O nemiru, gladi, nepravdi... i o tome kako su mame, ipak, uvijek u pravu. Pročitajte sjajnu priču iz komšiluka "Redni broj 21", koju je napisala Vanja Šušnjar Čanković iz Banjaluke!
Preznojavam se. Mrzim taj osjećaj. Samo zato što nisam znala odbiti tanku teksas jaknu koju mi je utrpala u ruke na izlasku. „Biće ti hladno tako. Ponesi ovo.“ I sad se znojim, a ne mogu je skinuti jer su mi ruke zauzete. A neki se još usuđuju reći kako su majke uvijek u pravu.
Hodam sa punim kesama po gradu tražeći bankomat. Mrzim dizati novac sa bankomata. Pa opet to radim. Za nju, naravno. Sopstvenu karticu ni ne pomišljam da imam. Približavam se mjestu nemira. Pored mene čovjek zapuštene kose i neuredne odjeće. Svi stojimo. On prelazi prvi. Nosi prljave providne vreće pune crvenih kutija Sara napolitanki. Krećemo za njim. Odugovlačim, ali nema smisla čekati novi talas. Približavam se. Usporavam hod jer proćelav čovjek veže bicikl. Obično redari sa stadiona voze ovakve bicikle. Pomišljam da i sam želi podići novac. Ali, zar za tako nešto treba vezati bicikl? Odustajem od ideje da ga pustim. Uzimam sve prilično spretno, brzo ubacujem u torbu i odlazim poput kakvog kradljivca. Sjećam se pogleda onog brke koji je, ipak, čekao svoj red. Odmičem se polako, sigurnim korakom, iako mi koljena zapravo podrhtavaju, a srce poprima ubrzane otkucaje. Postepeno smirujem disanje, prelazim na drugu stranu gdje je više drveća. Više ne osjećam neprijatan znoj.
Prolazim kraj pekare i pogled mi ostade na pecivima. Ništa nisam doručkovala. Doduše, pojedoh čokoladicu koju mi vratiše jutros umjesto kusura. Ovdje to još rade. Da mi je makar vratila bazuku, da se sjetim dobrih starih vremena kada sam uz hljeb redovno kupovala životinjsko carstvo i jela ga usput, uz topli okrajak. Danas ni hljeb više nije ukusan i mekan kao nekad.
Zapuhnu me sparan i gust vazduh. Kao da sam udisala tijesto. Osjetih isti onaj bol u glavi. Samo ne to. Neću da se prisjećam jučerašnjeg dana kada sam mislila da će mi glava eksplodirati od nepravde. Tjeram se da mislim o nečemu lijepom. Ne znam zašto, ali pomislih na radnog kolegu koji mi pokazuje neki presavijen list papira i govori: „Evo, ovo je sve što imam od fakulteta.“ „A doživjećeš da tvoj sin neće ni znati da si inženjer elektrotehnike“, rekoh. „I kad ga jedan učmali komunistički učitelj (o da, odoljeće ovi metuzalemi svim reformama) pita o stručnoj spremi roditelja, on neće znati kad da podigne ruku ili dva prsta, pa će to uraditi kad i najviše đaka ili kad to, pak, uradi drugar iz klupe.“ Opet pomislih na šumske jagode i ženu koja mi ih je prodala. Kako je samo ružno kašljala. Bez prestanka. A već sam zatražila i paradajz. Bilo je kasno da se predomislim i pobjegnem. Istog trenutka me nešto zagolica u grlu i počeh kašljati i sama. Isto onako grozno poput nje. Hoću li ikad stići kući da otrčim u teretanu? Puna sam bijesa. Jedva čekam da ispraznim svu negativnu energiju koja se nakupila u meni.
Bio je to zadnji dan školske godine. Po svemu sudeći i mog pripravničkig staža. Vatrenog krštenja, kako su ga svi koji me znaju nazivali. Imala sam u odjeljenju dva učenika koja su mogla izgubiti godinu. Na kraju je Siniša nakon četiri zaključene jedinice (od kojih sam ja izmolila dvoje kolega da mu poklone dvojke kako bi išao na popravni) prošao glat, jer kako sam to jutro saznala (budući da sam četvrtkom u suprotnoj smjeni): „Razrednice, ne brinite se, bila je mama u školi.“ Ništa mi nije bilo jasno. Gorica je, i dalje, sa tri zaključene neprolazne ocjene, plakala pitavši me: „Šta ćemo mi čiji roditelji ne mogu doći u školu?“ Naivna i mlada kakva jesam, bila sam potpuno zbunjena. Ušla sam u zbornicu ljuta kao furija. Onda mi je sinulo, jer je jedna od navodno najstrožih profesorica stručnog predmeta pokazivala kolegicama svoje nove cipele marke Marcone, iz, u našem gradu nadaleko poznate, prodavnice luksuzne obuće koju jedan prosvjetni radnik sebi nije mogao priuštiti. Tačno sam se sjetila kad je jednom na pauzi između časova govorila kako ih je vidjela, a kako koštaju pola naše plate. Nije joj smetalo uzeti novac od samohrane majke, supruge poginulog borca, ali joj je bilo ispod časti pokloniti dvojku malenoj Gorici uprkos molbama. Baš kao što joj nije bilo poniženje šepuriti se po zbornici pred kolegama koji su razmišljali kako će prehraniti porodicu. Bijesno sam zgrabila dnevnik i stvorila se ispred nje. „Briši,“ rekla sam krajnje smireno pokazujući na jedinicu ispisanu njenom rukom na stranici učenice pod rednim brojem 21.
Prolazim kraj dvorišta pedesetogodišnjaka kojeg je mama jednom pitala za neko drvo koje ima posađeno u dvorištu. Rekao je „...moram pitati mamu. Navratite za koji dan pa ću vam reći...“ Sada ima neke ruže. Pomišljam da uberem koju i obradujem mamu. Osjećam neku zebnju izazvanu blagim sjeverozapadnim vjetrom. Dobro je da imam jaknu. Izgleda da su mame, ipak, uvijek u pravu.
Vanja Šušnjar Čanković
Banjaluka
(Priča "Redni broj 21" ušla je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" iz 2017. godine, a objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)