Serija "Novine" koja se emituje na HRT-u izazvala je pažnju u cijelom regionu, a naročito u novinarskim krugovima. O "Novinama" i novinama za Mondo govori scenarista Ivica Đikić.
Igrana serija „Novine“ koja se već sedmicama emituje na HRT-u izazvala je zanimanje gledalaca i u BiH, a ovo ostvarenje koje potpisuje ponajbolji hrvatski režiser Dalibor Matanić, posebno se prati u novinarskim krugovima u našoj zemlji.
Sjajna režija, vrlo dobra glumačka postava, fantastični kadrovi Rijeke, grada koji je godinama nezasluženo u drugom planu hrvatske kinematografije idu na dušu Mataniću, ali kada je radnja u pitanju, svi koji su imali bilo kakav kontakt sa medijima, mogu da provale da je scenario pisao neko ko je život posvetio novinarstvu.
Riječ je o Ivici Đikiću, novinaru i književniku rodom iz Tomislavgrada, koji je najveći pečat u novinarskoj karijeri ostavio u legendarnom Feral tribjunu, Slobodnoj Dalmaciji, riječkom Novom listu te nedjeljniku „Novosti“ iz Zagreba. Autor je romana „Cirkus Kolumbija“, po kojem je Danis Tanović snimio istoimeni film sa Đikićem kao koscenaristom pa mu rad na scenariju „Novina“ nije prvo takvo iskustvo.
Svakom novom epizodom serija „Novine“ ubire sve bolje kritike, ali posebno oduševljava vjerno prikazivanje stanja u redakciji dnevnih novina koje su u centru pažnje u prvoj sezoni serije.
Podsjetimo, serija prati stanje u redakciji fiktivnog lista „Novine“ koji kupuje lokalni moćnik Mario Kardum koji je, pak, povezan sa političkom elitom u gradu, ali ima i neke privatne tajne. Dotadašnji vlasnik „Novina“ je bukvalno prinuđen da ih proda osobi koja nema nikakvih dodirnih tačaka sa novinarstvom, i koja medije i novinare gleda samo kao sredstvo pomoću koga će da ostvari svoje interese. Istovremeno, zaplet serije otkriva spregu bahatih tajkuna, bezobraznih političara i policijaca ogrezlih u kriminalu. Svima je zajedničko jedno - novinare smatraju svojim vojnicima, koji moraju da slušaju i ne pitaju mnogo. Oni koji se to usude, budu smijenjeni, šikanirani, protjerani...
U nekim komentarima „Novine“ se porede sa odličnom američkom serijom „The Newsroom“. Ipak, ta paralela može da se povuče tek sa dinamikom radnje, režijom ili fotografijom, jer „Novine“ po tome zaista ne zaostaju za najboljim zapadnim i skandinavskim proizvodima. Međutim, kada je u pitanju suština, razlika je velika jer „The Newsroom“ na određen način pokazuje moć novinara, dok „Novine“ otkrivaju njihovu nemoć.
O „Novinama“ i novinama za Mondo govori Ivica Đikić.
Da li ste očekivali ovakav odjek u prvim sedmicama emitovanja serije? Kako ocjenjujete prve reakcije?
Očekivao sam pozitivne reakcije, jer mislim da su „Novine“ dobra serija, a jasno je da se ne može i ne treba svakome sviđati. Dramska serija od dvanaest epizoda po 50 minuta krupan je scenaristički, režiserski i produkcijski zalogaj, a da smo uspjeli napraviti nešto globalno relevantno govori i podatak da je svjetsku distribuciju serije preuzela vrlo ugledna izraelska kompanija Keshet International i da, poslije nedavnog sajma MIPCOM u Kanu, stižu vijesti o ozbiljnom interesu mnogih televizijskih kuća da otkupe seriju.
Ovo je prva serija u Hrvatskoj, ali i cijelom regionu koja izuzetno vjerno prikazuje stanje u redakcijama dnevnih novina. Bez obzira što je radnja smještena u fiktivnu redakciju u Hrvatskoj, jasno je da sličnu situaciju danas imamo i u redakcijama u Srbiji, Bosni… Koliko je bilo teško da se vaše zamisli iz scenarija vjerno prenesu na ekran, s obzirom da ste vodili računa i o najsitnijim detaljima funkcionisanja redakcija?
