Fransisko Žoze Vijegas - "Daleko od Manausa"

U nekom trenutku svog života čovjek se neizbježno pomiri s tim da neće moći sebi ispuniti neke bitne želje koje mu leže na duši. U mom slučaju te želje se konkretno odnose na putovanja širom zemljinog šara koja sam želio da ostvarim. Razmišljao sam dosta o tome, često i konkretno radio na ostvarenju tih ciljeva, ali sam jednostavno morao sebi da priznam da ogroman dio onoga što želim da obiđem vjerovatno nikada neću. Shvatio sam, na primjer, da ću vjerovatno nekada posjetiti Portugal. Shvatio sam da ću, ukoliko budem imao sreće, možda, ali možda nekada u životu imati priliku da posjetim Brazil. Ali sam morao da se pomirim s tim da me život vjerovatno nikada neće toliko maziti da dođem u priliku da posjetim Angolu, Mozambik, Zelenortska ostrva ili Istočni Timor. I kad sam došao do te tužne spoznaje da jednostavno nikada neću imati priliku da osjetim kakav je vazduh u tim zemljama shvatio sam da, ako želim to bar na trenutak da znam, moraću više čitati knjige koje mi to mogu bar djelimično nadomjestiti. Tužna je to zakrpa i nikako nije dovoljna, ali ako će mi to bar malo otvoriti oči za neke druge horizonte – biću srećan da živim s tim. Tako sam i nabasao na knjigu „Daleko od Manausa“ Fransiska Žoze Vijegasa u prevodu Vesne Stamenković. Kupio sam je na beogradskom Sajmu knjiga 2017. godine na Deretinom štandu. I tačno se sjećam trenutka kad sam je uzeo u ruke i šta mi je prošlo kroz glavu.

Pogledao sam naslovnu stranu, a onda okrenuo zadnju stranu korica i pročitao sljedeći opis:

„Nepoznati muškarac pronađen je mrtav u bezličnom, iznajmljenom stanu u predgrađu Porta. Beli zidovi stana bez uspomena i ličnih predmeta ne govore puno toga detektivu Ramosu. Baš kada je pomislio da ima 'leš koji niko neće', posećuje ga poznanik iz mladosti, kapetan Portokarero, sada veoma moćan advokat koji raspolaže dragocenim podacima o pokojniku. Žrtva je imala na računima ogromne svote novca, sestru koja se priključila terorističkoj organizaciji, a potom nestala, vanbračnog sina i pasoš išaran pečatima.

Žaime Ramos prati tragove koji će ga voditi kroz Portugal, najudaljenije egzotične krajeve Brazila i sećanja na krvavi rat u Angoli i Gvineji. Taj začarani trougao ispunjen je usamljenim likovima koji su nestali bez traga, a detektiv mora ni iz čega da rekonstruiše njihove životne priče, oslanjajući se najviše na sopstvenu maštu.“

Pogađate već, „egzotični krajevi Brazila i sećanja na krvari rat u Angoli i Gvineji“ bili su ono što me je natjeralo da bez puno razmišljanja kupim ovu knjigu. Ovo troje mojih čitalaca već to dobro zna, ali onima koji su slučajno nabasali na ovaj tekst dužan sam objašnjenje da sam ja jednostavno opsjednut istorijom Afrike i da mi ne treba puno da izgubim zadnje tragove racionalnosti ako naletim na neki iole interesantan naslov koji govori o odnosu između afričkih država i njihovih nekadašnjih kolonijalnih gospodara. Ovo je, bez sumnje, bio jedan od tih naslova. Skoro godinu dana mi se ova knjiga vukla kroz kuću čekajući neku dobru priliku da je uzmem u ruke, a onda sam shvatio da ću je ponijeti na more i na miru „spržiti“ za dan ili dva. Ali onda sam shvatio da me ova tematika toliko provocira da ne mogu da čekam to prokleto more i da je jednostavno moram što prije pročitati. I tako sam – pored svih onih knjiga koje su mi ljudi poslali na recenziranje, pored svih onih knjiga koje su mi već bile na vrhu prioriteta za čitanje „za svoju dušu“, pored svega ostalo što sam morao da pročitam – jednostavno ovaj naslov prebacio na vrh liste prioriteta i uprkos svih signalima za uzbunu što ih je moj mozak sam sebi slao, počeo preko svakog reda da čitam ovu knjigu.

