MONDO klub knjige: Biti celebrity, Damir Šehanović

MONDO klub knjige, koji realizujemo u saradnji s knjižarama "My Book" otvaramo recenzijom knjige "Biti celebrity" autora Damira Šehanovića. Autor recenzije je Boris Maksimović.

Kad čitalac uzme ovu knjigu u ruke primijetiće prije svega vrhunski dizajn. Vorholovski urađena naslovna strana čitaocu poručuje da nisu selebritiji samo Endijeve muze Merilin Monro i Lajza Mineli već i Arsen, Čola ili Brena. Taj isti Vorhol će biti spomenut dosta puta kroz knjigu kad na red dođu kontemplacije o tome zašto su neki izgubili i onih famoznih 15 minuta slave, a zašto su ih neki produžili na cijeli život i zbog čega tačno. Pitanja i odgovori na tu temu zapravo i jesu srž ove knjige jer predstavljaju središte Šehanovićevih interesovanja. Njegov magistarski rad odbranjen na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2012. naslovljen je „Strategije i tehnike celebrity odnosa s javnostima u ex-jugoslovenskom kulturološkom prostoru“ i svakako je da su mu najveći izvor informaciji bili i intervjui sa više od stotinu muzičara, glumaca, sportista i drugih poznatih ličnosti koje je radio za svoje TV-emisije.

Pored odličnog preloma i odličnog izbora fotografija čitalac ne može, a da ne primijeti i da je knjiga odštampana na vrhunskom papiru i sve u svemu – izgleda baš onako kako treba da izgleda. Lijep i pregledan dizajn, crno-bijele fotografije često uzete iz privatnih albuma zbog kojih sve izgleda još bolje, kvalitetan papir... Ukratko, čitalačko iskustvo ovdje je maksimalno.

Damir Šehanović piše opušteno i zanimljivo. On svoje sagovornike ne kuje u zvijezde i ne valja ih po blatu, piše o njima kao o ljudima od krvi i mesa, ali prilikom oslikavanja njihovih portreta posmatra ih i kao sociološke činjenice i jako pristojno ih stavlja u kontekst društva koje su svojom pojavim prodrmali, ako ne i izmijenili. Na primjer, kad priča o Bregi tu je anegdota kako se jedna sarajevska pojava hvalila kako „voda ribu koju je Brega karo“, u eseju o Josipi Lisac dosta je prostora posvećeno zgražavanju sredine i reakcijama na ulici ljudi koji nisu mogli da prihvate njen avangardni imidž, u priči o Halidu neizostavno je spomenuto veliko poštovanje koje ovaj gospodin zbog svoje humanosti i srdačnosti uživa i među kolegama iz drugih žanrova, ali i među običnim svijetom. Ukratko, svi ljudi ovdje opisani opisani su u svoj svojoj punoći i u kontekstu vremena u kojem su stvarali ili još uvijek stvaraju. Na primjer, u uvodu eseja o Lepoj Breni on za nju kaže da je „Nastala kao proizvod relaksiranog komunizma, dovoljno galantnog da sebi dopusti prve naznake dekadencije sve dok u svom bar-kodu nosi tada još uvijek aktuelnu poruku bratstva i jedinstva“.

Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Budući da i sam radi u PR struci Šahanović se na dosta mjesta dotiče strategije odnosa s javnošću koje primjenjuju ljudi o kojima je pisao i to takođe predstavlja jedan zanimljiv niz informacija o koje u suštini nisu nikakva „dobro skrivana tajna“. Bez želje da mistifikujem ono što ni on sam nije mistifikovao, ta „tajna slave“ koju mnogi traže nije ništa drugo nego dugotrpan i naporan rad i, što je još bitnije, beskompromisna profesionalnost.

Svaki od njegovih sagovornika dolazio je savršeno tačno na dogovorene sastanke i krajnje susretljiv kad je bila riječ o slučajnim prolaznicima koji su tokom snimanja tražili autograme ili fotografije. Bilo je tu i zanimljivih informacija, kao na primjer, da Halid Bešlić ima nevjerovatnu sposobnost pamćenja imena i da bukvalno pamti sve osobe koje upozna bilo gdje i bilo kada što mu jako pomaže u njegovom poslu, a i izgleda impresivno kad znaš po imenu sve te ljude koji ti mašu u prolazu.

