• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

KRATKA PRIČA: Ana ili priča o vremenu

Pročitajte odličnu priču Jelene Zlatinić iz Banjaluke, koja u isto vrijeme skriva, ali i otkriva...

 Izvor: Samir Cacan/MONDO

Osulo se vrijeme, kao kad se istanji komad papira, pa se onako truni, briše sam od sebe.
Tako i ja.

U onih nekoliko koraka stiješnjenih od kreveta do kupatila, dok se tamo neko sunce probija, pa znaš da ti krv kola. U glavi misli, vrtlog, a umor od juče i poneki zaboravljeni od ko zna kad. Znam da moram, da ću u tih nekoliko sekundi opet sve iz početka.

I onda svjetlo. Držim se za lavabo, dižem pogled. Oči su mi sve manje zelene, a usne sve manje moje. Zašto nisam Ana, kad je baš tako htjela da budem do nekog predzadnjeg časa? Zašto sam Jelena, a nisam Srna, ako je već tako moralo da bude...

"Kćerka će nam biti Ana", rekla sam mu.

"Imaće tu ludu frćkavu kosu, svijetle oči i duge, tanke noge. Pa to čovjek neće stići da nahvata, na biciklu ima da spiri do Međugorja."

"Hoćeš me voditi u Međugorje. I na Stari most u Mostaru?"

"Jebo te most. Neću među zelene."

"Al' si tovarčina. Rat je gotov ima dvadeset godina."

"Neka je, Jelo, ne volim ih i amin. Plivaćemo na bazenu u Čitluku."

Išli smo. Vjetar je šibao, kao po ratnim uspomenema. Prešli smo i preko glupo porušenog mosta, zbog mene je pojeo vlastite riječi i drežeći me za ruku stao da gledamo Neretvu. Moja krv je osjećala da radim nešto dobro, da sam dio pomirenja čovjeka kojeg volim i njegovih strahova, tog bezumlja, svega onoga zbog čega sam ga mrzila. I zbog čega on negdje nije volio mene.

"Lijepa ti je ta Srpkinja”, pisao mu je prijatelj, a oko nas bio kamen hercegovački koji je mirisao na ostajanje.

Onda su bili februarski snjegovi. One strašne zime kad smo plakali. Imala sam tada prvi napad panike, zalijepljena na zid kupatila, između tuđih pločica i plastificirane zavjese, ne znajući da sam zapravo tih dana samo odrasla, a vjerovala da je to moj posljednji dah.

"Jel ti to, matere ti, ćutiš jer je Srbija pobijedila Hrvatsku u jebenom rukometu? Pa nije Vukovar."

"Priznaj, nije bilo u redu to što ste uradili u Vukovaru."

"Eto, nek je ono što ste vi u Jasenovcu. Milion Vukovara vas neće oprati! Jebi se, znaš."

Tastarura je bila onaj spoj koji je razdvajao. Ono što je misli pretakalo u riječi, koje su nam jedine ostajale. Gledala sam u daljinu i mislila kako će mi stajati kratka vjenčanica, a njemu neki rogobatni frak. I nosićemo starke. I hoće li nas takve pustiti u crkvu, tamo gdje su ispod male jasle i Isus.

"Voliš li ti mene?"

"Mrtve mi Ane."

I bio je Mostar te zime drugačiji nego ikad. Meni, koja sam ga samo u snovima znala. I on je bio sve manje stran, a ja sam bila Srpkinja, a on Hrvat. Valjalo se brdo hercegovačko preko svih onih dodira koje nismo razmjenjivali; bio je ljut, ja sam ćutala, odlazili smo i vraćali se. A između nas sva neka stiješnjena ljubav, valjda naša, neka pitanja bez odgovora, neka čekanja, ta neka kuga, kad je pereš dok koža ne popuca, kad hoćeš da je izvratiš, jer ne znaš šta će ti takva.

"Aj samo ćuti i gledaj me."

Pričao mi je njegov ćaća kako mu je mater prvi put vidio na kaldrmi u Konjicu, bio je nalakćen na neki dovratak u ulici što je malo strmije išla na gore, a ona, djevojčurak kratke kose, prošla. On je već tad sve znao, šta će biti i kako. Skuhao mi je nabolju kafu, bila je sva od te priče o njihovom životu, dok sam Anu u mislima pokušavala da smjestim tu, među nas. Neznana mi je nedostajala.

"Ode, Jelo."

Znala sam da ga boli njegov odlazak, da ga peče rana koju je ostavio. Znala sam da mogu samo da ćutim i budem tu. Da sve što mu kažem nije dovoljno. Da mu mnogo moga nije dovoljno. Znala sam da je puno toga kao mostarski most, ponovo tu da bi opet bilo stameno i sjajno.

"Ode."

On je sa Anom, kako će se možda jednom zvati naša kćerka. Ona vjenčanica, kratka, i dalje leprša mislima. I njegov frak je sve manje smiješan. Vijuga put ka Međugorju, kao i naša sudbina. Možda, samo možda...

Jelena Zlatinić
Banjaluka

(Priča "Ana ili priča o vremenu" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete da pročitate OVDJE)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop