Boris Maksimović vam ovog prvomajskog utorka donosi recenziju knjige "Born to Run" Brusa Springstina. Uživanje u čitanju - zagarantovano!
Nisam siguran da mogu opisati koliko volim Brusa Springstina i njegovu muziku. Kao što kaže Zoran Radmilović u Radovanu III, ja se njemu do imbecilnosti divim.
Skoro sam u neki kasni sat zaglavio na njegovoj pjesmi „Youngstown“ i počeo čitati komentare. To je pjesma o generacijama metalnih radnika iz Ohaja koji uvijek opskrbljuju državu oruđem i oružjem, a uvijek ostaju na dnu, ginu u ratovima koje drugi vode i ne mogu da se izvuku iz tog začaranog kruga.
Skoro svi komentari su pripadali metalnim radnicima ne samo iz Ohaja i Amerike već i iz cijelog svijeta. Svima njima je Boss pružao utjehu i nadu dok su dane i noći provodili pored paklenih peći. Svi su razumjeli njegove junake, proste ljude iz radničke klase kojima je izvučen tepih ispod nogu i koji ne znaju kako da se snađu u novom svijetu. Ali kakve to veze ima sa nama, neko će reći, zašto bismo uopšte brinuli o sudbini metalnih radnika u Ohaju kad imamo i svojih briga? Najprostije rečeno, Springstin opisuje ljude koje možemo da vidimo svakodnevno na ulici, bivše radnike Incela, Jelšingada, Čajavca koji ne mogu da se pomire s ovim, postindustrijskim svijetom, kako ga neki zovu, i da ga prihvate ovakvog kakav jeste. Dok sam čitao te komentare postalo mi je savršeno jasno da ono „working class hero“ što se obično veže za Springstina nije floskula. Čovjek to zaista jeste. I nisu samo takvi ljudi junaci njegovih pjesama, ima on čitavu paletu drugih likova, ali o kome god on piše mi možemo da se pronađeno u njima ili znamo nekoga ko im odgovara. To, na kraju krajeva, i jeste poenta umjetnosti, da nas natjera da se poistovijetimo s nekim s drugog kraja svijeta, da osjetimo da nismo sami, da neko negdje osjeća i misli isto što i mi. Vjerujem da vam je do sada jasno da sam se zbog svega navedenog neopisivo obradovao kad sam vidio da je Laguna objavila Springstinovu autobiografiju u prevodu Dejana Cukića. Još sam se više obradovao kad ju je moj buraz jednog dana donio u kuću i jednostavno nisam mogao dočekati da je počnem čitati. Ova knjiga ima 620 strana, ali je jedna od onih koje prosto gutate i dok se okrenete već ste je pročitali.
Najkraće rečeno, Springstinova knjiga je kao on sam. Nema tu puno filozofiranja. Udara direktno u glavu, daje ti srce na dlanu i tjera te da ti isto to uradiš. U njoj on opisuje svoj život od najmlađih dana pa do danas. Opisuje svoje irsko-italijanske korijene, siromaštvo i nedostatak tople vode u kući, rasne napetosti pedesetih i šezdesetih godina u Nju Džerziju, podijeljenost teritorije između lokalnih bandi i naravno – njeno veličanstvo muziku i njegove prve susrete s njom. On je veoma rano došao u dodir s muzikom između ostalog i zbog svog djeda koji se bavio prodajom i popravkom radio-aparata i uz njega je počeo da tone u taj svijet, ali presudni trenuci su bili kad je vidio Elvisa na TV-u i gitara koju mu je majka kupila nakon toga. Nije baš da su imali para za nju, ali ova divna žena je prepoznala da joj je sin opasno zagazio u muziku i kupila mu je na rate neku polovnu gitaru.
