Inspirisan našim "Mondo klubom knjige", jedan čitalac nam je poslao svoj prikaz romana čuvenog turskog pisca Orhana Pamuka.
Ovih dana sam imao priliku da posjetim Zemaljski muzej BiH, i da pogledam njegov najvrijedniji eksponat, nacionalno blago Bosne i Hercegovine – Sarajevsku hagadu.
I, dok sam razgledao Hagadu, i bivao oduševljen ljepotom minijature, misli su mi se iz Sarajeva današnjice prenijele u Istanbul u XVI vijek, i nećete vjerovati našao sam se na sultanovom dvoru. Napolju caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj, no to, ne spriječava našeg dragog Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog Carstva.
Tim povodom Sultan daje naredbu tetku Efendiji, uglednom stambolskom građaninu, da okupi najbolje iluminatore, da u strogoj tajnosti oslikaju knjigu koja prkosi postulatima Islama, u stilu najboljih evropskih majstora. No, pred iluminatore se ne stavlja jednostavan zadatak, naime oni moraju ovaj posao obaviti tako da ni jedan ne smije vidjeti knjigu u cijelosti. Takođe, postavlja se pitanje, da li ovim bogohuljenjem, na sebe navode gnijev anđela osvete?
E to ćete saznati ukoliko pročitate remek-djelo najprodavanijeg turskog autora Orhana Pamuka, “Zovem se crveno”. Roman koji ću Vam danas predstaviti ima elemente istorijskog, ljubavnog, kriminalističkog, ali i filozofskog. Mogli bi se složiti da se u osnovi radi o istorijskom romanu, no u njemu nećete naći istorijske činjenice, već čudesni svijet Orijenta sa njegovim bojama, njegovom umjetnošću, estetikom i tajanstvenim duhom. Ovo je roman o sudbini slikara minijatura i kaligrafa u Istanbulu s kraja XVI vijeka. Roman o umjetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti.
A da nećemo čitati običnu knjigu, vidimo već u prvim rečenicama:
„Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo je prošlo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno stalo, a osim mog podlog ubice još niko ne zna šta se dogodilo. Taj besćutni krvnik, kako bi se uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine, odnio do jame, podigao i bacio u nju. Moja lobanja, koju je prethodno razbio kamenom, prosula se u paramparčad dok sam padao u jamu, lice, čelo i obrazi razmrskani su, kosti polomljene, usta natopljena krvlju.“
Ne počinje baš mnogo knjiga govorom trupla sa dna neke jame. No ukoliko odlučite da se upustite u istraživanje Istanbula s kraja XVI vijeka, kroz 59 poglavlja ćete shvatiti da u Pamukovom romanu sve govori, bez obzira koliko ono izgledalo mrtvo i beživotno. Jezik koji Pamuk koristi je jednostavan, a opet donosi zanimljivu i „sočnu“ fabulu.
A sve počinje u snijegom obavijenom Istanbulu u zimu 1591., kada osmanski sultan Murat III povodom obilježavanja hiljadu godina muslimanskog računanja vremena daje da se izradi knjiga oslikana novim, zapadnjačkim stilom.
A Istanbul koji upoznajemo mimo sultanovih odaja, je veliki grad, „... a što je neki grad veći i šareniji, to on ima više kutaka u kojima bismo sakrili zločin i grijeh“, ali i grad u kome caruje siromaštvo, te „...kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu novac više nije imao nikakvu vrijednost. Pekare, koje su, kada sam ja otišao na Istok, pravile ogroman hljeb od četiri stotine drahmi, za isti novac pravile su upola manji čiji ukus uopšte nije podsjećao na djetinjstvo. Da je moja pokojna majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče, predložila bi da bježimo u neku drugu zemlju prije nego što nam razmažene kokoške počnu srati na glavu, ali znao sam da se taj obezvrijeđeni novac proširio na sve krajeve. Pričalo se da trgovački brodovi iz Holandije i Venecije dovoze sanduke i sanduke tog bezvrijednog novca.“
Upravo u tom Istanbulu treba da nastane knjiga, na kojoj će u tajnosti raditi najvrsniji istanbulski majstori iluminacije, s ciljem da se načini dar zapadnom vladaru, ali tako da se prikažu sva raskoš i veličina Osmanskog carstva. Kako je bila riječ o za ono doba vrlo smjelom poduhvatu oslikavanja u novom evropskom stilu majstora portreta, a koji bi zasigurno naišao na oštru osudu tradicionalista, carska narudžba se izrađivala u najvećoj tajnosti. Nestankom jednog od majstora koji su radili na knjizi počinje potraga za tajanstvenim ubicom, skrivenim među jednim od umjetnika koji nam se obraćaju u romanu.
Prateći radnju romana, sumnja počinje da obavija sve likove čineći ih potencijalnim krivcima, a uloga detektiva je pored Crnog i njegovih pomagača u istrazi, prepuštena nama, čitaocima. Čak nam se i ubica lično obraća:
“Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je povezano sa mojom trenutnom situacijom. Ako nešto i pomislim u vezi sa njom, shvatićete. To će me spasiti da ne budem ubica bez imena i lica, koji luta poput aveti među vama i pomaže mi da i ja budem jedan običan, uhvaćeni zločinac kome će odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o svemu, da nešto sakrijem za sebe, pa neka osjetljive osobe kao vi između mojih riječi i boja pokušaju da otkriju ko sam, kao da po tragu traže lopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da li iluminator ima svoj lični stil, svoju boju, glas?”
A u ovom čudesnom romanu, ne samo da će nam se obratiti likovi, obratiće nam se i boja:
“Čujem da me pitate šta znači biti neka boja. Boja je dodir oka, muzika za gluhe, riječ u tami. S obzirom na to da desetinama hiljada godina osluškujem govor duša, što se kao brujanje vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mjesto, reći ću da moj dodir liči na dodir anđela. Jedan dio mene obraća se vašim očima; on je moja ozbiljna strana. Jedan dio mene prolijeće zrakom nošen vašim pogledima. To je moja vesela strana.
Srećna sam što sam crvena! Gorim, snažna sam, znam da me primjećuju i da mi se ni vi ne možete suprotstaviti.”
Kao što sav već naglasio, priču sagledavamo iz različite perspektive i to tako da poglavlja ne liče jedna na druge, da likovi ne liče jedni na druge, da odišu individualnošću. Time autor, vjerovatno, želi naglasiti da ne postoji jedinstvena istina, te da, isto tako ne postoji jedan identitet, zapravo, mi cijelog života tragamo za identitetom. Pamuk nam kroz priču o ubistvu, ljubavi i životu pripovijeda priču o umjetnosti u Islamu, u Osmanskom carstvu. Daje toliko živ i do najmanjih sitnica opisan uvid u život osmanskih iluminatora, majstora svoga zanata, koji pak, u svojim sredinama nisu ni blizu cijenjeni kao evropski slikari toga doba. Ali i uvid u vjerski život Islama, oslikava nam jaz između bogatih i siromašnih, nezaustavljiv i neizbježan proces miješanja i prožimanja međusobno stranih kulturnih uticaja, te moralne posljedice izazvane takvom promjenom, te nam donosi neka usmena predanja, priče i legende.
(Nikola Kandić)