Slađana Zrnić: Pozorište gubi bitku, ali ne i rat

Ona je lijepa, mlada, talentovana i uspješna. Ona je posvećena, angažovana, samosvjesna i lijepo vaspitana. O pozorištu, njenom radu s djecom, nekim davnim, ali i budućim vremenima, sponzorušama, žrtvama i još koječemu porazgovarali smo malo prije 86. izvođenja „Gospođe ministarke“ u Narodnom pozorištu Republike Srpske, predstavi u kojoj Slađana igra Daru.

Zašto je „Gospođa ministarka“ doživjela takav uspjeh kod nas?

Predstava „Gospođa ministarka“ popularna je iz dva razloga – prvenstveno zbog naslova i autora, ovo Nušićevo djelo svi su čitali u okviru školske lektire, svi su gledali bar jednu ili dvije njene ekranizacije. Drugi razlog njenog uspjeha je naslovna uloga, Svetlana Bojković, koja igra ministarku. Tu je i zaista dobar ansambl, i ta kombinacija je najbolji marketing za predstavu, pa je logično da doživi 86. i 87. izvođenje.

Zašto pozorištu nedostaje publike?

Ljudi ne dolaze u pozorište iz nekoliko razloga, a najvažniji je što se pozorište ne potencira u osnovnim školama. Profesori i nastavnici su apsolutno nezainteresovani da djecu upute i upoznaju s pozorištem. Nije dovoljno da jedan razred odvedete na jednu predstavu godišnje, nego je potrebno razgovarati u školi o pozorištu i dramskim djelima u okviru nastave.

Tako neupućena djeca se stide da dođu, jer prosto, ne znaju šta ih čeka u pozorištu. Oni, kao i odrasli ljudi koji nikad nisu bili, zbunjeni su i zamišljaju to kao mjesto gdje se dolazi smo u rijetkim prilikama, ostavlja kaput, kupuje karta, pa se onda brinu hoće li znati gdje treba da sjednu, šta li će gledati... Dakle, ne dolaze, jer ih je sramota. Još kad čuju da je na repertoaru Brehtova „Majka hrabrost i njena djeca“, na primjer, nemaju pojma o čemu je riječ. Ali, kad čuju da igra „Ministarka“, to je već druga priča.

Za pozorište treba predznanje, koje bi djeca trebalo da nauče u školi, ili kod kuće, treba ih dovoditi, da bi oni shvatili o čemu je riječ. Poslije nekog vremena sami će steći naviku i eto nama obrazovane i sjajne publike.

Danas u Banjaluci pozorišnu publiku čini veoma mali broj ljudi, postoji podatak da u pozorište ide samo jedan odsto stanovništa, što nas, prostom računicom dovede do cifre od dvije i po hiljade ljudi, uvijek istih ljudi koji dolaze na sve predstave. Ipak, nije to samo kod nas, i Beograd, kao veliki centar, takođe kuburi sa publikom i na sve se načine dovija da je privuče. Čini mi se da pozorište danas gubi bitku, ali ne gubi rat. Pozorište postoji blizu tri hiljade godina, i mislim da će, uprkos svemu, postojati ta riječ sa scene, koja je mnogo jača.

Čini mi se da je marketing važnija umjetnost danas, jer ako je marketing dobar i predstava je uspješna. Primjer za to je Zagreb, odnosno Hrvatska, gdje su prije desetak započeli jednu, uslovno rečenu misiju nazvanu sapunica. Svi pozorišni glumci su se prihvatili posla i glumili u „sapunicama“, serijama koje gledamo i podcjenjujemo, podsmijavamo im se, ali poslije deset godina snimanja sapunica – hrvatska pozorišta su puna. Zašto? Zato što ljudi prepoznaju glumce iz omiljenih serija i dolaze da ih vide i u pozorište. A kad jednom dođu tamo, vide vrhunske glumce. Ti glumci su, dakle, žrtvovali svoj talenat na neko vrijeme, da bi dobili više, mnogo više publike u pozorištu. Ja bih voljela da se tako nešto desi i kod nas.

U vrijeme kada su velika pozorišna djela nastala, pa i u Nušićevo vrijeme, kultura je bila ta koja je kudila, hvalila, uticala na stvari i mijenjala društvenu svijest. U kojoj mjeri je to moguće danas, u vremenu koje je kulturu prilično marginalizovalo?

Mora biti moguće, ja istinski vjerujem da jeste, jer da ne vjerujem, ne bih mogla da radim svoj posao i budem ovo što jesam. Mi svakoj predstavi prilazimo kao djelu kroz koje ćemo nešto da kažemo i Narodno pozorište ima dosta angažovane predstave, što znači da reagujemo na socijalnu i političku situaciju u našoj zemlji. Sve naše predstave su promišljeno postavljene na repertoar, biće vam jasno kada vidite novi komad na kome radimo, zove se „Razvojni put Bore Šnajdera“.

