Posjetioci banjalučkog kafea Yoko prethodni petak mogli su da prisustvuju nečemu pomalo rijetkom, neobičnom i zaboravljenom, a što se zove RAZGOVOR! I to ne o bilo čemu, već o UMJETNOSTI...
Dvadesetak entuzijasta koji su došli da isprate dešavanje pod nazivom "Razgovor 01", bili su u sjajnoj prilici, direktno od troje banjalučkih umjetnika - fotografkinje Tee Jagodić, pisca Gorana Dakića i slikara Selvera Begića iz prve ruke da saznaju šta je to umjetnost, kako ona nastaje, o odnosu umjetnosti i politike, umjetnosti i razmaženosti, itd...
Atmosfera u kafani bila je veoma živahna i gosti lokala su aktivno učestvovali u razgovoru, tako da su svi doprinijeli da veče na neki način bude izuzetno.
Na početku razgovora, moderator Siniša Stanić (pisac ovih redova) postavio je pitanje umjetnicima - šta za njih intimno predstavlja umjetnost i koji je motiv da se njome bave.
Za Gorana Dakića definicija umjetnosti je poput definicije rečenice, a to je "misao izražena riječima". Dakić je izričit i da umjetnost može da postoji u ljudima koji je ne stvaraju, koji su samo njeni "konzumenti", navodeći da se umjetnošću bavi "zato što mora". Tea Jagodić umjetnost povezuje sa kreativnošću, uz napomenu da umjetnik vidi nešto što niko drugi ne vidi na taj način i da on to pokušava da prenese drugima.
S druge strane, Selver Begić smatra da svako ko konzumira umjetnost ipak nije umjetnik.
"Apsolutno nije…Umjetnost nije toliko divna stvar, umjetnost je nešto povezano sa potrebom, sa čim se rađaš, što mnoge stvari u životu zna jako da omete i uništi, iskomplikuje. Umjetnost je stvar sa kojom se osoba rodi, sa kojom se nosi cijeli život, ona može da promijeni pojedinca od jednog momenta, do cijelog života. Umjetnost nije nešto čemu težimo i što volimo, ona je stvarnost koja nije toliko pozitivna, toliko divna koliko bi trebala da bude. To je nešto sa čim moraš da živiš", kaže Begić.
Razmaženost ili osjećajnost
O mjestu umjetnosti u našem društvu takođe su se čula raziličita mišljenja.
Selver Begić smatra da za umjetnošću generalno nema potrebe u društvu, da se bez nje može, ali smo navikli na određene luksuze i "svi smo donekle razmaženi". Tea Jagodić se složila da "tu ima malo razmaženosti jer smo tako navilki", dodajući da će potreba za umjetnošću uvijek da postoji.
Za razliku od njih dvoje, Goran Dakić kaže da ne smatra da je umjetnost nužno privilegija razmaženih, već "osjećajnijih i senzibilnijih, onih koji imaju potrebu da nešto kažu i koji traže svoj put da do ostvare".
"Umjetnost je upravo to - traženje puta, najboljeg izraza za ono što želite da kažete svijetu.Niko od nas, iz 'esnafa' nema lijepu riječ za kulturnu scenu u Banjalici ili RS, ali mene to već odavno ne zanima, zato što sam svijestan da postoje krugovi koji su sami sebi dovoljni. Ako dozvolite da vas ti krugovi kao crne rupe uvuku, postajete dio te inertne mase koja je po mom sudu i ukusu daleko od bilo kakve umjetnosti. Sudbina malih sredina kao što je Banjaluka je da će pokušati sve što vrijedi na neki način da ponizi i ako je moguće protjera", kaže Dakić.
Novela del dictator
Uz citat da su "političar i umjetnik starozavjetna braća, i da politički činovi mogu imati estetsku dimenziju, kao što je i umjetnost neka vrsta politike", novosadskog pisca Slobodana Tišme, otvorena je diskusija i o odnosu umjetnosti i politike…
Tea Jagodić kaže da uporno bježi od politike, lično i profesionalno, kao i da do sada nije imala dodira sa političkim donacijama i umjetničkim konkursima.
