Endi Vorhol, američki slikar, novinar, filmski režiser i producent, rođen je 6. avgusta 1928. godine u Pitsburgu u Pensilvaniji.
Bio je kreator umjetničkog pravca poznatijeg kao "pop art" i jedan od najvećih vizionara dvadesetog vijeka. Njegovo proročanstvo "svako će imati svojih 15 minuta slave" apsolutno se obistinilo u doba fejsbuka, tvitera, instagrama i drugih internet društvenih mreža, gdje se svaki korisnik ovih medija nalazi se u centru svojevrsnog "balona", u kome je uljuljkan i vjeruje da je istinska zvijezda.
Endi Vorhola, ili kako je više volio da ga zovu - Endi Vorhol, rođen je 6. avgusta 1928. u Pitsburgu u Pensilvaniji. Roditelji su mu bili slovački imigranti koji su u Ameriku stigli početkom dvadesetog vijeka, a radili su teške fizičke poslove da bi mogli da prehrane članove svoje familije. Endi je kao dijete bio bolešljiv i često prikovan za postelju i na taj način izolovan od ostale djece i normalnog djetinjstva.
Već sa šest godina počinje da se zanima za potpuno drugačiji svijet i život od onoga kojim je živio u sumornom Pitsburgu - sanja o filmskim zvijezdama, Holivudu i slavi. U narednim godinama dolazi do saznanja da je umjetnost jedina stvar koja ga zanima, odnosno da je to njegova budućnost.
Upisuje studije komercijalne umjetnosti na Karnegi institutu u Pitsburgu, koje završava 1949. godine. Nakon tog seli se u Njujork, gdje svoje prezime Vorhola skraćuje u Vorhol.
U Njujorku kreće njegova veoma uspješna karijera. Na početku radi reklame i ilustracije za magazine "Vogue", "Harper’s Bazaar", "New Yorker" i "Glamour", a njegov prvi članak za "Glamour" imao je proročki naslov "Uspjeh je posao u Njujorku". Ubrzo postaje poznat po svojim hirovitim i "zamrljanim" modelima cipela koje su bile ukrašene zlatnim listićima u obliku cvijeća.
Fascinacija konzervama
Početkom šezdesetih Vorhol postaje opčinjen konzervama supe "Campbell", za koje tvrdi su fascinantne u svojoj banalnosti i koje će uz konzerve Koka-kole, postati inspiracija njegove umjetnosti.
Počinje da crta i slika "kao mahnit", a svoja djela umnožava putem sito štampe. Njegov princip je bio "ako je mnogo - lijepo, onda je jako mnogo - jako lijepo".
Prvu samostalnu pop-art izložbu održao je u Njujorku 1962. godine, a tada su se mogli vidjeti neki od njegovih najčuvenijih radova poput "100 konzervi supe", "100 flaša Koka-kole" i "100 novčanica dolara". Početkom 60-ih nastali su i radovi koji su definisali njegovu karijeru, poput mnogobrojnih ilustracija tipično američkih predmeta i poznatih ličnosti šou biznisa.
"U Americi je sjajno to što je ta zemlja započela tradiciju u kojoj najbogatiji ljudi kupuju iste stvari kao i oni najsiromašniji. Možete dok gledate televiziju da vidite reklamu za Koka-kolu i znaćete da i predsjednik pije to piće, Liz Tejlor pije Koka-kolu i zamislite, i vi možete da je pijete. Ne postoji novac kojim može da se kupi bolja Koka-kola od one koju pije propalica na uglu. Sve su one iste i dobre. Liz Tejlor to zna, predsjednik to zna, propalica to zna i vi to znate", tvrdio je Endi.
Vorhol je čvrsto vjerovao da je sve dozvoljeno i da baš to sve treba iskoristiti do maksimuma. Svoju prvu kameru nabavlja 1963. godine, nakon čega nastaju njegovi kultni filmovi "Chelsea Girls" i "Empire and Blow Job", koji su trajali satima. U svojim filmskim ostvarenjima nastojao je da realno vrijeme i osobe koje ga okružuju prenese na filmsko platno, a u filmovima su glavne zvijezde bili transvestiti, manekenke, pjesnici i ludaci. Jedan od osnovnih kriterija kojih se pridržavao u filmu, kao i u ostalim umjetnostima, bio je princip neselektivnosti. "Ne biraj, sve može biti lijepo", princip je kojeg se čvrsto držao Endi Vorhol.
