Majstor fotografije, umjetnik fotografije, bard jugoslovenske i novinske fotografije samo su neki od epiteta koje je zasluženo ponio Tomislav Peternek, čovjek koji fotoaparat sa sobom nosi preko 50 godina.
Sa svojih 84 godine veoma dobro se sjeća svojih početaka. Majka mu je kupila ramicu za kontakt kopije fotografija i tako je počeo da otkriva svijet fotografije.
"Kada sam 1945. ostao bez oca, majka mi je kupila ramicu za kontakt kopije fotografija. To je mala ramica sa staklom, stavi se negativ, gore papir, zatvori, osvijetli, razvije i fiksira. Ja to nisam znao, ja sam iznosio na sunce i pod uticajem sunca pojavi se fotografija, onako svijetlo ljubičasta, blijeda, ali dok je gledam to polako sve nestaje. Onda sam shvatio da u mraku ne nestaje, pa sam sakrivao pod krevet da bi mi duže trajale te slike. Kad je majka vidjela da sam se ja potpuno 'zapalio' za to onda mi je kupila jedan stari aparat na ploče i ja tako počinjem da fotografišem", kaže ovaj ugledni fotograf koji je tokom svoje karijere pobrao toliko nagrada da ih je teško sve i nabrojati.
Najveći kompliment dobio je od istoričara Florijana Adlera iz švicarskog časopisa "Crno – bijelo" koji je zanjegove fotografije rekao: "Kad je Peternek poslao prvu sliku ja sam mislio da on sve režira, da sve namješta jer je tako dobra kompozicija, sve je na svom mjestu, a kad sam dobio sve fotografije onda sam shvatio da on to sve ima u oku".
Na pitanje kako sam ocjenjuje svoje fotografije kaže: "Fotografija rijetko dolazi sama, uglavnom morate da je tražite i zapažate. Ja sam shvatio da je treba tražiti i kad je napravim, onu koju mislim da izložim, stavljam na zid i ona tu stoji i živi sa mnom. Gledam ju stalno i onda na kraju kad joj presuđujem stanem pred nju, zatvorim oči i onda ih naglo otvorim. Ako mi se oči prilijepe na dio fotografije, na ono što je za mene akcenat, to je fenomenalno. Tada znam da sam uspio, ako ne ja to obično iscjepam i bacim".
Svoje fotografije snima tako da mogu da se čitaju. Njegovim fotografijama možete se stalno vraćati i nešto novo otkrivati na njima. Kaže da fotografija od čovjeka traži da joj se posveti u cjelini, pa tako i da žrtvuje mnogo privatnog života.
"Kad pravim fotografije, gradim stvari uvijek kao serijal, zato što je normalno da ispratim svaki događaj do kraja. Recimo 'Crveni univerzitet' kada sam fotografisao, ja sam se, kad su svi otišli kući, vratio na 'mjesto zločina' i gledao da uslikam nešto što niko drugi neće".
Iako te fotografije niko nije htio objaviti, on je našao način da ih pokaže javnosti.
"To se desilo za vrijeme Tita i samo list 'Susret' je objavio jednu sliku, moje novine nisu htjele to objaviti. Ja sam onda direktoru Doma omladine predložio da se napravi izložba sa metarskim slikama na kojima se vidi policija koja gazi po glavama ljudi. Sve slike smo pokrili papirom i ljudi kada su došli mislili su da je izložba zabranjena. Onda su papiri bili pokidani i svi su mogli vidjeti te fotografije. Nešto slično razmišljam da napravim ponovo", kaže Tomislav.
Pored novinske fotografije, uvijek je kako kaže, pravio i fotografije za izložbe. Izazivao je sam sebe da uradi nešto drugačije od drugih. Mnogo vremena proveo je na ratištima širom svijeta, ali je ipak fotografišući pod vodom istinski uživao.
"Iako sam se uvijek držao linije novinska fotografija, imao sam izlete i pravio razne izložbe kao što je 'Apstraktni kolor', 'Svijet mašte' i druge. Ipak, ništa ne može da se uporedi sa ratnom fotografijom, jer ona patnja, tuga, to je mnogo izgubljenih života i takve fotografije ostaju za istoriju kao veoma važne, naročito za podneblja gdje se to desilo. Podvodnom fotografijom sam kasno počeo da se bavim i to je bilo veliko zadovoljstvo ali i najveći trošak. Tu nikada ništa nisam zaradio ali sam i najviše uživao", kaže nam ovaj vrsni fotograf i dodaje kako je doživio i podvodnu imploziju kamere.