"Svoje sam tržište našla u inostranstvu, tako da nemam potrebu za tim. Jedini dodir sa politikom imam kada obrađujem neke socijalno angažovane teme. Moje tržište je najviše Kanada i SAD, njihov mentalitet najbolje razumije i cijeni ono što radim. U avgustu sam dala otkaz u firmi u kojoj sam bila zaposlena i sada radim uglavnom samo za strano tržište", kaže Tea.
Selver Begić se slaže da se umjetnost i politika uvijek nadopunjuju, kao i da je generalna situacija u zemlji takva da politika vodi apsolutno sve, ali smatra da to nije nužno i da za sebe može da kaže da nikada nije bio dio politike i nikada neće.
Da ovdašnja politika nema nikakvu potrebu da utiče na ovdašnju književnost, jer zna da joj ona nije nikakva prijetnja, smatra Goran Dakić.
"Svaka umjetnost u sebi ima dozu otpora ili intelektualnog stava prema vremenu u kome živi. Plašim se da je ta vrsta stvaralaštva na neki način iščezla… Na primjer, u južnoameričkoj književnosti postoji jedan naročit žanr koji se zove 'novela del dictator' - roman o diktatoru. Mislim da ne postoji ni jedan veći i značajniji južnoamarički pisac koji nije napisao roman o nekom diktartoru. To je čak bio i neki njihov intimni dogovor, tek prije par godina pronađena je prepiska između Ljose i Markesa, gdje se vidi da su napravili veliki projekat gdje će svako od njih iskazati svoj stav prema onome što se dešavalo u njihovim zemljama", kaže Dakić.
Umjetnost je jednostavna
O načinu kako nastaje njena umjetnost, Tea Jagodić kaže da prvo treba nešto da joj se desi ili nešto jako lično doživi, nakon čega nastaje skica, odlazak na teren, itd. Ona smatra da je kreativnost poput nekog mišića i da se mora vježbati svakodnevno.
"Nekada bacim tri rada dnevno, kada vidim da nisam iskrena, da idem protiv sebe. U stvari, ti radovi koji propadnu više me nauče nego ovi što uspiju", kaže Tea.
Goran Dakić kaže da se trudi da završi sve u glavi prije nego što sjedne da piše, dok je Selver Begić dao veoma interesantno viđenje svoje umjetničke inspiracije:
"Ja niti volim prirodu, niti volim internet, niti volim ljude, ja ne volim ništa. Probudim se ujutro depresivan, čučim u sobi i razmišljam kako ću da se ubijem… I iz toga mi dođe milion nekih inspiracija.
Znači, ne treba da bude neka konkretna inspiracija, ne treba da bude neki konkretan uticaj. Život, i to je to. Izvuci najbolje i najkreativnije iz onog što se svakodnevno dešava. Umjetnost je jako jednostavna stvar, to nije apsolutno ništa komplikovano. Ali, neko ima senzibilet za to, neko nema…"
I, šta je poenta?
Na kraju razgovora iz publike se čulo pitanje - koja je svrha ovakvih razgovora i šta je poenta svega toga.
Goran Dakić i Tea Jagodić složili su se da razgovori o umjetnosti namaju neku spektakularnu poentu, ali da u svakom slučaju ovakvih razgovora treba da bude još više.
Uz opasku da umjetnost nije babaroga i da svi možemo i trebamo da pričamo o tome, Selver Begić je zatvorio veče i u svom stilu poentirao:
"Umjetnost je jednostavna, bezvezna stvar, nekima znači, drugima ne znači. Stvarno ne uzdižem umjetnost u neke visine, meni je to potreba, na žalost moram da se bavim sa tim. To je svakodnevna stvar, nimalo posebna, sa fantastičnim rezultatima..."
.........
"Razgovori 01" trideseti su ovogodišnji događaj održan u kafeu Yoko. Posjetioci ovog simpatičnog banjalučkog lokala do sada su imali priliku da uživaju u književnim promocijama, muzičkim nastupima, druženjima ljubitelja kućnih ljubimaca… Nadamo se da će organizatori i u budućnosti nastaviti u ovom sjajnom ritmu.
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu