U kakvu Banjaluku vjeruje Ljiljana Labović Marinković, šta se desilo sa nekadašnjim bastionom kulture grada na Vrbasu, kome je mjesto u Kulturnom centru Banskog dvora, a kome nije...
Odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja saznali smo iz razgovora čiji je povod kandidatura naše sagovornice za novog direktora Banskog dvora.
- Kandidovali ste se za direktora Banskog dvora Kulturnog centra. S obzirom na Vaše bogato radno iskustvo u institucijama kulture, kako ocjenjujete rad aktuelnog direktora Milorada Petrića?
Nije pristojno da ocjenjujem bilo čiji rad, pa tako ni kolege Petrića, ali kako je moja novinarska karijera počela u Banskom dvoru (tadašnjem Domu kulture), vrlo sam slobodna da kažem koliko je ova institucija iskoristila ili pak nije iskoristila svoje kapacitete. Naime, ova kuća je bila veoma važno, ako ne i najvažnije mjesto za „misleće“ ljude Banjaluke, jer se pod njenim krovom krojila kulturna politika i uticalo na ukupan društveni ambijent.
Kao novinar početnik, krajem osamdesetih, otvorenog srca sam bila „primljena“ u zaista elitno društvo novinara, književnika, slikara, filozofa, istoričara.. koji su u Banskom dvoru“ polemisali o našoj stvarnosti, debatovali o književnosti, otvoreno kritikovali negativnosti i usmjeravali tokove koji su Banjaluku odvajali od provincije.
U Banskom dvoru stvoren je Jesenji salon, najznačajnija likovna manifestacija bivše Jugoslavije, trajali su dani „Sa glumcima u maju“, na kojima smo se, na drugačiji način upoznavali sa Mirom Banjac, Ljubom Tadićem, Perom Kvrgićem, u Banskom dvoru su, nakon izložbi Milana Konjovića, Ede Murtića, Tomislava Dugonjića, organizovali razgovori sa umjetnicima. Debatovalo se, raspravljalo, razgovaralo, Mislilo! Na Banskom dvoru uvijek je gorjelo bar jedno svjetlo u prozoru. I kad cijeli grad zaspe, u svom ateljeu je slikao Bekir Misirlić, vajao Slobodan Dragaš ili je neku novu knjigu dizajnirao Branko Šestić...
Ilustracije radi, kada je Đuro Damjanović promovisao svoju knjigu u Vijećnici, on je sjedio u čuvenoj kafani kod Milutina, preko puta Vijećnice, tako da se nakon formalnog predstavljanja knjige bez autora, slovo o umjetnosti produžilo za stolovima sa bijelim stolnjacima. Đuro je govorio poeziju, Nikola Guzijan, Ljupko Račić su mjerili svoje stihove, a cijeli novinarski izvještaj o ovom događaju je jednako obuhvatio i formalnu, ali i ovu, neformalnu atmosferu.
Kada je Kolja Mićević organizovao dane Pola Valerija, gosti ove pjesničke svetkovine odsjedali su u Banskom dvoru, a novinari su radili intervjue u salonima tih apartmana.Sjećam se i svog intervjua u takvom ambijentu, sa Katalin Ladik, konceptualnom umjetnicom, koja je na danima Pola Valerija, u Vijećnici izvela impresivan performans „Pozdrav suncu“.
„Glas Srpski“ je Banskom dvoru, u ratu, organizovao prvi Sajam knjige, što je bila gotovo nemoguća misija. Matija Bećković je otvarao Sajam i nikada neću zaboraviti kada je rekao da je do tog dana vjerovao da knjige mogu sve, ali je tek u Banjaluci shvatio da knjige mogu i da lete! Naime, naš dizajner Saša Vasić je napravio nevjerovatan, fantasmagorični plakat, na kojem su knjige, kao ptice, letjele nad Banskim dvorom, što je bilo impresivno moćan znak da su knjige banjalučki simbol slobode.
Uopšte, predstaviti knjigu u Vijećnici Banskog dvora bila je visoka privilegija, o čemu su svjedočile sve jugoslovenske redakcije kulture.
Luka Šulić i Stjepan Hauzer, 2Cellos, treba i da nastupe Koncertnoj dvorani, ali i da sjednu u prvi red partera, da čuju kako sviraju naši talenti. Petar Tomić Hazarjan imao bi šta da im pokaže, kada on sa svojim kolegama sa klase, sjedne uz svoje čelo!
Nije se slučajno u Banskom dvoru „rodila“ naša Televizija. I nije slučajno baš u Banskom dvoru bilo i sjedište Univerziteta i Istorijskog instituta.
Ova kuća je bila bastion uma i otvorene komunikacije za sve vrste umjetnosti i vrlo ozbiljan faktor u kreiranju politika i stavova, koji su imponovali Banjaluci.
