzura ili autogol, što doslovno znači portret samoga sebe, cenzura sopstvenih riječi i go koji smo sami sebi dali. Sve ove forme su potpuno jasne i ne ostavljaju govornicima nikakve nedoumice u pisanju.
Međutim, prefiksoid auto (sa crticom i bez, spojeno) koristi se u raznim oblicima tvorenica koje čitaocima zadaju mnogo glavobolja. Istini za volju, dobar dio krivice za takvo stanje snose stručnjaci, i to iz sljedećih razloga. Prvo nije bilo moguće tako brzo zabilježiti veliku produkciju riječi sa ovim osobinama jer su one u naš jezik prodrle odjednom (uporedimo samo super žurka, supersila i super-Srbin – u kojima se i lingvisti slabo razabiraju!) i drugo, što je presudno uticalo i na one koji o jeziku ponešto znaju, bila je promjena pravopisnih pravila 1993. godine.
Sve dotad se, još od 1960. godine, pisalo auto-put, a naši normativisti su iznenadnim izbacivanjem crtice napravili opštu pometnju. Zbog toga, opravdano, u praksi nailazimo na mnoge nedosljednosti – naprosto nije preporučljivo niti korisno da se već usvojeno, dobro rješenje olako mijenja. Crtica je naposljetku vraćena pa se spojeno pišu isključivo autodrom i autostrada, a sve ostalo stoji sa crticom: auto-limar, auto-mehaničar, auto-salon, auto-pijaca, auto-trka, auto-mafija.
Time smo djelimično odgovorili na prvu i na drugu nedoumicu: naše današnje riječi pišu se sa crticom a oblik auto ima višestruki smisao i značajnu ulogu u jeziku. Treća je malo teža, jer dostupni pravopisi ne daju odgovor na postavljeno pitanje. Sve tri riječi postoje u našim rječnicima: i praona i perionica i praonica predstavljaju prostorije u kojima se nešto pere.
Ne pomaže nam ni pretpostavka da je neki od ovih oblika možda običniji na zapadu ili na istoku jer je, na primjer, oblik perionica zabilježen u istočnoj Srbiji. Stoga će odgovor na ovo pitanje biti da su sva tri oblika ispravna i potvrđena u praksi, s tim da se obavezno, prema gore već navedenim argumentima, pišu sa crticom: auto-praona, auto-perionica i auto-praonica. Ako bismo bili sitničavi, što u ovom slučaju nije svrsishodno, rekli bismo da Rečnik Matice srpske blagu prednost daje oblicima praonica i perionica.
Osim što nam daje uvid u porijeklo i funkciju nekih oblika, auto je dobar podsjetnik na to koliko su pravopisna pravila ponekad (s razlogom ili bez) komplikovana, iako su uglavnom stvar dogovora. Naime, ne možemo zbog neujednačenosti u praksi i netačnog pisanja autoputa kriviti govornike, preduzeća ili medije kad znamo koliko je teško promijeniti dugogodišnje navike.
Sa druge strane, složenost ovog oblika izaziva i velike nedoumice kod lektora i profesora srpskog jezika i književnosti, kojima zasad ostaje da se što je moguće više pridržavaju propisanog, pogotovo kad su u pitanju crtice.