Fabrika i atentat
Na njujorškom Junion trgu 1964. godine otvorio je svoj umjetnički studio "Fabrika" (The Factory studio), gdje je zaposlio “umjetničke radnike“ koji su izrađivali grafike, cipele, filmove, knjige... Želio je da se ukine razlika između “visoke“ i “niske“ umjetnosti, kao i da masovni proizvodi ne samo postanu umjetnost, već i da on masovno proizvodi tu istu umjetnost. “Fabrika“ je ubrzo postala mjesto sastajanja kreativnih ljudi, poput muzičara, umjetnika, pisaca i glumaca.
Među Vorholovim muzama bile su mnoge poznate ličnosti, poput Merilin Monro, Elvis Prisli, Mik Džeger, Elizabet Tejlor, Džeki Kenedi, Muhamed Ali, kraljica Elizabeta, itd... Vorhol je bio deklarisani homoseksualac, mada se o njegovom seksualnom životu i partnerima malo zna.
U "Fabrici" je Vorhol 1968. preživio atentat, koji je snažno uticao na njegovo fizičko i psihičko stanje u godinama poslije. Naime, umjetnica i radikalna feministkinja Valeri Solanas, koja je bila jedna od stalnih posjetilaca "Fabrike", 3. juna 1968. ušetala je sa pištoljem u Vorholov studio i ispalila je u njega tri hica. Prva dva metka su promašila, a posljednji je prošao kroz Endijevo lijevo plućno krilo, slezinu, stomak, jetru i jednjak. Solanas je kasnije izjavila da je to uradila zato što je osjećala da Vorhol previše kontroliše njen život, a po ovom događaju 1996. godine snimljen je film "Ja sam pucala na Endija Vorhola", sa Liz Tejlor u glavnoj ulozi.
Vorhol je preživio atentat sa ozbiljnim posljedicama na zdravlje, a samoj atentatorki sve je oprostio i u jednom od svojih filmova cijeli slučaj pretvorio u satiru.
Pored slikarstva i filmova, Vorhol bavio se i pisanjem, a poznate su njegove knjige “Roman A“ (u kojem se nalaze greške u pisanju i fonetički zapisi zvukova iz pozadine), “Filozofija Endija Vorhola“, "Popizam: Vorholove šezdesete", "Dnevnici Endija Vorhola"...
Povratak katoličkim korijenima
Atentat je Endija, malo-pomalo, vratio njegovim katoličkim korijenima, a kako je vrijeme prolazilo, on je sve više polagao u vjeru, što se pred kraj života pretvorilo u svojevrsnu opsesiju katoličkim ritualima i papom kao najvažnijim čovjekom na svijetu.
Odlazio je na misu svake nedjelje i počeo da volontira u javnim kuhinjama, a sve to je skrivao od najužeg kruga prijatelja i porodice koji tu nepoznatu stranu njegove ličnosti otkrili tek nakon njegove smrti.
Preminuo je u nedelju 22. marta 1987. godine u jednoj njujorškoj bolnici, od komplikacija nastalih nakon operacije žuči, u 58. godini života.
Poznata je njegova izreka: "Smrt znači dosta novca, smrt te zaista može učiniti zvijezdom", što se zaista i obistinilo. Nakon Vorholove smrti održana je aukcija tokom koje je rasprodat veći dio njegove imovine i prikupljen prihod u iznosu od 20 miliona dolara.
Svojom umjetnošću Endi Vorhol je predvideo fenomene kao što su sajberseks, sukob civilizacija i moć masovnih medija u svijetu gdje svako dobija svojih 15 minuta slave.
Interesantno je da je da je fascinantna Vorholova biografija potpuno drugačije izgledala njegovim rođacima u selu Mikova u Slovačkoj, koji su njegov ekstravagantni izgled sa ćubom na glavi doživljavali grotesknim.
"Prije demokratije njegov rad je bio zabranjen. Nismo ni znali čime se tačno bavi, da li je slikar ili moler, ni to nismo znali", kazale su zapadnim medijima Vorholove tetke nakon njegove smrti.
Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu