Nikolina Jelisavac: Nagrade mogu biti mač s dvije oštrice

Lijepa banjalučka glumica, koja osvaja glavne nagrade na svakom festivalu na kojem se pojavi, osim pozorišta, iskusila je i čari filmskog svijeta, a pored brojnih obaveza pronalazi vrijeme i za podučavanje najmlađih ljubitelja pozorišta. O nagradama, glumi, ljubomori među kolegama i slobodnom vremenom razgovarali smo s ovom mladom i uspješnom glumicom

"Nedavno ste ostvarili izuzetan uspjeh-dvije značajne glumačke nagrade – Tmačin prsten, za ulogu u predstavi „Revizor“i nagradu za najbolju mladu glumicu na „Danima komedije“ u Jagodini za epizodnu ulogu u predstavi „Sedam i po“. Koliko vam znače te i ostale nagrade, a koliko su one, generalno, odraz glumačkog uspjeha?

Nagrade svakako utiču na rad, onoliko koliko vi i u kom pravcu to dozvolite. Mogu da budu ozbiljna prepreka, ali i da vas podstaknu da radite bolje i više, da biste opravdali povjerenje te nagrade koju ste dobili. Nagrade me ohrabruju, lijepo je čuti da vas kritika hvali, a publika prepozna i hvali vaš rad na taj način. Prema nagradama se odnosim sa izvjesnom mjerom i dozom opreza. Jako je važno da ostanete svoji i da ih shvatite kao jedan lijep trenutak u vašem životu i da one negdje ostanu iza vas, a da zadaci koji dolaze budu primarna stvar. Nagrade mi nikada nisu bile motiv u radu, ali uvijek im se zaista obradujem. Takođe, nekad znaju da predstavljaju neku vrsta opterećenja u smislu da znaš da si ih osvojio i da se od tebe očekuje da ih ponoviš. Naučila sam da vladam sa tim, da se nosim sa dobrim i lošim stvarima koje one nose sa sobom.

- Vi ste jedna od najuspješnijih glumica NPRS, da li ste nekad primijetili ljubomoru od strane kolega iz branše?

Iskreno, ne mogu da kažem da sam osjetila neku direktnu vrstu ljubomore i ne bih voljela da jesam. Vjerovatno postoje neka nezadovoljstva, čak i ako je bilo nekoliko situacija da sam osjetila ljubomoru, to me nije omelo u onome što radim, jer znam šta i koliko radim. Ljubomora postoji i u drugim poslovima, a ja se tim uopšte ne vodim u životu. Nikada nisam osjetila neku vrstu ljubomore ni zavist prema nekom. To je iscrpljujuće osjećanje koje samo tebi čini loše.

- Kako opisujete trenutno stanje na pozorišnoj sceni RS? Šta bi trebalo uraditi ili poraviti da pozorište dobije još više posjetilaca?

Banjaluka već dugo ima veliki broj pozorišnih posjetilaca. Skoro svako izvođenje ima svoju publiku. Možemo da budemo ponosni na dobre predstave koje smo napravili, nagrade koje smo osvojili i donosili, predstavljanja u drugim gradovima... Osim toga, uspjeli smo da se probijemo na tržište, ljudi su čuli za nas, a sale su pune. Nisam marketing stručnjak, ali najbolji način privlačenja publike u pozorišta jesu dobre predstave. Takođe moramo voditi računa da od malih nogu formiramo publiku.

- Iza vas je nekoliko filmskih uloga, da li trenutno imate neke filmske ponude?

Trenutno nemam ponude za nove filmske uloge. Film me, inače, jako zanima. Imala sam divno iskustvo radeći na filmu „32. decembar“ i „Motel Nana“, takođe radila sam televizijske serije i kratke filmove. Voljela bih da obogatim i upotpunim to svoje iskustvo. Za mene je film prilično zahtjevan i težak. U pozorištu se već osjećam kao na svom terenu, znam sistem rada i nekako sam naučila kako tu da funkcionišem. Ako želite dobru filmsku ulogu to zahtjeva vrlo ozbiljan rad i dobru pripremu.Nadam se novim filmskim ulogama.

- S radom je počela i glumačka radionica za djecu i adolescente? Kakvo je interesovanje mladih za glumu?

