Tviteratura - žanr trećeg milenijuma

Sve je veća popularnost mikro priča koje danas nastaju na internetu, a nekada su se nazivale pričom s razglednice ili sa salvete…

Dokaze za sve veću popularnost mikro priča pruža i naša sredina, na primjer festival kratke priče "Kikinda šort", koji svake godine okuplja vrsne pripovjedače iz cijelog svijeta.

Prozni pisac i pripovjedač Srđan V. Tešin priredio je panoramu moderne svjetske kratke priče "Skrati priču" (Arhipelag), koja sadrži više od stotinu priloga, iz pera 66 autora iz cijelog svijeta. Neke od ovih kratkih proza sadrže do hiljadu riječi, a neke su prave tviter priče. Među autorima ovog izdanja nalaze se David Albahari, Lidija Dejvis, Margaret Atvud, Dejv Egers, Ljudmila Petruševska, Vladimir Sorokin, Ana Marija Šua, Mampo Đerdineli, i drugi.

Kako je primjetio Tešin, fleš fikcija je žanr trećeg milenijuma, a kada je riječ o tviteraturi, književnosti koja nastaje korištenjem mikroblog servisa Tviter, Tešina za "Politiku" kaže:

"Tviter priča posjeduje najvažnije kvalitativne i kvanitativne osobine najkraćih proznih formi: sažetost i kratkoću. Težnja ka sažimanju izraza odgovara potrebama savremenih ljudi, a tviter priče su najbolji primjer sažetog pripovijedanja. Prozne forme se razlikuju po dužini, pa tako tviter priča mora da ima 140 karaktera i to je ključna činjenica koja se mora imati na umu kada se definiše tviter priča kao podžanr kratke priče, jer su tviter priče derivati kratke priče i ne bi ih trebalo razlikovati od njoj bliskih formi".

On je mišljenja da se nikada u istoriji nije pisalo više nego danas, i da je za to masovno stvaralaštvo internet najdemokratskiji medijski prostor, i to za sve: od sajber i blogovske književnosti, do fejsbuk statusa ili tvitova.

"Takva vrsta literature vrlo je popularna na društvenim mrežama, ali nije cijenjena u akademskim krugovima. Bez obzira na to gdje se objavljuje, književnost pretpostavlja uređeni svijet, a ne pakao internet dilentatizma. U eri smo tvitera, te su priče koje nastaju na društvenim mrežama prava slika vremena u kojem živimo. Ipak, pisci kratkih i ultrakratkih proza su osuđeni na djelovanje sa margine. Malo poznatih proznih pisaca bi pristalo na redukciju jezika i teme. Upravo zbog toga malo se srpskih pisaca, za razliku od kolega iz svijeta, usudilo da piše najkraće prozne forme, poput tviter priča, fleš fikcije, mikro priče ili čak nano priče", dodaje Tešin.

Za književnog kritičara NIN-a Miću Vujičića Tviter je "alatka" za stvaralaštvo u svijetu interneta, nešto "poput kašike za obuvanje cipela".

"Dakle, to je još jedno mjesto na koje je moguće spustiti fleš fikciju u dužini od 140 slova sa razmacima, ili dužu prozu u više uzastopnih unosa. Jako kratka ili sažeta priča, kako je naziva David Albahari, nekada se nazivala pričom s razglednice, pričom sa salvete… Dakle, mijenjala je ime i mjesto na kome se štampa i ispisuje. Pitanje je koliko Tviter proširuje formalni i tematski okvir, ali sigurno pruža novo, sjajno mjesto za objavljivanje, koje se lako otvara i autoru i čitaocu. Sasvim je moguće da danas već postoji generacija klinaca kojoj treba pojasniti šta je to razglednica.

Uz to, stvari se ubrzavaju. Novi klinci uskoro neće znati šta je to fleš-disk, ne tako davno čudo tehnike. Zato uvijek postoji pitanje: Da li nove tehnologije zastarjevaju u starim knjigama? Zato što na kraju ostaje priča, samo priča. Ako je dobra, u nju može da stane cijelo odjeljenje bijele tehnike. Možda jednog dana neko upita: šta to bješe Tviter? Štimaće, ako štima priča", objašnjava Mića Vujičić.