Predstavljen na pozorišnoj sceni, da li je ovaj svijet drama, komedija, tragedija, ili jedna velika plesna predstava? Odgovor na ovo pitanje dao nam je naš veliki pozorišni režiser, sa adresom u Francuskoj, Mladen Materić.
U nedjelju uveče na velikoj sceni Narodnog pozorišta RS u Banjaluci premijerno je izvedena predstava Petera Handkea "Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima", u režiji Mladena Materića.
Poznati pisac Miljenko Jergović za Materića je svojevremeno rekao da je suštinski formirao njegov stav prema pozorištu i za njega i njegovu generaciju bio i ostao "mjera teatarske igre".
Mladen Materić, koji je u predratnom Sarajevu stvorio kultne predstave "Tetovirano pozorište" i "Mjesečeva predstava", 1992. godine preselio se u Francusku gdje je osnovao svoj teatar i ostvario respektabilnu međunarodnu karijeru, prije dvije godine režirao je za Narodno pozorište RS, takođe Handkeov, komad "Kuhinja".
Sada je ponovo u "Časovima..." bez ijedne riječi i na veličanstven način publici "predstavio" svijet u kojem živimo. Predstava, koja je 2006. godine, poslije čak 91 probe, otkazana u Narodnom pozorišu Beograd, nakon čega je u kulturnim krugovima srpske prestonice izbio popriličan skadal, u Banjaluci je prije tri večeri započela svoje, ubijeđeni smo, veoma uspješano putešestvije po svjetskim pozorištima.
Handke je komad "Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima" napisao za svoju kćerku u mjesecima koji su prethodili njenom rođenju, da bi joj pokazao kakav je svijet na koji će doći.
Predstava Narodnog pozorišta RS, čija je turneja u Francuskoj već dogovorena, ima oko 300 malih scena, u njoj učestvuje 20-ak glumaca, a radnja se dešava na jednom banjalučkom trgu.
Na početku razgovora za MONDO zamolili smo Mladena Materića, koji je rođen 1953. godine u Sarajevu, ali je prvih nekoliko godina djetinjstva proveo u Banjaluci, da nam iznese svoja sjećanja na taj period.
"Stanovao od svoje druge do osme godine u jednoj velikoj zaobljenoj kući kod stare autobuske stanice u Banjaluci. Taj dio grada mi je veoma lijep. Takođe, puno mi znači dio tačno preko puta Kastela, nad onom zaravni uz rijeku, gdje su nekada živjele moje dvije stare tetke.
Sa terase jedne tetke bile su crvene stepenice koje su vodile do Vrbasa, tu sam provodio svoja ljeta, gledao ljude kako se kupaju, neki su donosili stolove u vodu i sjedili tako da im je voda do koljena. Tu su se hladili, igrali karte, neki su imali suncobrane, a oko njih su bile lubenice, koje voda vrti..."
Kako ste zadovoljni premijerom predstave i prijemom kod banjalučke publike?
"Ova predstava je vrlo komplikovana i najkompleksnija koju sam do sada radio, sa stanovišta izvođenja. Na sceni imate dvadesetak izvođača, još mnogo učesnika izvan, u predstavi je skoro 300 malih scena, što je ogromno. To traži od glumaca veliku koncentraciju i veliku prisutnost.
Ja sam zadovoljan, čak veoma zadovoljan. Po meni, najvažnija stvar je što smo predložili da podijelimo sa gledaocima jedan ozbiljan sadržaj i pokušamo da odgovorimo na pitanje - kakav je ovaj naš svijet ovdje, šta je to u našem naslijeđu, u nama, što nosimo, što je bilo prije nas i što utiče na ono što danas radimo.
Predstava je urađena u koprodukciji sa francuskim partnerima, i već je dogovorena turneja od barem dvije sedmice u Francuskoj, u oktobru i novembru naredne godine, kada je planirano između 10 i 15 izvođenja."
Upitali smo Materića i da li je upoznat sa pozorišnim životom u Banjaluci i kako mu se čini - da li je bolje sada ili prije rata…
"Mislim da je mnogo bolje sada. Gledao sam predstave u Jazavcu, gledao sam nekoliko predstava u Dječijem pozorištu i mislim da su to sve jako dobre predstave.
Meni se sviđa ta orijentacija, u koju se upisuje i ova naša zadnja predstava, a to je težnja da se prihvati i prepozna Banjaluka kao neko vrlo važno mjesto. Ja mislim da je to dobro, ne u smislu da se njeguje nekakav lokal patriotizam, nego da se shvati i prepozna…
To je bila suština, usudio bih se da kažem, preporoda umjetnosti i muzike svojevremeno u Sarajevu, u vrijeme kada sam ja tamo bio, koji se obično naziva 'novi primitivizam'. Suština je bila da se prihvati sebe i da se prihvati gdje si, ko si, šta si i šta je tvoj kontekst.
