Maja Diljkan iz Banjaluke napisala je iskrenu i lijepu priču o hrabrosti, upornosti i humanosti. Toplo je preporučujemo...
Volonteri, nas dvadeset, u crvenim majicama sa natpisom Handlers, zagrljeni u krugu stojimo na Kopakabani. Slušam motivacioni govor koordinatora, gutam knedlu u grlu i grčevito zadržavam suze koje mi bez odobrenja liju niz lice. Razmišljam kako sam padobranac kojem je sreća podarila priliku da danas ostvarim najodgovorniju volontersku misiju. Ponosna sam na to i zahvaljujem se u sebi dok u glavi raspredam bezbroj misli i uzdahom ispraćam svaku od njih. Sve su usmjerene na moju ulogu na takmičenju u trijatlonu na Paraolimpijadi 2016.
Muzika najavi početak paratriatlona. Oduzimaju mi se noge. Pomisao da upravo od tih mojih nogu danas zavisi san paratrijatlonista, da njima povjeravaju godine predanog treniranja i sve svoje nade vraćaju me u realnost. Zar da meni bude teže nego njima koji sve to trebaju predati u ruke dva potpuna stranca?
Poput strujnog udara, jurnu neka snaga kroz moje tijelo i volonterski duh. Započinjemo borbu sa Atlantikom koji pokušava podivljalim talasima da nas izbaci na plažu. U parovima gazimo po njima kao slavni “Čuvari plaže”, dok sa obale odjekuju aplauzi podrške.
Pristižu prvi paraolimpijci sportisti – najbrži plivači. Talasi nam i dalje silinom potkopavaju tlo i u pijesku ostavljaju provaliju od koje smo sve nestabilniji na nogama. Došao je trenutak da se umiješamo u takmičenje. Formiramo timove – mozaik savršenstva. Udružene nam ruke u istom cilju. Sad je svaki sekund od presudnog značaja. Jedan Handler je ispred sportiste okrenut licem ka njemu, kako bi ga zaštitio od talasa, a istovremeno omogućio da druga dva smjeste takmičara na gumeni podmetač sa rukohvatima i iznesu ga na plažu.
Četvrti pokazuje najbezbjedniji put handlerima koji iznose takmičara iz vode do predviđenog mjesta. Nakon toga, sportistu preuzima njegov personalni asistent, a mi našu misiju ponavljamo sve dok posljednji sportista ne bude iznesen iz okeana.
Paratriatlon čine tri discipline: Plivanje od 750 m na otvorenom moru, vožnja biciklom 20 km i trčanje 5 km. Oni koji trebaju pomoć da bi se kretali, i žene i muškarci, raspoređeni u četiri kategorije, bezpoštedno se bore za medalje.
U te sate takmičenja sabije se u misli cijeli jedan život. Plivaju, trče i voze ti kroz glavu. Upoznaš svoje strahove za koje nisi ni znao da postoje. Otkriješ da su tvoje granice mnogo iznad onih koje si sam sebi postavio. Proleti ti svaki onaj trenutak u životu od kojeg si načinio problem, uvidiš da je to bila uobrazilja problema. Udariš sebi nekoliko nevidljivih šamara, ne iz sažaljenja prema drugom, već zbog sopstvene nesvijesti. Pređeš put od slabića do junaka, pa se pretvoriš u talas i sad te se i stijene i okean i strahovi plaše, a i ti sam, jer sebe takvog još nisi susreo. Upoznaš druge ljude, volontere, sportiste.
Između ramena mog kolege volontera i mene, našao se britanski paratriatlonista. On je zaslužan za neponovljiv trenutak i osjećaj koji ga je pratio i koji će ostati uramljen u mojim mislima. Nakon proživljenih stresnih situacija sa prethodnim takmičarima, tijelo i um sam pripremila na novi pritisak, galamu i nervozu. Ništa od toga se nije obistinilo. Umjesto "požurite" tapšanjem po leđima i jednim umilnim "ljudi, vrlo dobro odrađen posao" kroz osmijeh se zahvalio.
"Bez brige, ovo su zlatna ramena koja te nose", uzvratih krpeći samopouzdanje i izvlačeći se iz svoje hladnokrvne ljušture. Suze se opet spotaknuše, a njegove riječi otključaše rezerve snage i energije u meni. Iako mu je zlato koje ima u grudima dovoljno, dali smo se u postizanje još jednog kao da je lično naše. Uz "puno sreće", rastali smo se.
Iz misli nije mogao da se iseli. Odmah po završetku takmičenja, pojurila sam ka britanskom timu. Ludost se udružila sa voljom, pa je razum morao da popusti. Odlučila sam da ga pronađem. Uprkos zabranama. Samo da se zahvalim što je bio hrabrost kad je trebalo.
"Tražim jednog vašeg takmičara. Sve što znam o njemu jeste da je vedar i ljubazan?", vikala sam od uzbuđenja. Na moje oskudne informacije, dobih najprecizniji odgovor i to od svih u glas: "Phil Hogg! Sigurno njega tražiš. Eno ga preko puta."
Trčala sam prema sektoru u koji ne bi trebalo da uđem. Ispred mene se nađe žena u majici organizacionog tima Paraolimpijskih igara. "Molim Vas pustite me, vrlo je važno, neću dugo da se zadržavam", molim i vičem u isti mah.
Očigledno je da su moje riječi imale premalo značenja u odnosu na emocije iscrtane na licu. Nije me slušala, samo me je gledala, a zatim se nasmijala i pomjerila se. Prvi put sam vidjela lice čovjeka čiji sam osmijeh čula u toku takmičenja.
“Ako ste Vi bili taj koji je rekao - dobro odrađen posao, onda Vam dugujem zahvalnost. Samo sam došla to da Vam kažem." Preko ograde dobijam njegove dvije ruke i riječi: "Jeste, ja sam bio taj. A znaš li zašto? Na takmičenju u Južnoj Africi, ispao sam volonterima nekoliko puta. Vi ste danas odradili sjajan posao. Čestitam."
Maja Diljkan
Banjaluka
(Priča "Zlatna ramena i zlatne riječi" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete da pročitate OVDJE)