Branko Kockica u intervjuu za MONDO portal otkriva koje su to godine najbolje za dječake, a koje za pozorište i zbog čega mu je žao svakog bića koje ne gleda Pužića
Pozorištance "Puž" obilježilo je 35 godina igre za djecu na daskama koje život znače, predstavom Svirano de Beržerak i tradicionalnom bombon tortom. Povodom rođendana pozorišta ugostio nas je veseli junak velike i male djece - Branko Milićević, svima znan kao Branko Kockica.
Branko sebe ne smatra glumcem, već teatar mejkerom - piše, glumi, pravi dekor za predstave, a po potrebi i majstoriše iza scene. Između dvije rođendanske predstave, pitali smo ga da li je "Puž" sada u najboljim godinama?
"Za pozorište su najbolje godine kada nije kriza. S druge strane, moje sjećanje je da je tokom najveće inflacije u našoj zemlji, pozorištance bilo puno puncato. Međutim, ove godine smo imali strahovitu sezonu. Ova nova predstava, "Svirano de Beržerak" je lijepo izreklamirana, gledali su se inserti, reakcija publike se vidi, na sajtovima, po novinama. Publika to voli, pričaju jedni drugima. Imali smo nedavno još jedan hit, predstavu "U svijetu postoji jedno carstvo". To onako "razbija" kasu, tako da možda ova godina jeste najbolja."
Osim što radite u Pužiću, vrijedno piskarate zanimljive knjige. Kada možemo da očekujemo nova izdanja vaše dvije knjige – "Prizemljena sreća" i "Mala muška antologija"?
"Želim da to drugo izdanje "Prizemljene sreće" dobije još dva ili tri poglavlja i da malo prepakujem "Malu mušku antologiju". Primijetio sam još neke aforizme u vezi sa muškarcima i ženama. Malo će biti deblje te dvije knjige, ali nemam vremena sada to da radim."
Čuveni Kockica je sa žaljenjem istakao da od pisanja nema 'ljeba, a ni majica iz Londona.
"Od svih profesija mi je najžalije pisaca. A od pisaca mi je najžalije pjesnika. Knjige se jako slabo čitaju. Ne radim sve ovo zbog novca, ali ipak radim za novac. Evo, pogledaj ovu majicu. Pazi, to je iz Londona. Mislim, moram da zaradim neku kintu da se obučem ovako. Ne mogu da idem kao dronjak. Ranije, kao klinac, oblačio sam se onako dibidus kako sam htio, a sada sam čovjek u godinama. Nije lijepo da kažu vidi Branko ide kao dronjak, siromašan. Tako da moram da zaradim nešto da se obučem, pa će te knjige morati da sačekaju malo. To mi je hobi."
Podsjetite nas, zašto vam je žao svakog bića koje ne gleda Pužića?
"'Puž' je stvarno specijalno pozorište i kad kažem svakog bića, žao mi je i odraslih koji ne gledaju, zato što ima pouke za sve. Meni je žao svakog bića koje ne gleda Pužića zato što ovdje može da bude dirnuto u dušu i da se osjeća divno."
Za Pužićeve predstave važi da mogu da promjene djecu. Na koji način?
"Imamo predstavu "Laza materina maza" na čijem početku pitam djecu da priznaju ko je razmažen. Da vidiš kako je to različito, nekad svi u sali misle da su razmaženi. Onda ih mi uvučemo u to i prikažemo im Lazu koji je jako razmažen, toliko da poručuje roditeljima da djecu treba strože vaspitati, to čak poredimo sa dresurom. Međutim, ovaj uhvati pa dresira mamu, tatu, sve ukućane i napravimo jedan tužan kraj u kome je njegov život propao. Onda ja izađem i kažem da je gotovo, nema više, idite kući. A oni svi počnu da se bune, a ja kažem gotovo, tako prolaze razmažena djeca. I onda im odigramo još jedan kraj i sa takve predstave ljudi odlaze promijenjeni, bez obzira na uzrast."
Znači li to da je umjetnost nešto posebno što nas uči životu, pored porodice i škole?
"To je ta specijalna stvar u umjetnosti. Umjetnost nije podučavanje, da ti nešto naučiš, pa da shvatiš. Ne, to je neka čudna stvar koja na tebe djeluje, dirne te u dušu i ti se malo promijeniš. Čovjek koji je izmislio da treba tako djelovati u umjetnosti zove se Aristotel i negdje u njegovo vrijeme lansiran je i izraz katarza. To je neka promjena, proživljavanje, ne učenje. Ne da te neko istuče, ili da se opečeš. Ovo kad gledaš, djeluje na tebe i ti se promijeniš. Eto! Kako ti se sviđa kako sam objasnio katarzu?"
Odlično, pet plus! Kao u "Kockici"!
"To je zato što si ti mala, duhom mala, a djeci je najlakše objasniti sve. Međutim, djeca se zato lako i prevare. Tu je odgovornost pozorišta i knjiga za djecu velika. Evo, na primjer, Hari Poter. Ja sam pročitao svih sedam knjiga, lijepo je to, ali to je zavodljivo, utrošiš vrijeme i počneš da misliš da ima nekakvu specijalnu vrijednost, a nema nikakvu. Samo eto kao pobijedili su dobri, pa su pobijedili loši. A ništa se u stvari nije promijenilo."
Tatatatirci vas vole, bez obzira na godište koje im stoji u ličnoj karti, neki od njih već su postali roditelji. Šta biste im poručili?
“Za sve roditelje imam poruku da dovode djecu u pozorište i da im šire vidike, jer je važno zapamtiti - vesela su mala bića kada gledaju Pužića. Tatatatira!”
(MONDO – Danica Čigoja)