I odmah da kažem, oduševila me je, jer da nije, ne bih je preporučivao u ovoj rubrici. Možda je trebalo da ovo kažem odmah na početku, možda je i ovaj uvod trebalo da bude kraći, ali dužan sam svima objašnjenje da me ova knjiga nije oduševila zbog toga što sam ja njen prirodni čitalac, već zbog toga što je riječ o dobro napisanom romanu bez obzira na moje lične preferencije.

Prije svega, riječ o romanu koji se može višeslojno čitati. Na najosnovnijem nivou, moglo bi se reći da je ovo jedan detektivski roman. Čovjeka pronađu mrtvog u njegovom stanu, malo je tragova koji mogu da vode ka nekom počiniocu, ali tu je taj detektiv čiji lik obećava. Neoženjen je, ima preko pedeset godina – i kad smo već kod toga, ko je vidio klasičnog detektiva koji je srećno oženjen i kod kuće ga čekaju žena i dvoje-troje djece dok on opsesivno ganja neke uzaludne tragove? – po sopstvenom priznanju riječ je o „teškom čovjeku“ koji uprkos svemu voli svoj posao i postaje opsjednut nekim slučajem jednom kad mu dođe u ruke. Ukratko, lik inspektora Žaimea Ramosa sasvim je solidno napravljen. Dovoljno je osobenjak da nas osvoji na prvu, a istovremeno ima dovoljno ljudskih kvaliteta da nijednog trenutka ne posumnjamo u njega i njegove moralne svjetonazore.

Ali nije samo taj detektivski sloj ono što čovjeka oduševi u ovoj knjizi, već nešto mnogo sveobuhvatnije. Ova knjiga je zapravo omaž jednom Portugalu koji je nekada postojao. Ne bih htio ovdje budem pogrešno shvaćen i zaista mi je stalo da to naglasim, ali ovo nije knjiga koja na neki nostalgičan način govori o kolonijalnoj istoriji Portugala. Da budem savršeno jasan, nije ovo neko desničarsko smeće koje žali za izgubljenim kolonijama i za životom koji je nekada vladao u njima. Jednostavno, riječ je o knjizi koja tematizuje odnose i veze koje je portugalsko carstvo (što će reći, svi ti vojnici, trgovci, šverceri, špijuni, lutalice bez određenog profesionalnog predznaka i svi ostali koji su bili dovoljno slobodni da se unutar njega kreću tokom tih stotina godina) uspostavilo na svim stranama svijeta u kojima se u tom trenutku govorio portugalski jezik. Ova knjiga najviše govori o tome. O uspostavljenim i u jednom trenutku pokidanim vezama između Portugala, s jedne strane, i Brazila, Gvineje Bisao, Angole, Mozambika ili Zelenortskih ostrva, s druge. Čovjek čije sjene ganjaju detektiv Žaime Ramos i njegovi pomoćnici – prije svih nevjerovatno simpatični i sposobni Izaltino, a nakon njega i svi ostali – upravo je tip čovjeka koji je najbolje predstavljao taj Portugal kojeg više nema. Država je htjela da ga mobiliše, ali je on odlučio da izbjegava taj poziv i dvije godine se krio na krovu sopstvene porodične kuće. Jednom riječju, dezerter. A onda je isto tako svojom voljom postao ratni heroj. Kako je i na koji način završio sa metkom u potiljku ovdje nećemo otkriti jer bi to bilo krajnje bezobzirno i bezobrazno prema svim budućim čitaocima ovog romana, ali dužni smo da tim istim čitaocima otkrijemo da ovaj roman nije jedan od onih koji na kraju nude sve odgovore. Naprotiv, ovo je jedan od onih romana koji na kraju postavljaju više pitanja nego što daju odgovora i ko nije spreman da se s tim pomiri bolje je da i ne počinje s čitanjem.