Nešto se promijenilo i to više nije tako. Velika imena umjetnosti sad susrećemo u svim drugim institucijama, a najmanje u Banskom dvoru.
Osnivanjem Akademije umjetnosti, Filološkog, Filozofskog, Fakulteta političkih nauka..., ovaj grad je nevjerovatno armirao temelj svog kapaciteta, jer je danas nemoguće presuditi odakle nam stižu talentovaniji umjetnici, reditelji, pisci, novinari, glumci, montažeri, prevodioci, dizajneri, pjevači, grafičari... Njihovo mjesto je u Banskom dvoru, da bi predstavili ono što oni jesu, ali i da bi čuli, vidjeli, razgovarali, ocijenili i goste, vrhunske autoritete.
- Pomenuli ste da ste jedini kandidat koji ispunjava sve uslove konkursa za ovu funkciju, ali domaći mediji špekulišu da će i ovdje presuditi "partijski faktor". Kakav je Vaš stav po ovom pitanju?
U konkursu za izbor direktora bilo je jasno navedeno da kandidat mora da ima najmanje pet godina iskustva na istim ili sličnim poslovima u ustanovama iz oblasti kulture, što ispunjavam u potpunosti. Da budem i iskrena i neskromna, ali, ako u sportu još vrijedi da svaki tim traži najboljeg trenera, a svaka reprezentacija najboljeg selektora, i mene je neko mogao pozvati, da čak i u timu sa sadašnjom upravom Banskog dvora, pokrenem drugačiju energiju.
Onoga dana kada neka bl turistička agencija pomisli da organizuje odlazak na npr.izložbu Huana Miroa u Zagreb, biće šanse da postanemo Grad.
— Ljiljana Labović (@lililabovic) October 21, 2014O partijskom kadriranju imam vrlo kategoričan stav – niti me je Radovan Karadžić ikada pitao jesam li član SDS-a, niti me je Milorad Dodik ikada pitao jesam li član SNSD-a. Političke elite za mojih dvadeset godina angažmana u kulturi nikada nisu sporili moje sposobnosti i nikada se nisu miješali u moj posao. Sva moja postignuća su postignuća Republike Srpske i grada u kojem sam rođena.
Kada mi je Vlada Republike Francuske 2008. godine dodijelila Orden viteza umjetnosti i književnosti, insistirala sam da konferencija za novinare bude u Ministarstvu prosvjete i kulture, a mogla sam je organizovati i u svom stanu! Ovaj, još uvijek, jedini orden takvog ranga dodijeljen u Republici Srpskoj su ključni dokaz da sam na čelu Muzeja savremene umjetnosti organizovala evropski referentne izložbe i događaje.
Ako sam 2013. uspjela da “pomirim” interese Republike Srpske u okviru BiH i izbalansiram sve autoritete da podrže izložbu Mladena Miljanovića na Venecijanskom bijenalu, onda se ovaj istorijski događaj na polju umjetnosti mora pripisati i odlučnosti moje malenkosti. A bilo je dramatično teško. Dramatično, jer zbog politike BiH nije na vrijeme prijavila svoje učešće na Bijenalu, ali je Paolo Barata, direktor Venecijanskog bijenala, uvažio moje argumente, obećanje i vjeru da ćemo stići, iako smo zakasnili. Paolo Barata mi je povjerovao.
Vidjećemo hoće li BiH iduće godine ponovo stići do Bijenala. Ako bude tako, to neće biti moja satisfakcija. Naprotiv, to će biti i moj poraz!
- Zaslužni ste za osnivanje ili organizovanje nekoliko ključnih manifestacija koje su i danas kulturno obilježje grada - Noć muzeja, Teatar fest, javni doček Nove godine. Kako danas gledate na ove događaje?
Teatar fest sam osnovala 1998. godine, jer sam bila svjesna da će u BiH ponovo zaživjeti Pozorišne igre u Jajcu, Festival u Brčkom i naravno sarajevski MESS. Naime, kao novinar sam godinama pratila sve ove festivale, a Banjaluka je eventualno mogla da “vrati” manifestaciju “Sa glumcima u maju”, koji su se, kao što sam prethodno rekla, održavali u Banskom dvoru.
Te, 1998. godine i nešto ranije, sa Miloradom Bucom Kenjalovićem, Ljubom Gajićem, Jovicom Pavićem i Nebojšom Zubovićem radila sam elaborate za osnivanje Akademije umjetnosti i svi smo bili odlučni da Banjaluka mora ambicioznije da kapacitira i obrazovanje i produkciju. Zato sam se odlučila da Narodno pozorište stvori i festival, koji je već prve večeri, osvojio javnost.