Interesovanje djece je zaista dobro. Imamo već nekoliko polaznika.Uglavnom radimo sa djecom uzrasta od 10-18 godina. Djeca su jako zainteresovana za glumu što me jako raduje. Te grupe postoje i u ostalim banjalučkim pozorištima i to me nekako ohrabruje kada vidim da postoji interesovanje za umjetnost. Mislim da je važno da imamo takvu stvar u gradu. Treba skloniti djecu sa ulice, pružiti im neku drugu mogućnost. Znam koliko je to meni značilo, jer sam kao tinejdžerka bila član DIS pozorišta mladih i to mi je u mom odrastanju pomoglo da te sate u pozorištu provedem u svom svijetu. Mi smo se družili, učili, naučili da tolerišemo jedni druge. To je potrebno današnjoj djeci, da nauče nešto drugo, jer ono što im se (da li namjerno ili ne) servira u medijima nije kvalitetno i nije dobro za njih.

- Šta savjetujete polaznicima, šta je ključ uspjeha za glumca?

To su djeca koja su željna neke igre i saznanja vezana za pozorište, oni tu uglavnom dolaze da vide kako ono funkcioniše. Pitanje je da li će se neko od njih time zaista i baviti. Njih zanima igra. Svi su rekli da vole da se zabavljaju, ali i da zabavljaju druge. Uglavnom su naklonjeni komediji kao pozorišnom žanru. Na časovima osim igre i zabeve, polaznici dosta toga uče i o pozorištu.

- Poznati ste po odličnim transformacijama na sceni? Koja vam je uloga zahtijevala najviše truda?

Iskreno, meni te uloge u kojima su vidljive transformacije ne predstavljaju problem, jer smo na drugoj godni Akademije umjetnosti radili vještine transformacije, plastike tijela i mimike. Kada uđete u psihologiju tijela, prosto ta transformacija nekako sraste i postane normalni dio te cjeline. Teže su one uloge koje vas prikazuju onakve kakvi zaista jeste i kada od vas zahtijevaju neku drugu vrstu razgolićavanja ili neke druge unutrašnje transformacije.

- S obzirom na brojne obaveze koje imate, da li i na koji način provodite slobodno vrijeme?

Rijetko imam slobodnog vremena, a uglavnom ga provodim šetajući, čitajući knjige i gledajući filmove. Da imam više slobodnog vremena obnovila bih znanje stranih jezika i više se pozabavila fizičkim aktivnostima, koje su takođe veoma važne za moj posao. Volim putovanja (kraća i duža), ona me podsjećaju da sam živa osoba.

- Kako komentarišete činjenicu da glumci u posljednje vrijeme sve više „tezgare“, npr. osnivaju muzičke bendove i rade voditeljske poslove?

Nemam ništa protiv toga, jer nisam osoba koja niti želi niti može suditi o tim stvarima. Postoje stvari u koje ulažete svoj trud i talenat i sebi to definišete kao neki umjetnički čin... ako neko zna zašto to radi to je potpuno legitmna stvar.

- Da li ste se nekad susreli s negativnim kritikama i kako one utiču na vas?

Susrela sam se sa negativnim kritikama. One mogu biti vrlo važne, dobar pokretač. Zavisi u kakvoj mjeri i iz kog motiva je data negativna kritika. Ako ste svjesni u čemu ste pogriješili, ako ste otvoreni da primite kritiku, onda ta negativna kritika može biti jednako kvalitetna kao i pozitivna, koja takođe može biti „mač sa dvije oštrice“. Tome treba prilaziti veoma oprezno, truditi se da ostaneš svoj, da te stvari ne doživljavaš emotivno. Teško je to izbjeći, jer prosto ne možeš ostati ravnodušan prema tome što ti neko govori, ali vremenom i to prođe, a vrijeme je pravi pokazatelj da li i koliko traješ na sceni. Bilo je raznih slučajeva, nekad je teško jer to poljulja samopozdanje, a glumci su inače krhki, osjetljivi i treba im dosta vremena da se povrate i stanu na svoje noge... jednostavno se na neki način treba ograditi, da bi ostao ne „čitav“, već da bi mogao nastaviti raditi svoj posao pošteno i kvalitetno, a to je ono što je najvažnmije u ovom poslu.

(Milica Kulić, MONDO)