Priča puna topline i ljudskosti stiže nam iz Bijeljine. Uživajte...
Galama
Bilo je to u nekom periodu, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u jednoj kasabi u Bosni. Djed Risto se vratio iz njemačkog zarobljeništva, u kom je proveo čitav rat. Po svjedočenjima starijih, vratio se samo malo mršaviji, a karakter mu ostaše isti. Imao je sreće što je vrijeme rata proveo u njemačkom logoru, govorili su.
Bio je Risto naočit čovjek, autoritativan svojom pojavom, a još više glasom. Otud valjda i nadimak Risto Galama. Kažu da se u centru kasabe moglo čuti kad on pijan u dvorištu doziva svoju ženu Mariju. U tim situacijama, dolazio bi Risto pripit iz čaršije, legao na verandu, te dozivao svoju Mariju. Nije on zahtjevao nikakvu uslugu, samo njen bilo kakav odgovor. Marija je znala te situacije i naravno da joj nije bilo nimalo drago kad do njih dođe, te često nije ni željela ni riječi da izusti. Međutim, onog trenutka kada bi njeno durenje splaslo, na Ristino „Marija, Marija“, odgovarala bi sa „Molim?“, a već u sljedećem trenutku Risto bi spokojno zahrkao, smatrajući da je dobio potvrdu ženinog oprosta i ljubavi.
Imao je djed Risto, ili kako sam ja volio da ga zovem „đedo“ Risto, i svoju kafanu. Kafana je radila dobro, ali je Risto volio šljivovicu, a ljude još više, te je goste često čašćavao obrocima. Stoga od kafane i nije bilo neke novčane koristi, ali moralne svakako jeste. O tome kakve moralne vještine mogu da se iskuju u kafani (finije nego potkovice u kovačnici) govori i slučaj Ristinog „posilnog“ Lafke.
Lafko je bio siroče, vrlo skroman čovjek, koga je život, a još više sredina, oblikovala u jedno sasvim neprimjetno, povučeno i poslušno biće. Kada je Risto otvarao kafanu, ni u jednom trenutku nije imao dilemu ko će mu biti glavni kelner. U stvari, Lafko nikad nije bio samo kelner. Bio je on desna ruka mog đede, a on ga je smatrao za jedno od svoje djece. Lafko je bio beskrajno zahvalan mom djedu što ga je uposlio, što ovaj, kako je sam govorio, nije ostao na ulici. Često je radio i bez naknade, kao i sam Risto, ali ni jednog trenutka nije pomišljao da napusti kafanu i potraži drugi posao, a još manje drugog gazdu.
Lafko je, nažalost, kako to obično biva sa takvim sudbinama ljudskim, bio i prilično krhkog zdravlja. Đedo mi je rekao da Lafko imunitet nije stekao jer je od malih nogu bio uskraćen za ljubav roditelja, pokretačku i inicijalnu snagu svakog organizma. Nije prošlo mnogo i Lafko je pade u postelju i nekoliko dana nakon toga preminu.
„Nije on imao nikoga“, rekao je Risto sa suznim očima, vješto prikrivajući emocije, „živio je i umro kao siroče.“
Čuli su i ljudi iz čaršije da je Lafko preminuo, bilo im je vidno žao čestitog momka, ali nije on realno za njih ni bio neka senzacionalna smrt, nisu se mnogo raspredale priče o njegovom životu, dijelom zbog toga što je bio jednostavan, a za narod samim tim i oskudan. Jedino što je svijetu bila nedoumica jeste kako će se Lafko sahraniti. Ni stečene ni stvorene porodice nema...
Dva dana nakon Lafkine smrti (ja se nisam mnogo interesovao za nju, nisam ga ni poznavao dobro, niti je u dječačkim godinama smrt nešto o čemu se razmišlja) sjedio sam sa svojim đedom Ristom u čitaonici. Igrao je Risto domine sa mještanima. U podne počeo je hodža da čita sa jedne džamije, pa sa druge, pa sa treće, pa pete. Pet salavata, to je kod muslimana značilo da je umro neki beg. Uskomešao se narod, nije im bilo jasno kako nisu čuli za smrt nekog bega.
„Nije valjda Mirso-beg?“, govorili su jedni.
„On je bio prilično jedar, nemoguće.“
„A da nije Avdo-beg?“
„Nije, vidio sam ga jutros u magazi.“
Ređala su se nagađanja, a samo je Risto sjedio mirno i držao svoje domine u rukama. Najednom, baci Risto domine iz ruku, ustade i reče:
„Umro je Lafko-beg, majku vam vašu!“
Platio je moj đedo, i danas ne znam kojim novcem, Lafki i sahranu i pet hodža i salavata da oglase odlazak. Da oglase odlazak čovjeka koji je apsurdnom igrom zvanom život rođen kao siroče, a sahranjen kao beg...
Dejan Božić
Bijeljina
.......
(Priča "Galama" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)