• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Tviteratura - žanr trećeg milenijuma

Autor mondo.ba

Sve je veća popularnost mikro priča koje danas nastaju na internetu, a nekada su se nazivale pričom s razglednice ili sa salvete…

Velika knjiga svijeta, o kojoj su govorili stari naučnici, sada se nalazi na internetu, prostoru otvorenom za masovnost čitanja, stvaranja, pa i za mogućnost igre.

Kritičari Facebook već tumače kao "književno djelo gdje ljudi postaju junaci sopstvenih priča", a kako je primjetio teoretičar Nebojša Kovačević, čitanje na internetu nudi "beskraj mogućnosti, uz nesigurnost elektronskog pamćenja zavisnog od pada napona i stanja kablova na nekom dalekom serveru, mnoštvo slučajnih susreta i priča koje smo mogli proživjeti, a nikada nećemo". Takvo čitanje zahtijeva "jednu novu vrstu hrabrosti čitanja", piše beogradska "Politika".

Međutim, kao odvažnost može da se tumači i pisanje priče koja se sastoji od jedne ili više rečenica, posebno ako se ovako kratkom prozom bavi neko od poznatih pisaca. Po mišljenju vrsnih autora proze, među kojima su Đerđ Konrad, Lidija Dejvis i David Albahari, fleš fikcija treba da ima "odnjegovane rečenice, kao teniske loptice", da ima sjajnu strukturu i da bude "organizovana kao tropska oluja", kao i da "poetika sažimanja" predstavlja jednu od glavnih odlika savremene književnosti, počev od druge polovine 20. vijeka.

Dokaze za sve veću popularnost mikro priča pruža i naša sredina, na primjer festival kratke priče "Kikinda šort", koji svake godine okuplja vrsne pripovjedače iz cijelog svijeta.

Prozni pisac i pripovjedač Srđan V. Tešin priredio je panoramu moderne svjetske kratke priče "Skrati priču" (Arhipelag), koja sadrži više od stotinu priloga, iz pera 66 autora iz cijelog svijeta. Neke od ovih kratkih proza sadrže do hiljadu riječi, a neke su prave tviter priče. Među autorima ovog izdanja nalaze se David Albahari, Lidija Dejvis, Margaret Atvud, Dejv Egers, Ljudmila Petruševska, Vladimir Sorokin, Ana Marija Šua, Mampo Đerdineli, i drugi.

Kako je primjetio Tešin, fleš fikcija je žanr trećeg milenijuma, a kada je riječ o tviteraturi, književnosti koja nastaje korištenjem mikroblog servisa Tviter, Tešina za "Politiku" kaže:

"Tviter priča posjeduje najvažnije kvalitativne i kvanitativne osobine najkraćih proznih formi: sažetost i kratkoću. Težnja ka sažimanju izraza odgovara potrebama savremenih ljudi, a tviter priče su najbolji primjer sažetog pripovijedanja. Prozne forme se razlikuju po dužini, pa tako tviter priča mora da ima 140 karaktera i to je ključna činjenica koja se mora imati na umu kada se definiše tviter priča kao podžanr kratke priče, jer su tviter priče derivati kratke priče i ne bi ih trebalo razlikovati od njoj bliskih formi".

On je mišljenja da se nikada u istoriji nije pisalo više nego danas, i da je za to masovno stvaralaštvo internet najdemokratskiji medijski prostor, i to za sve: od sajber i blogovske književnosti, do fejsbuk statusa ili tvitova.

"Takva vrsta literature vrlo je popularna na društvenim mrežama, ali nije cijenjena u akademskim krugovima. Bez obzira na to gdje se objavljuje, književnost pretpostavlja uređeni svijet, a ne pakao internet dilentatizma. U eri smo tvitera, te su priče koje nastaju na društvenim mrežama prava slika vremena u kojem živimo. Ipak, pisci kratkih i ultrakratkih proza su osuđeni na djelovanje sa margine. Malo poznatih proznih pisaca bi pristalo na redukciju jezika i teme. Upravo zbog toga malo se srpskih pisaca, za razliku od kolega iz svijeta, usudilo da piše najkraće prozne forme, poput tviter priča, fleš fikcije, mikro priče ili čak nano priče", dodaje Tešin.