To je bio posao Dalibora Matanića i ekipe njegovih saradnika, a ja mislim da su oni posao obavili sjajno. Matanić je čovjek koji je u životu imao dosta dodira s medijima i zna dosta o funkcionisanju tog svijeta, pa nije bilo nerazumijevanja ili krivog razumijevanja.
Serija veoma vjerno prikazuje katastrofalno stanje u novinarstvu u regionu, otkriva spregu medija sa političarima i tajkunima koji omalovažavaju novinare na svakom koraku. Da li je ona svojevrsna posljednja počast novinarstvu kakvo smo imali dosad?
Da, ja ovu seriju jesam bio zamislio kao svojevrsni rekvijem za novinarstvo, ali možda je to malo pretenciozno. U svakom slučaju, ovo je slojevita priča o tome kako novinarstvo, umjesto da bude cilj samo po sebi, postaje tek sredstvo u realizaciji nekih drugih ciljeva i interesa koji nemaju veze s novinarstvom.
Nedavno je “Le Monde diplomatique” objavio seriju tekstova o lošoj poziciji u kojoj se nalazi štampa koja pada pod udarima novih tehnologija, ali i tajkuna i političara. U jednom tekstu je navedeno da su “skorojevići, željni bolje integracije u dobro društvo, nekada kupovali konje, vile i oldtajmere, a danas da bi učvrstili svoj status, kupuju medije”. Da li je Mario Kardum vjerno oslikan kroz ovu rečenicu? Da li će razni Kardumi i definitivno doći glave štampanom novinarstvu u regionu?
U potpunosti potpisujem taj citat. To je to. Mario Kardum se uveliko može prepoznati u toj rečenici, s tim da kod njega postoji i lični, tajni i mračni motiv za kupovinu „Novina“. Pogledajte ko su vlasnici novinskih i izdavačkih kuća u regiji, pa će mnogo toga biti jasnije, uključujući i to čemu, zapravo, služi štampa u rukama vlasnika kojima su svi drugi poslovi važniji od novinskog. Nisam optimista u pogledu opstanka ozbiljnog novinskog izdavaštva u regiji, ali volio bih da se varam.
Koliko ste autobiografskog unijeli u seriju?
Pa, naravno da je u „Novine“ ugrađeno moje skoro dvadesetpetogodišnje novinarsko iskustvo, ali ne na način da sam u seriju preslikavao neke situacije ili likove iz realnog života. „Novine“ su fikcija koja želi biti istinitija od stvarne istine.
Da li će štampa pokleknuti pred padom tiraža i još manjim prihodima od marketinga?
Ovih dana sam pročitao pouzdan podatak da je tiraž britanskog „Guardiana“ u periodu od 2000. do 2014. pao za 49 posto, a „Independenta“ za 74 posto. Kod nas su podaci o padu još dramatičniji, padaju i tiraži i prihodi od oglašavanja. Ne vidim kako se taj trend generalno može preokrenuti, a s druge strane ne mogu zamisliti državu i društvo – koliko god malo i smiješno bilo – bez novina. Može biti da će novine još neko vrijeme preživjeti, ali bojim se da te novine koje prežive neće ništa valjati.
Šta predstavlja guranje glave glavnih likova u vodu? Da li to simbolizuje stanje u kojem novinari više nemaju snage da nešto promijene, da se povlače, ili je nešto drugo u pitanju?
To je sjajno smislio režiser Dalibor Matanić, a ja ne volim objašnjavati što se htjelo reći nekim kadrom ili dijalogom. Može biti i to što vi kažete, ali pretpostavljam da može biti i stotinu drugih stvari.
Da li mislite da će ova serija vjerno približiti stanje u hrvatskim medijima i gledaocima koji nisu novinari, odnosno nemaju nikakve veze sa medijskom djelatnošću?
Nadam se hoće, nadam se da će uvjerljivost likova povući ljude da donekle uđu u taj svijet i da ga pokušaju razumjeti.
Najavljeno je snimanje tri sezone. U prvoj će gro radnje biti koncentrisan oko novina, u drugoj oko politike, a treća se, koliko sam upoznat, tiče nekih pravosudnih posljedica cijele priče. U kojoj fazi je priča o nastavku snimanja?
Intenzivno pišem drugu sezonu serije, koja bi trebala imati deset epizoda, i prilično sam odmakao s time. Vidjećemo kako će teći razgovori producenata i Hrvatske televizije, ali nadam se da bi snimanje druge sezone moglo započeti u proljeće iduće godine.