Jasno je to ljudima koji su osvešteni i društveno angažovani, i dolaze da gledaju predstave, ali mislim da treba šire da djelujemo. I glumci treba da daju svoj doprinos tako što će više da se uključe u društveni život zajednice, da rade više sa mladim ljudima. Čini mi se da nam to nedostaje, glumci kod nas vrlo dobro rade svoj posao, ali to je sve, fali nam konkretnog socijalnog i humanitarnog karaktera cijele priče.

U „Gospođi ministarki“ igraš Daru, djevojku koja između svoje „obične“ ljubavi i uglednog i bogatog konzula bira srcem. Koliko je danas aktuelno ovo pitanje, i smatraš li da je izbor djevojaka danas drugačiji od Darinog?

To su teme koje se spominju od antičke Grčke, a aktuelne su i danas, samo je razlika što je danas mnogo toga izopačeno, deformisano i svima nadohvat putem medija i interneta. Kad vidim neke stvari, šokiram se svijetom u kome živimo. Nekad mi se čini da je bolje ne znati i ne biti toliko informisan. Vjerujem da ćemo, zagušeni svakakvim informacijama, šokantnim, ekskluzivnim i kakvim sve ne, napraviti, svi zajedno jednu ekspoloziju, ali, nadam se kreativnu.

Ne treba da osuđujemo nikog. Ni te, takozvane „sponzoruše“, jer nikad ne znate u kakve će vas okolnosti život dovesti i šta ćete morati da žrtvujete da biste izvukli živu glavu i da biste stekli kakvu – takvu materijalnu ili emotivnu sigurnost. Danas žene rade, zarađuju, pokušavaju da sa svojih deset prstiju sve postignu – ali nemaju nikoga. Da biste postigli nešto sami, morate žrtvovati nešto, a najčešće je to emotivni dio života. Morate da radite, date sve od sebe, ali ne možete da postignete sve i na kraju ostanete sami. S druge strane, postoje djevojke i žene koje taj materijalni dio egzistencije dobiju prečicama, ali će biti s emotivne strane – uspješnije. Ne treba osuđivati, treba ukazivati. Posmatrati i slušati svoje srce. Ja radim od kad znam za sebe, pokušavam da živim u skladu sa svojim etičkim i moralnim principima i vaspitanjem koje nosim u sebi. Mislim da nekome ko srlja u propast treba pružiti ruku, ali ako ne želi pomoć – ne treba insistirati.

Kada se neko veoma rano posveti nečemu kao ti glumi, žrtve su neizbježne. Koje su tvoje?

Žrtvovala sam privatni život. On se sveo na to da se družim sa prijateljima iz pozorišta, s porodicom i to je to. Za drugo nemam vremena, jer, ako hoću da plaćam račune i kredite, ja moram da radim, a kad mnogo radim – ponestane vremena za sve ostalo.

Žrtvovala sam i neke veze, ali to su moje odluke, zbog kojih ne žalim. Ja sam izabrala da živim ovako, da radim s mladim ljudima i igram svoje uloge najbolje što mogu. Nikom neću odmoći, a sigurna sam da će se neko u tom mom svijetu pronaći, da će dolutati do njega i da ću biti od pomoći. A da napustim sve to i naprasno se udam samo zato što svijet i sredina smatraju da je to moja obaveza – ne mogu i neću. Taj pritisak postoji bez obzira na vrijeme u kome živimo, i što je sredina manja, pritisak je veći. Ljudi misle da nisi potpuno ostvaren sve dok se ne udaš i ne rodiš djecu, bez obzira na sve tvoje uspjehe. Ja ne.

Reci nam nešto više o tvom radu s djecom?

Više o pet godina vodim glumačku školu sa djecom iz Srpca. Osnovale smo je Sanela Vidović i ja, naša amaterska pozorišna trupa se zove „Milenijum“ i do sada smo imali četiri premijere i radimo petu. Rad sa tim mališanima je nešto što ja zaista obožavam, oni već upisuju fakultete i ispunjavaju moju misiju – da ih usmjerim i razvijem im ambicije.

Osim toga, kolege iz Gradskog pozorišta Jazavac su me, znajući za tu moju ljubav prema radu s djecom, pozvali da otvorim studio Jazavac, koji je počeo s radom u novembru. Imam 26 malih glumaca u dvije grupe, učimo osnove glume i moram da kažem da sam jako ponosna na njih, mislim da će stići do akademije.

Ti si prva generacija banjalučke Akademije umetnosti. Da li je bilo lakše vama, ili onima koji je danas završavaju?