Ali i to je bilo sasvim dovoljno za početak. Dalje je bilo na njemu. Želju da svira gitaru dobio je nakon što je prvi put nakon što je prvi put vidio Elvisa na TV-u u emisija Eda Salivena. Posebno je zanimljivo poglavlje u kojem on opisuje osjećaj koji ga je spopao tom prilikom. Nema ovdje prostora da prenesemo cijelo ovo ekstatično poglave, ali par rečenica koje slijede nakon tog gotovo orgazmičkog iskustva zaslužuju da se doslovno citiraju: „Kada se to te večeri završilo, posle tih nekoliko minuta, kada je čovek sa gitarom nestao zaogrnut vriskom, sedeo sam skamenjen ispred televizora s mislima u plamenu. Imao sam iste takve dve ruke, dve noge i dva oka. Izgledao sam užasno, ali već ću smisliti način kako da to prevaziđem.... Šta je onda nedostajalo? GITARA!!! On ju je udarao, oslanjao se na nju, igrao s njom, vrištao u nju, jebao je, milovao, ljuljao je na kukovima, i ponekad, čak i svirao na njoj. Glavni ključ, mač u kamenu, sveta amajlija, oruđe pravednika, najbolje sredstvo zavođenja ikada poznato mladalačkom svetu... taj... taj... ODGOVOR za svu moju otuđenost i tugu, razlog da se živi i pokuša komunikacija s drugim jadnicima u sličnom stanju. I... prodavali su ih dole u centru grada.“
Dobar dio knjige posvećen je njegovoj borbi s depresijom i opisima njegovog problematičnog oca. Iako na prvi pogled udaljena, ova dva motiva su duboko međusobno povezana. Njegov otac je i sam imao problema sa mentalnim zdravljem, ali protiv toga se nije borio tako što je pio lijekove, razgovorao s psihijatrom ili dragim ljudima. On se sa svojim demonima borio onako kako većina naših ljudi to radi. Pio je i grizao se. Bio je paranoičan, emotivno nedostupan i sve u svemu ne baš najbolji roditelj. Ti problemi su i Brusa inficirali i pratiće ga tokom čitavog života, sve do dana današnjeg. Strašan je taj dio kad opisuje kako je potpao pod uticaj depresije. „Napuštamo grad. Ravan noćni auto-put pruža se pred nama i vide se samo farovi i bele linije... bele linije... bele linije... Upravo sam izveo savršen skok na glavu u ponor sopstvene duše. Stomak mi radi kao centrifuga i padam, padam, padam. Najzad, posle jednočasovne vožnje, još uvek posrćući u sebi, zamolim Meta da se vratimo nazad u poslednji grad. 'Odmah, molim te.' Blagosloven bio, Met mi i ne traži objašnjenje. (...) Osećam teskobu kakvu još nisam doživeo. Zašto ovde? Zašto noćas? Trideset četiri godine kasnije, još uvek mi nije jasno. Jedino znam da, kako starimo, tako i težina našeg neraspoređenog prtljaga postaje sve veća... mnogo veća. Sa svakom godinom koja prođe, cena odbijanja da se stvari dovedu u red sve više raste.“
Red bi bio da kažemo nešto više i o prevodu ove knjige na srpski. Dejana Cukića možemo voljeti ili ne voljeti, ali nekako počinjem da vjerujem da niko drugi ne bi mogao bolje prevesti ovu knjigu. Bogatstvo ovog prevoda leži između ostalog i u nevjerovatnom enciklopedijskom – neko će reći štreberskom – poznavanju činjenica iz Springstinovog života. Zapravo, Cukić mjestimično kao da nam poručuje da je on trebalo da napiše ovu knjigu. Pazite sad ovo. Na jednom mjestu Springstin kaže kako je jedna njegova ploča bila početak saradnje sa producentom Čakom Plotkinom, a Cukić u fusnoti dodaje: „Producenti su bili Springstin, Džon Landau i Stiv van Zant, a Čak Plotkin je radio miks.“ Na drugom mjestu Boss kaže kako su u studiju odsvirali „četrdeset, pedeset, šezdeset pesama svih žanrova“, a Cukić u fusnoti dodaje „Precizno – 52 različite pesme“. Na trećem mjestu, opisujući klupsku scenu Njujorka iz tog vremena, on kaže kako su Frenk Zapa i njegov bend Mothers of Invention svirali „iza ćoška u teatru Vorik“, a Cukić ga ispravlja u fusnoti i kaže: „Frenk Zapa i njegovi Mothers of Invention svirali su svakodnevno u susednoj Ulici Bliker, ali se pozorište zvalo Gerik. Izvini, Bruse!“ Na četvrtom mjestu Springstin opisuje jednu seansu u studiju i kaže „prelazimo na trubu Majkla Brekera“, a Cukić ga koriguje i kaže: „Pošto se radi o trubi, ovo je bio Rendi Breker, a ne njegov brat, saksofonista Majkl“. Ima još dosta takvih fusnota, ali ove su mi nekako najdraže.
Ko bi trebalo da pročita ovu knjigu? Pored svih onih koji kao i ja obožavaju Šefa i njegovu muziku i žele više da saznaju o njemu i njegovom razvojnom putu vjerujem da ova knjiga može da posluži kao udžbenik svima onima koji u bendu ili samostalno stvaraju autorsku muziku. Dosta je stranica u njoj koje se bave svim onim problemima koje svaki individualni stvaralac osjeća unutar nekog benda, mnogo prostora je posvećeno kreativnoj kontroli završnog proizvoda i uopšte uzevši knjiga obiluje opisima odnosa i napetosti na relaciji individualno–kolektivno i kao takva može biti od koristi mnogima koji se s tim problemima suočavaju.
Ako vas je ovo imalo zainteresovalo znajte da se knjiga može naći u knjižarama Kultura. Ako vas je slučajno ovaj prikaz odgovorio od čitanja to je onda krivica pisca ovih redova, a ne knjige, koja svakako zaslužuje šansu.