"Kada sam snimao na Lastovu, na 60 metara dubine meni je implodirala kamera i danas to čuvam u ateljeu. U jednom trenutku ste vidjeli gomilu dijelova, a onda sve krene da leti i da se raspada, to mi je bio najrizičniji trenutak jer je bilo pitanje kako tada izaći iz vode, na koliko metara praviti pauze zbog pluća, čak su javili u Split da se pripremi barokomora jer su mislili da ću da stradam.Bilo je svega i svačega, fotografisao sam i vjenčanje ispod vode u Zadru", istakao je naš sagovornik.
Kada je potom bio gost velikog pisca Artura Klarka, koji je dijelio istu strast ka podvodnoj fotografiji, Peternek ga je pitao šta misli o imploziji. A ovaj mu je odgovorio da se to ne dešava zato što je sve atestirano, ne znajući da se kod nas sve pravilo ručno. Ono što je istakao je da kad dolazite kod Artura Klarka morate biti bosi, baš kao što je to bio i on.
Izvor: MONDO/ Vedran ŠevčukU svojoj dugogodišnjoj karijeri, kaže, ne bi ništa mijenjao i ponašao bi se isto kao i do sada. Svoj fotoaparat sa sobom nosi i na ručkove i večere, nekada mu i smeta ali navikao je na njega.
"Znate, prošao sam svašta, imao sam preko 700 naslovnih strana u NIN-u koje su bile svojevrsne fotografske lekcije. U novinarstvu je najvažnije ne slagati. Meni se desilo i da 'Tajms' objavi na naslovnoj strani moju fotografiju, ali za mene poraznu. Na slici general Mladić a iza njega sve muslimani. Ja gledam i mislim pa ja nisam to fotografisao, a onda na trećoj strani objašnjenje da je to montaža, da sam ja fotografisao Mladića a neko drugi te muslimane", kaže Tomislav i nastavlja…
"Kad sam bio u Vukovaru, dolazi mi mali Vranić koji je bio fotoreporter AP-a i pita me da ga vodim negdje gdje ima da se napravi neka dobra fotografija, ja mu kažem da ima ulica strave gdje su sve krošnje od drveća potpuno ošišane ostali su samo stubovi i na kraju je taj vodotoranj koji je dan ranije pao. Kada smo otišli tamo, ja sam bio prvi, on iza mene i još jedan vojnik koji je išao da nas zaštiti i odjednom sa tog vodotornja snajper opali dva metka, vjerovatno na mene jer sam bio prvi, ali pogodi Vranića u ruku na dva mjesta. Mi to pošaljemo u Pariz da se objavi i oni to sve korektno objave, ali jednu rečenicu izmijene. Da ga je spasio hrvatski vojnik, a ne srpski. Mi smo tad angažovali i advokata i tjerali mak na konac i uspjeli tako što su objavili ispravku. Treba se uvijek boriti za istinu i ne dozvoliti da fotografija bude laž".
U eri digitalizacije i sam je prestao da koristi analogni fotoaparat, iako mu je uvijek bio draži. Fotošop odobrava ali u granicama normale.
"Teško mi je bilo da pređem sa analogne na digitalnu fotogtafiju, ali to je progres i ja moram da ga prihvatim. Ali analogna fotografija još uvijek drži cijenu zato što srebrobromid ako je dobro fiksiran, ako je dobro isprano, onda je sigurno da će živjeti preko 100 godina a digitalni zapis često i ne znate kako nestane. Koristim i fotošop ali upravo on omogućava da slažete, da fotografija bude lažna i ja sam protiv toga. Ne možete babu od 80 godina da napravite da izgleda kao dvadesepetogodišnjakinja. To je prije svega uvreda za tu ženu. Negdje sam čuo da je jedna rekla da je trebalo mnogo godina da prođe da dobije bore, a oni joj uklonili", naglašava Peternek.
Dodao je i da u svojoj karijeri, kao ni danas nikad nije bio u nekoj partiji, ni političkoj struji i da se i danas mnogi plaše kad ga vide sa aparatom na ramenu, bitna mu je istina i ubojita fotografija. U svojim poznim godinama i dalje fotografiše, uvijek nađe neku temu i gleda da negdje objavi. Na kraju nam je otkrio i zanimljivu činjenicu da još uvijek nije napravio svoju najbolju fotografiju.
Pratite MONDO na Facebooku, Twiteru ili Instagramu!