U Mondovom Klubu knjige ove sedmice pričamo o - bajkama. Naš Boris Maksimović pripremio je recenziju tri knjige bajki koje su na njega ostavile najjači utisak.
Prve poratne godine pamtim po velikoj nestašici svega mogućeg i dugim periodima ekstremne dosade. Činilo mi se tada da vrijeme bukvalno stoji u mjestu i da neki dani nikada neće proći. Bilo je tih dana kada nikog od drugova iz komšiluka nije bilo, ja sam sam išao gore-dolje po ulici beznadežno čekajući da se konačno nešto desi, a ništa se, naravno, nije dešavalo. Pretpostavljam da sam u tom periodu počeo više da čitam knjige koje je stari sa raznih strana dovlačio kući. To su uglavnom bile lektire iz edicije „Lastavica“ Izdavačke radne organizacije „Veselin Masleša“ Sarajevo i malo-pomalo sve sam ih pročitao. Ali pored njih bile su tri knjige iz jedne druge edicije koje su me u tim godinama katapultirale u neke druge svjetove. Dugo vremena nisam bio svjestan uticaja koji su te tri knjige imale na mene. A onda sam, kao što to inače biva, u nekom sasvim običnom trenutku, vjerovatno dok sam palio računar, kuvao čaj ili radio nešto po kući shvatio koliko su te me tri knjige dugoročno oblikovale i koliko su mi svjetova otvorila u tim ranim godinama.
Te tri knjige pripadaju ediciji „Bajke naroda sveta“, koju je izdavalo beogradsko izdavačko preduzeće Narodna knjiga tokom šezdesetih godina. Nikad nisam saznao koliko tačno u njoj ima izdanja, ko je bio genijalni inicijator ove edicije i koliko je ljudi radilo na njenoj pripremi i izradi, ali čini mi se da je bukvalno cijeli svijet bio pokriven njome. Pazite samo naslova „Uzbekistanske bajke“, „Bajke s juga Afrike“, „Marokanske bajke“, „Etiopske bajke“, „Čileanske bajke“, „Avganistanske bajke“, „Bajke s Madagaskara“, itd.
One koje sam ja imao u kući i koje imam i dan-danas su sljedeće: „Bajke američkih crnaca“, „Bajke južnog mora“ i „Islandske bajke“.
Volio bih ovdje da zastanemo na trenutak i da se malo divimo toj igri slučajnosti, proviđenja ili nečeg trećeg što je udesilo da u moju kuću u tom periodu dođu tri ovakve knjige sa tri toliko različita i međusobno udaljena kraja svijeta. Mogao sam da dobijem njemačke, ukrajinske i bjeloruske bajke, mogle su to biti samo bajke skandinavskih naroda, ali nekako – i hvala bogu da je tako – do mene su došle ove tri spomenute. I otvorile su mi oči na način na koji zaista nisam očekivao i čije ću efekte pojmiti tek za dvadesetak godina.
Pa dobro, rođeni, hoćeš li više preći na stvar i reći šta te toliko oduševilo u tim knjigama ili da prekidamo s čitanjem i nas troje koji smo dovde izdržali, pretpostavljam da se pita mojih pet čitalaca.
Pošteno pitanje. I prelazim na suštinu samo da opišem jednu ključnu stvar za razumijevanje uticaja ovih bajki na mene, a to je kontekst. Da nije bilo društvenih mreža, neću ni spominjati, zvuči glupo, ali uzmite u ozbir da oni koji su rođeni u godini kada je Fejsbuk osnovan danas imaju 14 godina. Oni koji su rođeni 2000, kada je kod nas otprilike počelo masovno širenje mobilnih telefona i kućnih računara, ove godine prvi put izlaze na glasačka mjesta. Mogao bih ovako još, ali shvatili ste već. U periodu kad sam ja čitao ove knjige, što je otprilike od 1996. do 1998. nije bilo ničega od toga. A i rat je tek bio završen tako da vam je jasno kakva je bila finansijska situacija.