Teatar fest je imao svoje uspone i padove, ali se održao. Bilo je godina kada mi uprava nije dostavljala karte, bilo je godina kada su me, kao glavnog i odgovornog urednika Nezavisnih novina optuživali da rušim Teatar fest, jer smo kritikovali njegov tadašnji sunovrat.. bilo je svega. Nekad se našalim da je bila fatalna moja posljednja predstava, “Iza kulisa”, Majkla Frejna, u režiji Predraga Marjanovića. U maloj sredini ljudima se sve oprašta osim uspjeha, ali vrijedilo je i “poginuti” za Teatar fest.
- Kada je o javnom dočeku Nove godine riječ, svjedoci smo velikog nezadovoljstva prvenstveno mladih ljudi sadržajem i izvođačima koji nastupaju na Trgu Krajine. S obzirom da je organizacija ovog događaja povjerena Banskom dvoru, da li i Vi dijelite mišljenje ljudi koji kažu da je ova manifestacija ispod nivoa grada kakav je Banjaluka i da se prilikom organizovanja ne vodi računa o tome šta ljudi (za koje se ovo pravi) žele?
Prvu Novu godinu sam organizovala 1997. godine, iza Pozorišta, u Ulici Bana Milosavljevića. Miroslav Janjanin i ja smo odlučili da se upustimo u malu evropsku avanturu i tako smo “zarazili” cijeli grad. Naime, tokom rata, kada nije bilo struje, Mirin “Viteški ples” je u Pozorištu imao probe, u Pozorištu je Miro osmislio i scenario za spot pjesme “Moj grad”, vodio je i kafe “Taliju” u Pozorištu.., tako da je jedan sjajan tim odlučio da i Banja Luka, kao i Prag, Pariz, Njujork, sklopi kazaljke u ponoć, pod vedrim nebom.
I to smo uradili, iako su nas na RTRS-ovom Dnevniku iskritikovali da slavimo noć, koja ne priliči pravoslavcima! Svašta smo mi preživjeli. Kažem mi, jer u ovom Gradu je uvijek bilo sasvim dovoljno ljudi da vuku naprijed i da se sukobe sa malograđanima.
Već sljedeće godine, kada je trebalo da dočekujemo 1999. godinu, a ja više nisam bila u Pozorištu, zamalo je sve propalo. Sjećam se da sam zvala Miru i Zorana Kalinića, koji je tada vodio NTV da oni nešto naprave i da je gospodin Kalinić umnogome doprinio da se opet organizuje javni doček. Grad je to prepustio Banskom dvoru, što je čak i logično , a u međuvremenu je bilo različitih koncepcija... I boljih i lošijih. Ja znam kako bih to ponovo radila, kao što sam znala da pokrenem sve od nule. I ispod nule, rekla bih.
- Veoma ste aktivni na Twitteru i jedna ste od rijetkih osoba iz javnog života Banjaluke koja se ne boji da kaže šta misli i neposredno komunicira sa ostalim korisnicima ove mreže. Čini se da ne kalkulišete u smislu "paziću šta pišem, da se nekom ne zamjerim". Da li vam je ovo donijelo neke probleme, ili kritike?
Oni koji mene poznaju, znaju da ja uvijek govorim šta mislim. I zato ja i nisam neki veliki miljenik moje Banja Luke. Aktivirala sam se na Twiteru, jer sam nakon ostavke u Muzeju,dobila prostor da radim nešto i za svoju dušu. Kao što sam i u “Nezavisnim novinama” pisala kolumnu “Navrh jezika”. Ja uvijek i govorim i pišem, jer uvijek – mislim.
Na Twitteru sam upoznala nevjerovatne ljude – pametne, hrabre, odlučne, obrazovane, snažne, otvorene, iskrene... čitav jedan svijet za koji sam znala da postoji, ali čiji dio nije bio i dio mene. Zahvaljujući našim tweetUP-ovima, fenomenalnim susretima i u razgovoru sa tim ljudima još sam ohrabrenija da postoji pozitivna energija, koja će dići ovaj Grad.
Nakon sjajnog "Mrešćenja šarana". Teatar je kao život - nema dobre predstave bez dobrog reditelja i dobrih glumaca.
I publike koja razumije.
— Ljiljana Labović (@lililabovic) October 19, 2014Kao što su mene, kao mladog novinara starije kolege primile u svoje društvo, tako su me i ovi mladi ljudi, kao možda i najstariju među njima, primili u svoje društvo. Izgleda da imam sreću da sam uvijek u najboljem društvu. A na jednom od TweetUP-ova sam obećala da će se, ako budem izabrana, u Banski dvor opet “useliti” Klub novinara, kako bismo opet imali mjesto sa kojeg će se braniti evropska i građanska Banjaluka. U takvu Banjaluku ja vjerujem!