I najtvrđi, najsuroviji ljudi u dubini svoje duše najčešće kriju nešto najljudskije i najtananije... Pročitajte ovu izuzetnu priču!
Poznati banjalučki glumac Adem Ćejvan (1927 - 1989) pred kraj svog života drugovao je sa cijenjenim novinarom Slavkom Podgorelecom (Zagreb 1951 - Banjaluka 2015). Za vrijeme jednog od tih susreta Adem je Slavku ispričao priču o Ramadanu, iz navodnog autentičnog zapisa jednog turskog vojnog ćate iz 16 vijeka. Ona ide ovako:
..............
Bijaše u nas neki Ramadan, sin Ibrahima Vodonoše iz jednog ubogog sela kraj Selanika. Ramadan je dugo i hrabro vojevao, vojevao samo teškom sjekirom i nikad se nije nasmijao. Nije imao majku da je hrani - ni sestru da ga voli.
Osvajasmo utvrde i gradove. Nakon što bi katane (konjanici), halakujući, razbijale prve redove nevjerničkih oklopnika, ulijetao je Ramadan teškom sjekirom koja je ostalima puteve otvarala.
Jednom tako četovasmo za ženama i blagom bogat ugarski grad. Provalismo kapiju i trčah glavu čuvajući, pa onako krvav i garav među posljednjima uletih na trg, a tamo, obavijen dimom, purpuran i crn od krvi i čađi stajaše Ramadan. Izmahujući svojom sjekirom, plaćima je zaštitio kaursku majku i kćer. Četiri janjičara, četiri diva, sjekirom je raščetvorio...
Čestiti Orhan-paša, jedan od najpoznatijih vojskovođa u svoj turskoj povijesnoj vojsci, najtežom kaznom kaznio je Ramadana. Položiše ga uzdužno na direk, a preko grudi naložiše široku dasku na kojoj su se gegali njegovi saborci, polako lomeći rebra Ramadanu. Bijah tu, dišući sa Ramadanom; krckahu rebra. Disao sam s njim, dahom mu pomažući, no svaki put kad bi Ramadanu puklo rebro - u mom srcu bi pukla jedna zvijezda. Na kraju, izdišući, prošapta mi na uho:
"Reci njima dvijema... da sam ja Ramadan, sin Ibrahima iz... sela kraj - Selanika... a neka one tebi umjesto meni... kažu bar svoja imena..."
........
(Priča "O jednom Ramadanu" objavljena je u knjizi Slavka Podgoreleca "Istinite bajke ili prošlost je u budućnosti" iz 2002. godine)