Svaka ulica na ovome svijetu, pa tako i svaka ulica u Banjaluci i svaki prostor između dvije zgrade na cijeloj ovoj planeti, pa i u Banjaluci može biti poprište najvećeg mita.
Kad smo Peter Handke i ja razgovarali o ovome tekstu, rekao sam mu da imam namjeru da ga vežem za Banjaluku, a u njegovom tekstu to nije definisano. Handke me je upitao: 'Pa zašto u Banjaluci, pozornica treba da bude svijet?' Rekao sam mu: 'Banjaluka i jeste svijet'. Nakon što se malo zamislio, Handke je klimnuo glavom i rekao: 'Naravno da jeste.'
Dugo je u umjetnosti na našim prostorima bio problem shvatanje da se jedino u kulturi što je vrijedno nalazi u Beču, Londonu, Berlinu... To nije tačno.
Na primjer, u Francuskoj svi znaju za Crnjanskog i Andrića, jer su izašli iz našeg naslijeđa i opisivali su svijet oko njih. Za zapadne kopije koje su izašle iz naših krajeva niko ne zna."
Jedna francuska novinarka u intervjuu sa Vama u naslovu je napisala: "Riječi mi smetaju da mislim". Da li se slažete sa stavom da je u ovom istorijskom momentu previše riječi, premalo autentičnog mišljenja?
"Svaki put kada nastaje nešto novo, nešto što do tada nije formulisano, to uvijek počinje bez riječi i izvan riječi. Kod mene to počinje kao nešto između slike i misli - nešto plavo, pa onda ispod malo žuto, pa malo svjetlije. Onda se pojavi misao o životu, smrti, ili bilo šta, što je već tema. Poslije toga počne sve to da se formuliše i jednom kad je formulisano može da se iskaže u riječi. A, neko je već jednom rekao, mi možemo da izgovorimo i formulišemo riječima samo ono što je shvaćeno i prihvaćeno, a za ono što nije - ni ne postoje riječi.
Slažem se, mi sada imamo 'bombardovanje' idejama, mislima, čak i formulacijama. U posljednje vrijeme razmišljao sam kako je na našim prostorima, uslovno, uvijek bilo viška neke slobode. I sad je još uvijek ima - sve može i ovako i onako, i drugačije, i može da bude, ali ne mora da znači, itd…
Tek u posljednjih 20-tak godina kao da počinje da se stvara kultura da tačno znamo šta treba da se kaže u određenoj situaciji. Na primjer, neko kada dobije neku nagradu od njega se očekuje da kaže da tu nagradu dijeli sa onima koji su učestvovali, itd…
U engleskom i francuskom jeziku to je već odavno završeno, i to na grozan način. Pojavljuju se sintagme, kao gotove, koje se očekuju i čak se smatra da su ljudi civilizovani ako ih ponavljaju. Nije problem samo govora, već je stvar u tome što je govor odraz misli, a gramatika je već jedna komplikacije, jer već ona na neki način određuje naš način mišljenja.
U poplavi svih mogićih pritisaka i utisaka mislim da je pred svima, i da će tek doći, vrijeme potrebe i odgovornosti da ne izgubimo individualnost, da ne izgubimo sposobnost da mislimo, tj. ono za šta se uvijek govorilo da je najvažnije - 'misliti svojom glavom'.
Uz sve moje lične distance i potrebu ili osjećaj da to pogledam na neki drugi način, jezik je ipak najveća ljudsta tvorevina, i to je ono što nas razlikuje u velikoj mjeri od životinja.
I u pisanoj, i u govornoj formi jezik je osnovno sredstvo preko kojeg se prenosi nasljeđe."
Sa Handkeom sarađujete profesionalno i družite se privatno. Ovaj austrijski pisac poznat je po svom blagonaklonom stavu i ljubavi prema Srbima i srpskoj kulturi. Šta je to što je, prema vašem mišljenju, na njega presudno uticalo u formiranju tog stava?
"Prije svega, Peter Handke ima vrlo izoštren osjećaj za autentično i za istinu. Mi smo prema sebi često kritični. I dalje jedan dio naše takozvane elite smatra sebe elitom u mjeri u kojoj ne pripada ovom narodu. To je potpuno suludo. Ali, pretpostavljam da to nije ništa novo i da se kod mnogo malih naroda događa to isto, to je jedan kompleks koji pripada manjim narodima, kojega nismo ni mi lišeni.