Šehanoviću nije strano da u svojim opisima „nasiječe“ ljude o kojima piše, pa tako kaže za Bregovića da i dalje „nesmanjenom žestinom voli njegovo visočanstvo novac“, da je povodom 40 godina postojanja „Bijelog dugmeta“ pokazao „svoju punu religioznost zasnovanu na obožavanju kulta profita“, hvali njegovu ekološku svijest jer „pedantno reciklira svoja prethodna ostvarenja“. Za Dinu Merlina kaže da se „pomalo licemjernim čini njegov današnji angažman na zaštiti autorskih prava u BiH uzimajuć u obzir njegove grijehe iz mladosti“. Ali uprkos ovome, sve njih on opisuje s poštovanjem i nekom ljudskošću s kojom se trudi da im te i takve grijehe oprosti.

Ono što povremeno ide na živce to je cjepidlačenje koje izgleda ne samo bespotrebno već i krajnje glupo jer se slični aršini mogu primijeniti i na njegovo pisanje. U jednom trenutku on Merlinu prigovara zbog sintagme „eksponencijalno prezasićenje“ govoreći da takvi stihovi „recipiente njegove muzike mogu dovesti u stanje saturacije“, obrazlažući (ili eksplicirajući, kako bi on to rekao) u fusnoti da takvo nešto djeluje prazno jer se „fizikalno nemogućim čini primiti više nečega od već maksimalnog iznosa“.

U ovu primjedbu i fusnotu stalo je sve ono što bi kod ove knjige moglo da bude mnogo bolje, a to su pretjerana, zaista pretjerana upotreba stranih riječi i izraza i fusnote koje su u 95% suvišne. Osim toga, knjiga koja nosi podnaslov „Esencijalni diskursi Damira Šehanovića“ ne bi smjela prigovarati nekome zbog pjesničke slobode, jer esencijalni diskursi zapravo ne znači baš ništa osim ako to uz dašak dobre volje ne prevedemo kao razgovori o suštini. Koliko god nekada fusnote bile nužne njihova upotreba u ovoj knjizi je zaista pretjerana i povremeno krajnje iritantna jer se čini kao da potcjenjuje čitaoca, a još i skreće pažnju sa glavnog teksta. Razumljivo je ako neko od čitalaca ne zna ko je Sergio Endrigo, Milutin Popović Zahar ili ko su pitari, ali stavljati u fusnotu šta je SSSR, Fejsbuk, Tviter ili ko je Miroslav Ilić zaista nema smisla. Iako je ova knjiga dijelom inspirisana njegovim magistarskim radom, gdje je upotreba fusnota drugačije normirana, „Biti celebrity“ je ipak jedno publicističko djelo namijenjeno široj publici i ovakve stvari ne bi trebalo da se dešavaju. I kada Šehanović aludira na neku pjesmu tako što ga implicitno citira ili parafrazira neki stih to više nije aluzija ako se stavi fusnota „Aluzija na Bajaginu pjesmu 'Rimljani' objavljenu na studijskom albumu 'Jahači magle' iz 1986“.

Ukoliko ova knjiga doživi svoje drugo izdanje, a ja se najiskrenije nadam da hoće, jer se radi o zanimljivom djelu koji na sebi svojstven način tematizuje poznate osobe jugoslovenske muzike i njihov način rada i komunikacije s ljudima – onda bi bilo jako lijepo ukoliko bi urednik knjige Almir Alić više pritisnuo Šehanovića da očisti drugo izdanje od svih ovih fusnota, jer čitalac nekad zaista ima osjećaj da ga neko vrijeđa, kao i da djelo u cjelini očisti od nekad zaista suvišnih stranih riječi koje knjizi daju nepotrebni oreol pretencioznosti. Ni prvo ni drugo ovom djelu ne treba jer se u suštini radi o zaista prijemčivom, čitljivom i inspirativnom štivu koje ponekad otkriva nove stvari o ljudima od kojih se može mnogo toga korisnog naučiti.