"Bila je žena, grad u malom, svi mi u jednom biću. Ana je voljela da ne misli ni o čemu. Najstrašnije pitanje za nju je bilo: Šta misliš o ovome?" Priča iz Banjaluke...
..........
Nije bila anđeo. Nije bila ništa posebno. Bila je čovjek. Najobičnija djevojka koju ste mogli poznavati, medokritet. Možda ju je sredina tako oblikovala. Ipak, odrastati u učmaloj malograđanskoj sredini te i ne čini ništa boljim od nje. Ono si gdje živiš.
A živjela je u vremenu i prostoru nezasitih poroka. I sama je postala dio njih. Ana se budila našminkana, lijegala je našminkana. Nije voljela ljetna jutra koja mirišu na svježe okupanog muškarca. Zapravo, nikad nije ni imala muškarca. Imala je seks koji nije ni razumjela. Nikad se nije istopila u nečijem naručju, nije ljubila. Samo se povremeno jebala sa nekim u obliku sličnom njenom. Ana je oblačila ono što je vidjela na izlogu. Nije jela vruće pecivo koje je hladio vjetar.
Bilo je mnogo Ana tada u tom gradu. Čak su se i zvale Ana. Majke daju imena djeci da poruče nešto svima koji će se s njima susresti u budućnosti, a najviše onima koje djeca neće ni upoznati. Nomen est omen. I Anina majka je bila kao sve te majke. Nije osjećala ništa posebno u tome što nosi čedo pod srcem. Voljela ju je, svakako. Ali je još više voljela kada bi neko pohvalio Anine lakovane cipelice ili savršeno ispletenu kosu. Majka je htjela da Ana prolazi odličnim, da studira i da samo malo radi prije nego što se uda. Nije znala šta Ana voli, nije znala kako se osjeća kada siječe papir makazama, kako njoj miriše vuna i da li se smiješi kada čuje neke poznate tonove. Nije ni Ana znala. Ana nije voljela ljetna jutra koja mirišu na jasmin.
Bila je pametna i srećna. Posmatrajući okolinu u kojoj je živjela. Bila je žena, grad u malom, svi mi u jednom biću. Ana je voljela da ne misli ni o čemu. Najstrašnije pitanje za nju je bilo: Šta misliš o ovome? Samo kad bi se moglo odgovoriti sa da ili ne. Niko tada nije mislio, pa ni ona. Bila je naše dijete. Dijete ovog grada koje smo voljeli. Ana je imala drugare koje nije poznavala. Poznavala je običajno pravo svoga društva ali ne i njegove zakone. Nije voljela ljetna jutra koja mirišu na novu knjigu.
Ponekad nestane onoga zbog čega se budimo ujutru i onda prošlost pokuca na vrata. Ana nije znala da ne razmišljati nije dovoljno za uspjeh u gradu punom Ana i poroka. Nije bila tužna. Bila je nešto što nije mogla da zamisli. Bila je pitanje. Bila je čovjek. Ali takav više ne postoji ovdje, a ono si šta gledaš. Ana nije mogla da prestane da misli da je možda mogla druge hlače da obuče taj dan za razgovor za posao. Nije voljela ljetna jutra koja mirišu na šerbet za tulumbe.
Ana se šminkala po uputstvima ne znajući zašto. Imala je najljepši osmijeh na svijetu, a nije se smijala. Ana je znala glavne gradove i obišla je mnoge, ali se ni u jednom nikad nije izgubila. Putni kofer joj je bio plastičan. U njemu nije bilo zaboravljenih stvari, samo odjeća raspoređena po danima. Anina putovanja bila su fotografije. Često su joj izgledala nepotrebna i iscrpljujuća, ali grad je to očekivao od nje. Ana nije imala potrebu za pričom. I nikako nije voljela ljetna jutra koja mirišu na borove i morsku so.
Kako je starila postajala je svjesnija da svima osim sebi duguje nešto neobjašnjivo i taj pritisak ju je izjedao iznutra. Niko joj nije ništa tražio zauzvrat, ali osjećala je da su joj dali. Nije htjela da to bude onda. Nije htjela da bude ovdje. Jutra su postajala siva, nije ih više ni mrzila.
***
Osvanuo je najljepši ljetni dan te godine. Jutro je mirisalo na svježe okupanog muškarca, na jasmin, na novu knjigu. Radnici su išli na posao sa osmijehom, jeli su vruća peciva. U sobi jedne djevojke pronašli su krv, papir i jastuk od guščijeg perja. Krv je bila njena i skorena, na papiru je bila oproštajna poruka, a jastuk je bio mekan. Krv je bila crvena, na papiru je pisalo: „Vraćam vam sebe. Nije trebalo da mi kupujete život“, a jastuk je imao udubljenje od spavanja.
Prvi put Ana je odgovorila na pitanje.
Antonela Plisnić
Banjaluka
.......
(Priča "Kupovanje života" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")