U jedan stisak ruke i pogled nekada stane cijeli život… Pročitajte sjajnu priču "Brko", autora Nebojše Starčevića iz Banjaluke!
Dok hodah bezbrižno ulicom, ugledah poznato mi lice i stadoh da ga pozdravim. Brko je zaustavio svoj stari poni bicikl natovaren kutijama od banana, stao uz trotoar, srdačno se osmjehnuo i pružio mi ruku u znak pozdrava. Pružio sam mu svoju, da otpozdravim.
U momentu dodira sa njegovim žuljevitim, grubim ožiljcima, pretrpanim dlanom, pogledah ga u oči, nevjerovatno tužne oči koje su bile ispunjene suzama, a desni brk mu se izvio u neodređeni, blagi osmijeh, ispod kojeg se vidio jedini preostali zub.
Nije ispuštao moju ruku, nije skidao brk sa lica, nije sakrivao jedini zub, nije skretao suzni pogled. Pitao sam se koja sila me paralisala da ne mogu da izvučem svoju ruku iz njegove, da ne mogu da prestanem da ga gledam u oči i krajičkom oka u crni, nasmijani brk i crni, iskeženi zub.
I onda je počeo da mi sve jače i jače stišće ruku, a ja u njegovim očima, kao na velikom filmskom platnu, vidjeh Brku kako bježi iz doma za nezbrinutu djecu, kako spava u napuštenim skladištima, radi teške fizičke poslove... Sa svakim jačim stiskom ukazivao mi se jedan dio njegovog života, oči su mu sve više suzile, a moje su bivale sve više zapanjenootvorene, donja vilica sve bliže betonu.
Hodao je Brko bos po vrelom asfaltu, brisao je znoj sa prljavog čela, iskakao iz smrdljivih vagona, kopao crnu ilovaču, prebacivao teške vreće preko leđa, teglio kante pijeska, grlio rakijsku flašu kao najljepšu draganu. Šutio je Brko, a jedini zvuk koji je ispuštao bio je tihi jecaj, jecaj ranjene životinje.
Vozio je Brko svoj stari poni bicikl vječito natovaren praznim kutijama od banana, vozio je Brko i po kiši i po snijegu, i ujutro i naveče, i po danu i po noći. Vozio je Brko i uvijek dizao ruku, brk i zub u znak pozdrava, ne žaleći se nikad ni na bolna leđa, teške noge, promrzlu glavu...
Nasmijan je uvijek bio Brko. I onda, kao da se trgnuo iz nekog sna, popustio je Brko stisak, lagano ispustio svoju ruku iz moje, blago se nasmijao, a oči koje su prestale suziti kao da su mi davale znak zahvalnosti što sam ih saslušao.
Blago zažmirivši, Brko se oprostio sa mnom, ništa ne govoreći, otpedalao je Brko svoj stari poni bicikl pretovaren praznim kutijama od banana, ostavivši me razrogačenih očiju, nepomičnog sa ispruženom rukom da stojim još nekoliko dugih trenutaka, da stojim sam na trotoaru sve dok me neko derište svojom galamom nije vratilo u svijest.
A onda, kad sam se okrenuo za Brkom, nije više bilo ni Brke, ni bicikla, ni kutija, već samo prazna ulica sa tragovima guma Brkinog života.
Nebojša Starčević
Banjaluka
(Priča "Brko" ušla je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" 2017. godine i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na portalu, možete da pročitate OVDJE)