MONDO KLUB KNJIGE (svi tekstovi)
Koja je druga stvar koja je bila presudna da me ove knjige oduševe toliko da dvadeset godina nakon njihovog čitanja grozničavo pišem tekst kako bi i neko drugi nekada svojoj djeci možda nabavio neku od njih?
Nakraće rečeno, shvatanje drugačijih kulturnih obrazaca. Na primjer, čitajući islandske bajke shvatio sam da se ponavlja jedan motiv koji mi nikako nije ulazio u glavu. Dva čovjeka se sukobe i potuku i jedan dobije priliku da ubije drugog. Ovaj poraženi počne da preklinje za život i obeća pobjedniku da će ga, na primjer, vjerno služiti cijeli život ili da će mu dati sestru za ženu ili nešto treće ukoliko ga ovaj poštedi. Ovaj prvi pristane, a drugi ostane pod tom zakletvom cijeli život i kao da se ne osjeća poraženim, naprotiv. U svim tim bajkama on kao da je ponovo rođen i zahvalan čovjeku koji mu je poklonio život.
Evo primjera jednog odlomka čisto da vidite o čemu se radi:
Taj čovek, koji je pripadao rodu izgnanika, napadne odmah Gudmunda i oni su se dugo rvali dok ga Gudmund ne obori. Tada ga izgnanik zamoli da mu poštedi život i obeća mu da će ga za to nagraditi. Gudmund ga zapita ko je on i odakle je. Izgnanik odgovori da mu je ime Olaf i da je brat onog čoveka kojeg je Gudmund ubio na ledu; taj se pak zvao Ulf (Vuk).
- Ima nas – reče – šestoro braće i ja sam najmlađi i najmanji. Otac nam živi na imanju do kojeg odavde nije daleko. On te je začarao, jer hoće da ti se osveti što si mu ubio sina: u prednjem delu dvorišta dao je da se iskopa raka i tebe je odredio za gosta u njoj.
- Imamo sestru, koja se zove Sigrid i koju otac od svih nas najviše voli. Ona bi mogla da ti pomogne kad bi htela. Moj brat Brand nalazi se u blizini i kad bi mogao da i njega baciš pod noge, tako da nam obadvojici pokloniš život, ona bi ti svakako pomogla koliko god bi mogla.
Neko bi mogao da kaže da je ovo možda previše brutalno za dječji uzrast, ali moja generacija je do 1995. vidjela i mnogo brutalnije stvari tako da se na tom aspektu ne bih zadržavao. Ali pazite vi samo taj mentalni sklop! Pazite tu boldovanu poruku i pokušajte da zamislite svijet u kojem ljudi tako završavaju sukobe. Iskreno, ja pokušavam i dan-danas i ne osjećam se nimalo bliže cilju.
Ko god je inicijator ove edicije i ko god je imao dovoljno snage da ovakav jedan projekat izgura do kraja hvala mu od srca jer je jedan život u startu obilježen ratom i postratnim siromaštvom u velikoj mjeri popravio i jednom klincu proširio horizonte bukvalno od jednog do drugog pola.
Sa krajnjeg sjevera idemo sada na jug, u neka od najizolovanijih područja na svijetu. Knjiga „Bajke južnog mora“ na oko 200 strana donosi bajke naroda Melanezije, Mikronezije, Polinezije i Australije. Teško mi je da opišem koliko je ova knjiga zavrtjela moj klinački mozak i otvorila mu prostor za maštanja. I ona prosto kipti od radikalno drugačijih kulturnih obrazaca i shvatanja, ali ono što me fascinira danas kad pogledam neke od ovih priča da se podsjetim jeste koliko uprkos svemu u tim pričama ima sličnosti sa onima na koje smo mi navikli. Borhes kaže da na svijetu postoje samo četiri priče. Andrić ide malo dalje pa u svom tekstu „Razgovor sa Gojom“ u usta slavnog slikara stavlja sljedeće riječi: „U bajkama je prva istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovečijem, raspetom za spasenje sveta, legenda o Prometeju i o ukradenoj vatri...“
Pazite samo ovaj početak jedne mikronežanske bajke sa ostrva Guam, koje je danas, inače, pod američkom vlašću: „Kajifi je stajao kraj svog kovačkog ognjišta duboko u Sasalaguanu i kovao duše da bi imao robova koji će ga služiti. Potpirivao je vatru tako da je ognjište prslo. Usijano kamenje i vatrene reke se razliše po zemlji, iz Salasaguana izlete jedna duša. Ona pade kod Funije na Guahanu i postade kamen. Ali sunce je grejalo kamen, kiša ga je razmekšala, a more mu dalo ljudski oblik. Taj čovek uvide da je na zemlji lepo. Napravio je druge ljude od zemlje i vode, a na vatri sunca iskova im duše onako kako je naučio kod Kajifija i nazva ih sinovima zemlje.“ Zar ne podsjeća ako ničim drugim a ono bar atmosferom na starozavjetnu Knjigu postanja? Zar rečenica „Taj čovek uvide da je na zemlji lepo“ ne podsjeća na onu „Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro beše veoma“. Ima još toga što čovjeka fascinira kad čita o ovim narodima koji su rasuti po ostrvcima međusobno udaljenim hiljadama kilometara, ali bojim se da nema ovdje dovoljno prostora za sve što bih htio da izdvojim.