Cijela moja generacija sa Akademije je došla da studira iz nekog amaterskog ili Dječijeg pozorišta. Mi smo svi već bili opredijeljeni i znali smo da ćemo time da se bavimo. Za te četiri godine radili smo zaista mnogo, a isto toliko rade i današnje generacije, ali oni imaju prostora za dileme, čak mi se čini da upisivanjem akademije oni misle da su postali glumci. Mi smo više razmišljali na način „daj da završim ovo pa da počnem ispočetka“. Danas svaki moj kolega sa akademije iza sebe ima 20 ili trideset naslova, što dovoljno govori o tome koliko smo se trudili i koliko smo riješeni bili da uspijemo.

Priča oko razvoja filmske umjetnosti u RS je jedno vrijeme bila jako aktuelna. Snimljena su dva filma i onda je opet nastalo zatišje. U čemu je, po tvom mišljenju, problem?

Nemamo ljudi. Postoji njih troje – četvoro koji se rukama i nogama bore da se napravi prvo jedan, pa drugi, ali to nije dovoljno. Za pristojan film treba 200 ljudi. Dakle, nemamo kadra, a nemamo ni para. Nisu čak ni pare toliki problem, koliko je problem što nema uvezanosti i saradnje. Republika Srpska je mala, a film je veliki i skup poduhvat. To što su Saša Hajduković, Zoran Galić i Saša Petković uradili sa filmovima „32. decembar“ i „Motel Nana“ je poduhvat ravan herojstvu nekog velikog grčkog junaka.

Veliki je to posao, trebalo je poslije svega da se ti ljudi pomognu, poguraju, motivišu, ali ta podrška je izostala. Kod nas se stvari uzimaju zdravo za gotovo. Znači, nema ni para, ni kadrovske konstrukcije, ni podrške, da bi filmska umjetnost kod nas zaživjela.

Šta je zabavnije – snimati film ili raditi predstavu?

Teže je snimati film, baš zato što ih ne pravimo mnogo, pa nemamo ni mnogo prilike da glumimo u njima. Moje filmsko iskustvo nije veliko, nekoliko televizijskih filmova, nekoliko kratkih, i neke serije, koje su, opet, lakše od snimanja filmova. Meni snimanje serija godi, jer upoznajem mnogo ljudi, ali to podrazumijeva oko 14 sati neprestanog rada, poslije koga dugo putuješ autobusom kući i na kraju dana si smrtav od umora. U pozorištu si, s druge strane često prljav, gladan, nervozan sve do premijere i prvih reakcija publike. Moj posao je, bilo da radim na filmu, seriji ili predstavi – zaista težak, ali to je ono što ja zaista volim, tu mazohističku stranu glume, pa mi je sve zabavno, i sve mi je izazov.

Imaš li neke rituale kojima „razbijaš maler“?

Naravno. Ja volim da mi je sve pedantno i na svom mjestu, rekvizita mora da mi bude postavljena prije nego što ja dođem da je provjerim, i dosta takvih sitnica. I to pomaže, jer tako se postepeno pripremim za sve, i kad je sve spremno – predstava može da počne. Ta priprema traje od jednog do dva sata, zavisi koliko dugo igram predstavu.

Izjavila si jednom da te uloga u "Porodičnim pričama" dosta obilježila. Zašto?

Ta predstava je jedna od najuspješnijih u kojima sam igrala. Nisam bila svjesna njene veličine dok je nisam otišla u Beograd da igram „Sedam i po“, gdje su nas ljudi iz branše prepoznavali po „Porodičnim pričama“. Tad sam shvatila da je taj komad uveo novi sistem rada i pristup pozorištu i čini mi se da smo mi bili misionari tog novog trenda.

Ja sam za ulogu Nadežde dobila više ni ne znam koliko nagrada, i danas se šale samnom „Malo laješ na sceni i budeš nagrađena“. To je generacijska predstava, nas četvoro smo na prvo čitanje prepoznali o čemu je riječ, jer mi smo ta generacija o kojoj komad govori. Uradili smo je za samo 14 dana, igrali smo je pet godina i doživjeli pedeseto izvođenje i onda smo osjetili da je pravo vrijeme da je povučemo. Ona na tim lovorikama živi i dan danas.

Autorku predstave Biljanu Srbljanović nisam upoznala lično, iako nas je gledala jednom u Beogradu, ali nije našla za shodno da nam se javi, iako sam ja sigurna, a i drugi se slažu da je naše izvođenje najbolje izvođenje nekog njenog dramskog teksta. Bez obzira na to, ja se njenom radu zaista divim i mislim da je jedna jako mlada i pametna žena. Želim samo da nastavi da piše.

