Predstava “Aleksandra Zec” Olivera Frljića je šokirala Banjalučane, izazvala mučninu u želucu i suze, ali i postavila brojna pitanja o nama samima u dva izvođenja u Narodnom pozorištu Republike Srpske u okviru šestog "Zapleta".
Hrvatski reditelj Oliver Frljić ispričao nam je okviru šestog Međunarodnog festivala mladog glumca (Mondo je bio na prvom izvođenju) jednu tešku priču, na žalost istinitu, koja nam je osvijetlila više o porijeklu nacionalnosti zločina i zločinaca u proteklim ratovima u bivšoj Jugoslaviji nego svi direktni prenosi mnogobrojnih suđenja iz Haga.
Priča o srpskoj porodici Zec, koju su brutalno pobili pripadnici hrvatskog rezervnog sastava policije čiji je komandant bio Tomislav Mečep samo zbog pogrešnog imena i prezimena lupila je šamarčinu svima nama! U masakru su osim Aleksandre ubijeni majka Marija i otac Mihajlo, ali su preživjeli sestra Gordana i brat Dušan, koji danas žive u Banjaluci.
Mihajlo Zec ubijen je 7. decembra 1991. godine pred svojom kućom u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci, a supruga Marija i kći Aleksandra na Sljemenu. Osam hitaca ispaljeno je u u glavu i prsa Marije, a sedam u glavu i jedan u nadlakticu dvanaesteogodišnje djevojčice.
Glumačka šestorka iz Hrvatske Ivana Roščić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Igor Kovač, Nikol Nedić i Jurica Marčec sjajno su odigrali uloge članova porodice Zec, ali i njihovih ubica, čitajući sudske spise koji su toliko potresni da je i onim najhrabrijim u velikoj sali Narodnog pozorišta RS zadrhtala brada.
Jezivi krici su svima uz pomoć pažljivo odabrane muzike utjerivali strah u kosti, a suza je morala da kapne kad su sa kulisa spuštene velike fotografije leševa Mihajla, Marije i posebno male Aleksandre.
Frljić je uprkos svemu uspio i da stvori katarzično osjećanje kod publike prilikom iskopavanja djevojčice od strane četiri njene vršnjakinje (ako je kom bitno, tri Hrvatice i jedne Srpkinje, prim. aut), koje razgovaraju o svojim životima sa ubijenom Aleksandrom.
A sve sa samo jednim ciljem - da nam svima jasno i glasno pokaže da nacionalnost zločinaca može biti jedino zločinačka!
Sve čestitke za selektora Ljubišu Savanovića i organizaciju festivala, koji se u ponedjeljak zatvara posljednjom predstavom "Veče glomazne poezije" Ramba Amadeusa i Ivana Aleksijevića. Početak u 20 časova u pozorištu "Jazavac".
I to isključivo bez onog “čuvenog “ali…
Koliko puta ste čuli od svih političara u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, ali i običnih ljudi - “Bilo je zločina s naše strane, priznajemo, ali i oni su nas ubijali, bacali u jame, strijeljali, klali, silovali, a to niko ne pominje…”
Kod Frljića nema ali… Niti kod nas smije da bude ali! Najprije se mora počistiti vlastito dvorište kako bi ovo naše društvo krenulo u proces ozdravljenja i to bez namjere da se time stekne kakav-takav moralni kredibilitet da poslije uperiš prst u nekog drugog. I kažeš Vi ste “bed gajs”!
"Taj i taj" nije heroj već ubica, psihopata, zločinac i njegova nacionalnost, religioznost ili kakvo drugo "mnoštvo" je samo maska iza koje se kriju svi oni koji su nas u proteklih 20-ak godina ubijali, kasapili, pljačkali, a istom taktikom se služe I danas dok sklanjaju milione ili milijarde na račune kakvih of šor kompanija sa egzotičnih ostrva.
Jedno od mnogobojnih pitanja je i zašto u Banjaluci nemamo Olivera Frljića?
Kako se i pominje u predstavi, u monologu na početku, na žalost imao bi i "naš Frljić" mnogo istinitog materijala da napiše komad. Recimo o najvećoj masovnoj grobnici poslije Drugog svjetskog rata - “Tomašici” kod Prijedora ili o tzv. "crvenom kombiju" koji je odvozio naše sugrađane u nepoznatom pravcu iz kojeg se neki nikad nisu vratili …Ali o tome se uglavnom ćuti.
“Frljića” neminovno kod nas ima po talentu, umjetničkom izražaju ili veličini duha, ali nam možda malo nedostaje hrabrosti da se suprotstavimo uobičajenom mišljenju većine i establišmentu, kojem itekako odgovara ovakvo stanje zbog lakše manipulacije građanima.
Ubice, tzv "Merčepovci", Nebojša Hodak, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola i Snježana Živanović nikad nisu kažnjeni za zločin. Već 1991. godine su priznali ubistvo, ali su oslobođeni zbog proceduralne greške jer tokom prvog ispitivanja nisu bili u prisustvu advokata. Njihovom šefu Merčepu se od 2012. godine se sudi na Županijskom sudu u Zagrebu. Rimac, Živanović i Hodak su u procesu bili svjedoci, negirali su umiješanost i pozivali se na presudu iz devedesetih kada su oslobođeni. Mikola je još uvijek u bijegu, a Munib Suljić je umro u zatvorskoj bolnici 2006. godine. Država Hrvatska je obeštetila 2004. godine preživjele članove porodice Zec sa 1.500.000 kuna (oko 350.000 KM).
Pozorište ili umjetnost uopšte dakako nisu jedini niti najvažniji načini da se pokrenu ova pitanja i na koncu krivci kazne, ali su itekako važni na putu ka našoj katarzi jer je možda "Dnevnik Ane Frank" više uradio da do nje dođe ili da se ne zaboravi holokaust nego sam Nirnberški proces.
Do buđenja humanizma u svakom čovjeku se vjerovatno lakše može dovesti kroz tragičnu priču o pojedincu, s kojim gledalac, čitalac može da se poistovjeti više nego kroz beskrupulozno sabiranje broja žrtava, na čiji račun mnogi u našim društvima vrlo udobno žive…
A poistovjetiti se s Aleksandrom može svako, bez obzira na ime i prezime!