Jedna od glavnih mana ove knjige (ili vrlina, zavisi kako ko gleda) jeste što je autor djelić sebe utkao u sve likove ovog romana. Prije svega, svi su oni nevjerovatno elokventni. To je ponekad veoma zahvalno za književni postupak, ali ne mogu baš svi biti takvi pogotovo ne na isti način jer se njihova elokvencija obično manifestuje tako da postaju majstori beskrajnih nabrajanja, toliko da bih ih i Umberto Eko rado uvrstio u svoje „Beskonačne spiskove“. Evo jednog od brojnih primjera, kada detektiv Ramos objašnjava kolegi Izaltinu kako treba vršiti uviđaj nekog mjesta: „Osetiti miris nečije spavaće sobe: miris sna, onog vazduha koji iščezne kad otvorimo prozor, miris tela udatih žena, svi oni mirisi koji se šire iz čaršafa, miris seksa, znoja, čak i zadah, ili neki sladunjav miris, dlake na jastuku, malena fleka na odeći, vlaga, reči koje su ostale zatočene čitave noći, dah, nešto nejasno, složena ili zgužvana odeća, donji veš na podu, uzrast onih koji su u toj sobi prespavali, čak i to čime se bave, može se naslutiti sve, ili skoro sve, iz predmeta ostavljenih kraj uzglavlja, čaše vode, ručnog sata, upaljača, pakla cigareta, nekoliko knjiga, ili samo jedne, daljinskog upravljača, tela usamljenih ljudi i žena, neki u krevet nose hrani, neki pričaju telefonom ležeći u krevetu. Neke žene koriste grudnjake koje uvećavaju grudi, neke pišu spiskove stvari koje treba da urade, da bi ih posle zaboravile u nekoj knjizi. Ima ginekoloških nalaza u fiokama, tajnih telefonskih imenika, recepata za lekove koji otkrivaju lične tajne ili bračne probleme, ili čak sramotne bolesti, kutija sa lisicama i trakama za vezivanje od crnog ili crvenog satena u kućama uglednih porodica, stvari koje se vuku još od detinjstva, od selidbe do selidbe: pokvarenih upaljača, razglednica iz Algarvea, pramenova kose, zarđalih grickalica za nokte, rokovnika sa beleškama od pre dvadeset godina, podsetnika za zakazane hidroterapije, natalnih karti naručenih poštom, članskih karti provincijskog fudbalskog kluba, prastarih računa iz nekog restorana, školskih svezaka, gumica za kosu, naočari sa starom dioptrijom, šarenih tračica koje se vezuju oko ruke i nose za sreću, novčanica od dvadeset eskudosa sa likom Svetog Antonija, pocepanih karata sačuvanih za uspomenu na neki odlazak u bioskop, papirića na kojima je zapisana adresa koja više ne postoji.“

Da se razumijemo, nije ovo loš odlomak, naprotiv, uživao sam i u njemu i u mnogim drugima koji su slični njemu. Ali imam osjećaj da je piscu trebao neko ko će mu povremeno šapnuti na uho da su ovakve stvari kao psovke: dobre i funkcionalne samo kad se koriste s mjerom, a on je tu mjeru više puta ignorisao. Ko zna, možda se tajna krije u autorovoj biografiji u kojoj se kaže da je on pisac novinar, urednik, univerzitetski profesor i bivši ministar kulture koji je napisao 12 romana, 11 knjiga poezije i četiri putopisa, a da je za ovaj roman dobio jednu od najznačajnijih književnih nagrada „Veliku nagradu portugalskog udruženja književnika“. Iskreno vjerujem da je nagrada bila u potpunosti zaslužena, ali ljudi s ovakvim biografijama nekada znaju biti teški za saradnju i možda je to ključ u kojem treba tumačiti povremena stilska pretjerivanja. Kako god, radi se o istinski osvježavajućem romanu koji je s jedne strane uzbudljivo i pitko štivo koje vam prilično dobro drži pažnju i ne možete dočekati da mu se vratite nakon posla, a s druge strane je višeslojna knjiga koja pokušava da pronikne u samu srž portugalske duše, da odgovori na pitanje šta je to što je ove ljude tjeralo da još prije petsto godina obiđu cijeli svijet, šta je korijen te portugalske melanholije o kojoj svi pjevaju i gdje je nestao taj vijekovima građeni luzofoni svijet koji se prostorao od Brazila do Istočnog Timora. A to uopšte nije malo za jednu knjigu.

Boris Maksimović