Koliko su ti nagrade važne?
Nagrade mnogo znače, pogotovo kad prestaneš da ih dobijaš. Kad shvatiš da nisi nezamjenjiv, pogledaš ih i pomisliš: „Ali kako sad to...?“ Nagrade su čudo, one mogu da budu mač sa dvije oštrice. Mogu da budu izuzetan podrstrek, ali i medvjeđa usluga glumcu.

Ja sam doživjela i jedno i drugo. Imam ih mnogo, ali mogu da izdvojim samo nekoliko koje su me zaista motivisale da budem bolja. Ima i onih za koje mislim da ih nisam zaslužila. Zato mislim da nagradu na nekom festivalu ne treba da dobije bilo ko, nego, ako se niko ne pokaže – nemojte je dodijeliti. I onda, kad je jednog dana neko zaista zasluži i dobije, ona će imati značaj. Festival u Brčkom je bio zaista sjajan, međutim, u posljednje vrijeme, nagrade dodjeljuju svima.

Potpuno mi je besmisleno to, pogotovo nagrade koje nisu novčane. Međutim, bila sam i ja u žiriju, shvatila sam koliko se moje shvatanje nečega razlikuje od drugih članova žirija i zaključila da ne treba mnogo da razmišljam o tobe. Nagrade su dobre, kada je dobiješ – zahvali se, ako je ne dobiješ – isto se zahvali i kraj priče. A najvažnije je, po meni, da se nagradi mladi glumac koji je zasluži.

Koliko te dotiču negativne kritike tvog rada?

Dotiču me kada su neosnovane i maliciozne. Najviše ih pronalazim na internet forumima, gdje predstavu napljuju ljudi koji u obzir ne uzimaju ni okolnosti, ni koncept... To je Aristotelova poetika – ne sudi se o nečemu samo iz rezultata, nego iz srži. Ipak, više me ljuti kad ljudi neosnovano hvale predstave. Mi najbolje znamo kakve su. Mi ih igramo. Mi ih oživljavamo. Ali, mi iz pristojnosti ne pljujemo po tome što radimo, nego se trudimo da budemo bolji. Negativna kritika je dobra, ukoliko je objektivna, argumentovana i potpisana. Meni takve stvari samo mogu pomoći, da sagledam sebe iz tuđe perspektive.

I dalje te ljudi prepoznaju kao Snešku iz „Šarenog bukvara“, dječije televizijske emisije koji si igrala prije 17 godina. Smeta li ti to?

Ja sam jako ponosna na činjenicu da sam u jedno tako loše i teško doba bila pozitivan primjer, inspiracija i idol djeci. Tad sam bila jako mlada, 22 godine, samo sam se prepustila i pisala, radilo smo lijepe stvari u teška vremena.

Šta bi voljela da se radikalno promijeni u narednih desetak godina?

Prilično sam opterećena politikom ovih dana, i da mogu da biram jednu stvar, ne bih izabrala ništa za sebe, voljela bih da već jednom prestane nacionalna mržnja, da se ljudi okrenu drugim, veselijim stvarima. Od kad sam se rodila živim u sjenkama nekih ratova, ne mogu da podnesem više ljude koji pričaju o ratovima. Ja samo želim da se svi okrenemo budućnosti u kojima ćemo biti bolji.

Uvijek će biti problema, ali ako bi ljudi shvatili da od mržnje prema nekome samo zato što je druge vjere – nema ništa. Voljela bih da ljudi prestanu da nasjedaju na priče poput te gluposti o Anđelini Džoli. Ne mogu vjerovati da smo toliko glupi i da cijela jedna nacija može da povjeruje da je Anđelina Džoli rekla da hoće da se ukine RS. Autora te gluposti treba uhapsiti. Sebe lično u budućnosti vidim ovdje gdje sam sad, u Banjaluci, u pozorištu, s djecom s kojom radim.

Jesu li te promijenili likovi koje si igrala?

Svaka uloga te mijenja, pravi te boljim čovjekom, čak i negativci koje igraš. U tome je posebna magija mog posla. Kroz uloge učimo o ljudima, o sebi. A gluma briše komplekse.

Imaš li neku vrstu „izduvnog ventila“ pomoću kog se čistiš iznutra i brišeš teret svakodnevice?

Muzika je moj ventil. Kad god imam priliku ja pjevam i slušam muziku. Najviše volim džez, ali bih voljela da naučim da pjevam bar jednu sevdalinku. Samu sebe nekad uhvatim kako poslušam i neku novokomponovanu narodnu kompoziciju, pa se onda uhvatim da smišljam kako da odem na The Prodigy u septembru u Beograd... Iako slabo izlazim, voljela bih da u Banjaluci postoji neki nepretenciozan džez klub.

(Vesna Kerkez, MONDO)