Snažna i brutalno iskrena priča dolazi nam iz Banjaluke...
Čaj na betonu
Uvijek je govorio da dobrota ne postoji, a ako postoji onda nije ista kod nas i u Japanu. Jednostavnost njegovih riječi je bila oštra i lošeg ukusa kao rakija u kafu, a to je volio skoro isto kao i da bezizražajno ćuti kada ga nešto pitaju. Visoki ljudi uvijek izgledaju čudno kada ostare, a on je izgledao još čudnije jer se u njegovim krupnim kostima nakupila zebnja i sve gladi koje je preživio, neko jeftino zlo. Hodao je tromo i sporo, bilo je teško nositi te nagrižene istine, a kada se zlo iz njegovih kostiju kao zmija izvuklo i sklupčalo na jetru prestao je da hoda. Umro je u najvećim mukama jecajući za onima koji će ga oplakivati. Od njega mi je ostala jedna stara knjiga žutih korica na čijoj je poleđini pisalo "u zavičaj ne mogu, a hteo bih da se vratim".
Ne pišem o njemu da bih tugovala nad okrunjenim životom, već nad žilavosti nekog malog crva što se prenosi sa koljena na koljeno kao da je brižno uzgajan, a ne izova i iznova davljen. Kažu da se karakter naslijedi od nekoga, i ja sad vidim da se đedovo ćutanje iz njegovih kostiju zavuklo pod moje nokte i bez imalo svijesti o tome kako i kada, izmijenilo mi krvotok i kretanje tijela.
Strah nije došao kada se pojavio svrab, tu odmah ispod rebara pa sam željela da poderem kožu i kosti, da izvadim tu šugu iz sebe koja se meščini počela penjati do glave. Nije me plašilo ni kada je svrab izlegao pogan i u moje grlo i kada sam prestajala disati noću, nije jer sam znala da je sve konačno i neminovno i da smrt mora doći. Mada, nisam je ni priželjkivala, nekada se bacamo onim što imamo, kao da nikada neće prestati da teče i kapa, da jebeno davi svojom neprekidnošću. Nije me plašilo ni kada sam se budila zgrčena i ukočena osjećajući ruke i dodire. Gugl kaže paraliza u snu. Još jedna kamara riječi koja se kao parazit nakačila na moje postojanje. Strah je došao kada sam osjetila peckanje u prstima, kada je sve u meni gorjelo i željelo da nešto kaže. I ja sam pisala, pisala, gomilala te sažvakane rečenice, bljutave i deformisane kao porod bolesne životinje. Nisam željela da volim te bube na papiru, a ipak jesam, pa sam trgala dlake sa glave i sve te listiće umotavala svojom kosom. Nije ta ljubav dugo trajala... Moljci su se zavukli u moje listove i sumnjom, nepovjerenjem i čistom mržnjom rastavili sve moje riječi na besmislice. Patetika, loše, foliranje, gle ovo sranje - to je sve što je ostalo od mojih pjesama. Zakocenula se ta mržnja u meni i ja sam je ljuljala, smirivala, kao dijete, dok je sva njena prljavština izbijala na moje lice i nisam se ni okrenula a već sam postala "ona nadrkana", "ona tužna", ona ovakva i onakva... Ma nisam ja bila ni tužna ni ljuta, ja sam se samo bacila u brige kako da izbacim ovo nakazno čeljade iz sebe, a da ne potrgam vitalne vene svog uma i ličnosti. Uprkos svemu, već tada su mi počeli mjeriti sreću kilogramima mog tijela i štipati me za nažuljane kosti. Nisam zamjerila, u meni je bilo ništa, sve sam ja to sa svoje trpeze kao mrve istresla, ugušila i strah i sreću. Nisam zamjerila jer me je glad podsjećala da još uvijek mogu osjećati. Ali bijes je ostao živ pa sam svaki dan postajala sve teža od tog "ništa" koje se razapinjalo od trbuha do ramena. Tih dana bi se moj đed pojavio pred mojim očima kao stub i ja sam jasno vidjela zašto ga je njegovo ćutanje jelo, čak i onda kada je vikao od bola. Tih dana sam prosula čaj na beton i razmišljala kako neko ko bi naišao ne bi znao da je to bio čaj. Obična mrlja od vode, bez mirisa i ukusa. Moja glupost, besmislica, prosta radnja mog mozga... Tih dana se nisam plašila da škrabam po sveskama i pišem po koricama žutih knjiga, da pišem o temeljima, i kada sam sa upornim vrištanjem ptica sa mojih balkona i ja vrisnula više se nisam stidila svojih pjesma. Tih dana bih prestajala da ćutim i čak i kada je moja riječ bila zbrkana, nejasna, prosta i nakaradna, ja sam je odobravala. Ovo su moje riječi i ja ih odobravam.
Željka Kucalović
Banjaluka
......
(Priča "Čaj na betonu" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)