Za književnog kritičara NIN-a Miću Vujičića Tviter je "alatka" za stvaralaštvo u svijetu interneta, nešto "poput kašike za obuvanje cipela".

"Dakle, to je još jedno mjesto na koje je moguće spustiti fleš fikciju u dužini od 140 slova sa razmacima, ili dužu prozu u više uzastopnih unosa. Jako kratka ili sažeta priča, kako je naziva David Albahari, nekada se nazivala pričom s razglednice, pričom sa salvete… Dakle, mijenjala je ime i mjesto na kome se štampa i ispisuje. Pitanje je koliko Tviter proširuje formalni i tematski okvir, ali sigurno pruža novo, sjajno mjesto za objavljivanje, koje se lako otvara i autoru i čitaocu. Sasvim je moguće da danas već postoji generacija klinaca kojoj treba pojasniti šta je to razglednica.

Uz to, stvari se ubrzavaju. Novi klinci uskoro neće znati šta je to fleš-disk, ne tako davno čudo tehnike. Zato uvijek postoji pitanje: Da li nove tehnologije zastarjevaju u starim knjigama? Zato što na kraju ostaje priča, samo priča. Ako je dobra, u nju može da stane cijelo odjeljenje bijele tehnike. Možda jednog dana neko upita: šta to bješe Tviter? Štimaće, ako štima priča", objašnjava Mića Vujičić.


U jednom eksperimentu iz 2009. godine od studenata književnosti zatraženo je da "tviterizuju" poznata djela klasične književnosti – da sadržaj i suštinu često veoma obimnih tomova sažmu u 140 znakova. Rezultat je bio zanimljiv, duhovit i sasvim u "duhu vremena". Beketova crna drama "Čekajući Godoa" u tviter formi izgleda ovako: "Vladimir i Estragon stoje pored stabla i čekaju Godoa. Njihov status nije apdejtovan." Klasik koji je bio kontroverzan u vrijeme kad se pojavio, Lorensov "Ljubavnik ledi Četerli", sveden je na "Žena iz više klase se spanđava sa lovočuvarem". Ili Džojsov "Uliks": "Čovjek se muva po Dablinu. Detaljno pratimo svaki minut njegovog dana. Vjerovatno previše tvituje“...

Iskoračimo sada u taj otvoreni, ponekad hladni prostor interneta, koji je sve manje iluzoran, a sve više stvaran životni prostor. Po riječima teoretičarke Milene Đorđijević, u našoj novijoj književnosti rađaju se novi duhovi i strijemljenja, pa i novi okviri i mogućnosti za njena čitanja i tumačenja.

"Posebno su zanimljive tendencije novih poetičkih okvira koje zapažaju i formulišu ne više kritičari i teoretičari književnosti, nego sami pisci. Takav primjer daju predstavnici digitalnog realizma (Igor Marojević, Aleksandar Ilić, Živorad Nedeljković), te sajber književnosti (Slobodan Vladušić) i fleš fikšn proze koju je u predgovoru antologije 'Skrati priču' i u svojevrsnom pogovoru 'Priča sa Marsa' formulisao Srđan V. Tešin. Bilo da se fabula svodi na samo nekoliko događaja sa naznačenim ključnim karakteristikama, kao u fleš fikšn prozi Tešina, bilo da je internet postao integrisan u stvarnost priče i pričanja, kao kod predstavnika digitalnog realizma, dominantna tema proze nebrojenih pisaca je nasilje, odnosno crna hronika naših dana. Poraz pak individue nije u tome što živi u takvom svijetu, već što je u odnosu na njega ravnodušna", primjetila je Milena Đorđijević.

Moglo bi se reći da i ovaj mač ima dvije oštrice. S jedne strane, čitanje jeste omasovljeno kroz različite ekrane, ali to je i dalje pozicija usamljenika udubljenog u virtuelni svijet. S druge strane to je, kako je primjetio Tešin, "revolucionarni doprinos popularizaciji književnosti, koji je gotovo ravan Gutenbergovoj revoluciji".

Pronađite MONDO na Facebooku, Twitteru ili Instagramu

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop