Jedna prava, čistokrvna komšijska priča stiže nam iz Varaždina. Uživajte...
Kak ste, suseda?!
Mate je bio jedan od onih ljudi koji mnogima idu na živce, pa je tako išao na živce i svojim susjedima. Živahan četrdesetogodišnjak, polumenadžer-polutrgovac za kojeg nitko nije znao čime se točno bavi i što prodaje, materijalno situiran – bilo je to očito već po skupom automobilu parkiranom pred zgradom i kvalitetnim odijelima, koje je unakazivao drečavim kravatama – Mate se ponašao kao najpametnija i najsposobnija osoba na svijetu, kao da su svi drugi glupi i nedostojni svezati mu vezice na cipelama.
Marica je bila... da, starica. Upotrijebit ćemo tu već pomalo proskribiranu riječ upravo u prkos licemjerju društva koje stare ljude naizgled korektno naziva „osobama treće životne dobi“ a istovremeno o njima ne vodi nikakvu istinsku brigu niti prema njima pokazuje ikakvo razumijevanje.
Udovica, odavna umirovljenica, sama u stanu vjerojatno već desetljećima jer su djeca otišla trbuhom za kruhom u inozemstvo, tamo zasnovali obitelji i dolaze tek rijetko, za blagdane, Marica je bila sušta suprotnost Mati; dovoljno je bilo vidjeti je kako svakog jutra sama nosi kantu drva za ogrjev iz prizemlja na zadnji, četvrti kat zgrade bez lifta pa da se shvati koliko je u tom biću bilo skromnosti, samozatajnosti i smjernosti.
A Mate k'o Mate: prolazeći uvijek užurbano kraj nje, ni na kraj pameti mu nije bilo da se ponudi ponijeti joj kantu s drvima. Štoviše, čak bi, graktavim glasom i na način koji je jedino on smatrao duhovitim, svaki put uskliknuo: „Kak ste, suseda?! Kaj ste još živa?!“
Marica bi samo gorko uzdahnula i, skromna kakva jest, odgovorila: „Živa sam, živa... Fala na pitanju, sused...“
Nije potrebno komentirati Matinu elementarnu nepristojnost, koja proizlazi već iz same gramatike (kad se ženskoj osobi obraćamo s „vi“ ne kaže se „živa“, nego „živi“), jer se naše umirovljenike ionako ne pita ni o čemu, a ponajmanje o gramatici. A ako ih se išta pita, onda ih se, zlurado i beskrupulozno, tu i tamo pita samo jesu li živi, kao da su tek teret kojeg se društvo želi što prije riješiti.
I tako prolažaše dani, tjedni i godine. Marica se sve teže i sporije uspinjala stubištem, a Mate se sve brže i lepršavije njime spuštao, osokoljen novim prilikama za zaradu. No čak i kad je prolazio vičući istovremeno u dva mobitela, uvijek bi našao onih nekoliko sekundi da je zapita: „Kak ste, suseda?! Kaj ste još živa?!“
A Marica bi uvijek sve gorče uzdahnula i, skromna kakva jest, odgovorila: „Živa sam, živa... Fala na pitanju, sused...“ Dok bi, svaki put sve sporije, dovršavala posljednju riječ, Mate bi već sjedao u svoj skupi automobil parkiran pred zgradom.
Razvijajući svoje poslove, provodeći dane sastančeći po restoranima i putem mobitela izdajući naredbe zaposlenicima i podizvođačima, Mate nije ni primijetio da je proteklo nekoliko dana bez jutarnjeg susreta s Maricom. Kako je i s drugim susjedima komunicirao slično, samo u prolazu, nije mogao znati da je Marica u bolnici, a da je i znao, sigurno se ne bi priključio onim susjedima koji su je posjećivali i kod liječnika se raspitivali o njezinu zdravstvenu stanju.
Ne saznavši stoga ama baš ništa o Marici ni nakon nekoliko tjedana, jednog se dana Mate, po običaju kasno, vraćao u svoj stan osobito zadovoljan. Sklopio je još jedan unosan posao, a ženu i djecu je otpravio na more, pa će sada malo uživati: već je za sutradan dogovorio susret s novom, mladom ljubavnicom.
No otključavši vrata stana, upalivši svjetlo i ušavši u dnevnu sobu, imao je što vidjeti: na kauču je sjedila Marica. Djelovala je zdravije nego ikad i gledala ga je samouvjereno, s nekom osobitom mirnoćom na licu.
Mate se prepao kao nikad u životu. Ispustio je ključeve i torbu, sapleo se i jedva održao na nogama. Ali Mate k'o Mate: ne bi on nikada dozvolio da ga se zatekne nespremnoga, a kamoli preplašenoga, pa se nastojao pribrati i zauzeti svoj nadmoćan stav. Ipak, koliko se god pritom trudio, uspio je tek piskutavim glasom propentati: „K-k-kak ste, suseda?! K-k-kaj ste još živa?!“
A Marica mu je odgovorila: „Nisam, sused, nisam...“ I paklenski se nasmijala.
Denis Peričić
Varaždin
.......
(Priča "Kak ste, suseda?!" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur.)