Međutim, srpski narod, takakav kakav je, sa istorijom takvom kakvu je imao i činjenicom da je opstao uprkos svemu, mislim da privlači pažnju onih koji imaju malo veću radoznalost.
"Kako je bilo svi znamo, a šta će biti to niko ne zna. Jedino u šta se možemo nadati je ljubav, možemo se nadati u druge, jer nema drugog izbora. Treba vjerovati i voljeti druge", kaže Materić.
A, postoji i ta porodična veza - Handkeova majka je Slovenka iz Koruške. Na kraju Prvog svjetskog rata u Koruškoj je organizovan referendum u kome su odlučivali hoće li da se pridruže Sloveniji u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ili će da ostanu Austriji. Po svemu sudeći taj referendum je bio lažiran, kao i mnogi drugi referendumi, tako da je Koruška ostala u Austriji, što je ostavilo neku duboku sjetu i razočerenje kod slovenačkog naroda, koji je tako ostao izvan svog nacionalnog korpusa.
Onda se ta neka vrsta čežnje pretvorila u ljubav prema Jugoslaviji, koja se pojavila kao garant slobode slovenačkog naroda. Po toj nekoj liniji Peter Handke je imao veliku naklonost prema Jugoslaviji.
Njegov prvi tekst koji je izazvao veoma negativne reakcije na Zapadu je bio tekst povodom odvajanja Slovenije - 'Oproštaj sanjara od devete zemlje', u kojem je on na lijep način napisao kako misli da je to jedna ogroma greška. Pošto je to bilo suprotno željama Zapada, već tad je počela hajka na njega.
Kasnije, u knjizi 'Zimsko putovanje na reke Dunav, Savu, Moravu i Drinu…' Handke je iznio tezu da njegova generacija, koja u tom trenutku ima 60-ak godina, propustila svoju moguću veliku istorijsku ulogu da učini da u Evropi rat više ne može da se desi. A, desio se.
Ima nešto što veoma poštujem kod Petera Handkea, a to je njegov karakter, njegova spremnost da izdrži i da plaća svoje račune. Ostao je dosljedan, ostao je na srpskoj strani. Na kraju krajeva i ja sam na srpskoj strani, jer mislim da su Srbi u tim stvarima koje su bile u pitanju, ne samo u pravu, nego i oštećeni. A, nastupila je slika, koja je projektovana na Zapadu, i u koju su nažalost mnogi povjerovali, a to je da su bezmalo Srbi krivi za sve i prouzrokovali sve to. Ako ćemo iskreno, stvar je suprotna…"
Na kraju razgovora za MONDO zamolili smo Materića da nam prokomentariše glavno pitanje postavljeno u njegovoj posljednjoj predstavi - da li je ovaj naš svijet drama, komedija, tragedija ili jedna velika plesna predstava. Njegov odgovor bio je veoma poetičan.
"Mislim da je to ipak pitanje godina. Kad je čovjek mlad, sve oko sebe vidi kao komediju. Skloniji smo tada da prepoznajemo komične i pozitivne stvari i da ih dijelimo sa drugima.
U srednjim godinama, negdje između 25. i 45. godine, je životni period koji je više u znaku drame, jer tad se borite, rješavate probleme, otkrivate pravde, nepravde, ušli ste u svijet odraslih, gdje se svašta događa, što niste mislili da se događa…
Onda ide period kada imate između 45 i 60 godina. Mislim da tada uglavnom dotičemo tragičnu dimenziju - djeca odrastaju i odlaze, roditelji stare, vi ste negdje na pola puta, između života i smrti.
I tek onda čovjek, ako 'dobro' stari, u tim poznijim godinama može da dođe do neke vrste mudrosti i sve zajedno vidi kao neka vrsta plesa.I to najviše u smislu, kao što more ide gore - dole, pa se umiri, pa se iznutra uznemiri... Uvijek ima ta dimenzija da će poslije velikih valova biti mali valovi, poslije malih biće mir, pa će se onda opet sve uzburkati, znači vidimo jedno veliko talasanje. U tom smislu, život se može posmatrati kao ples i plesna predstava. Čini mi se da ova naša predstava, kad se sve sabere i oduzme, dolazi do te tačke…"
Prva repriza predstave "Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima" igra se na velikoj sceni Narodnog pozorišta RS u Banjaluci već sutra, u četvrtak 22. oktobra, sa početkom u 20 časova. Toplo je preporučujemo.
Pronađite MONDO na Facebooku,Twitteru ili Instagramu