And the last but not the least, tu su „Bajke američkih crnaca“. Od sve tri knjige koje sam spomenuo ovu sam možda najviše i čitao, jer su mnoge od ovih priča urnebesno smiješne i zapravo predstavljaju duže oblike viceve. Neke od njih su jednostavno veoma smiješne basne, protagonisti su životinje i svi jedni druge zovu braćom, brat Zec, brat Vuk, brat Strvinar, brat Kornjača, brat Vidra... Njihova okupljanja i podmetanja čitao sam do besvijesti i svaki put bih se zakocenuo kao da mi je prvi. A neke tematizuju život crnačkih robova i trude se da budu smiješne, ali čitajući ih shvatiš da je to onaj ćopićevski smijeh kroz suze. Jeste sve to što čitaš komično, ali kad uzmeš u obzir cjelokupnu situaciju shvatiš da nije baš tako lako da se smiješ. Jedna priča govori o tome kako je jedan rob zvan čika Bob htio da pobjegne u Novu Englesku, gdje je tada ropstvo bilo ukinuto i čuo je da s juga čamcem možeš doći do željenog cilja. Ukrao je jedne noći nešto hrane i vrč melase, legao je u čamac pod okriljem mraka, siguran u uspjeh svog poduhvata, jer je čuo za plimu i oseku i računao je da će sve ostalo samo da se uradi. Ujutro se probudio u čamcu na istom mjestu gdje je i ušao u njega i prvo što je čuo bio je jedan od robova s njegove plantaže kako ga zove po imenu. „Ko me to već tako rano zna tu u Novoj Engleskoj?“, zadnja je rečenica ove priče ili što bi Ameri rekli punchline. Druge se bave time kako su neki lukavi robovi zahvaljujući inteligenciji i domišljatosti uspjeli da osvoje slobodu i nadmudre gospodare. Nisu sve tužne, ali to u ovom trenutku nije bitno jer hoću da kažem još jednu stvar na kraju.
Sve ove priče iz svih knjiga do kojih sam imao priliku da dođem vrhunski su odabrane, prevod je u duhu našeg jezika, ali ono što me najviše fascinira jeste veličina cjelokupne edicije. Već sam rekao, ali moram da ponovim - bukvalno cijeli svijet je pokriven njome. I neka mi se oprosti ovaj ideološki izlet samom kraju, ali nijedna od današnjih država ne samo da ne bi finansirala ovakav jedan poduhvat, nego sumnjam da bi iko razumio potrebu za nečim sličnim. Ko god je inicijator ove edicije i ko god je imao dovoljno snage da ovakav jedan projekat izgura do kraja hvala mu od srca jer je jedan život u startu obilježen ratom i postratnim siromaštvom u velikoj mjeri popravio i jednom klincu proširio horizonte bukvalno od jednog do drugog pola. A hvala i mom starom što me je s tri godine naučio da čitam i što mi je od malih nogu poturao knjige pod nos, kao da je znao da će jednog dana život da mi zavisi od toga.
(Boris Maksimović za mondo.ba)