Pronašli smo "zaboravljeni" intervju koji je slavni španski slikar dao za banjalučki "Glas" 1985. godine! U njemu Dali priča o metodi "kritička paranoja", novcu i genijalnosti, a naročito su zanimljiva njegova promišljanja o - SMRTI!
Salvador Dali (1904 – 1989) jedan je od najistaknutijih slikara svih vremena, koji je svojim nadrealističkim remek-djelima uspio da opčini ljubitelje slikarstava iz cijelog svijeta.
Pored nevjerovatnih likovnih radova, Dali će ostati upamćen i po velikoj i neobičnoj ljubavi prema svojoj ženi i muzi (pa i menadžeru) Gali, nezaboravnim brkovima, izbuljenim očima, ali i ekscentričnom ponašanju, egoizmu, deklarisanoj ljubavi prema zlatu i novcu...
Bio je poznat i po tome što je, za razliku od većine slavnih umjetnika, volio prisustvo medija i rado davao intervjue, a jedan takav je dao i za banjalučki list "Glas" u januaru 1985. godine. Čitajući ovaj fantastičan tekst u punom sjaju možemo osjetiti lucidnost, ekstravaganciju i, mnogi bi rekli, ludilo velikog slikara.
I pored navedene Dalijeve blagonaklonosti prema medijima, otkriće ovog članka bilo je veliko iznenađenje za nas, jer se čini potpuno nevjerovatno da jedno tako svjetsko ime, četiri godine prije smrti, posveti svoje vrijeme novinaru lokalnog lista iz tamo nekog gradića u BiH.
Ovaj jedinstveni dokument mogao bi imati i dodatnu vrijednost: pokušali smo na internetu da pronađemo i provjerimo da li je Dali ikad ikome iz bivše Jugoslavije dao neki intervju, i zamislite – nismo uspjeli da nađemo ništa!
Tekst vam prenosimo u cjelini. Uživajte!
SALVADOR DALI EKSKLUZIVNO ZA "GLAS": A ŠTA AKO SE SMRT NE DOGODI
Suprotno očekivanjima, Salvador Dali, umjetnik koji svojim djelom obilježava čitavu jednu epohu slikarstva, nije odbojan i ne bježi od novinara. Svi koji su imali sreću da sa njim porazgovaraju znaju da je izuzetno zanimljiv i prijatan sagovornik. To potvrđuje i ovaj dijalog.
PITANJE: Majstore Dali, želio bih najprije da mi kažete nekoliko riječi o vašoj metodi „kritička paranoja“.
ODGOVOR: Slavna metoda „kritička paranoja“ koju sam ja izumio prije više od 37 godina ima tu vrlinu da, uprkos tome što čudovišno djeluje – ja sam ni dan danas ne znam čemu služi! Jedno je sigurno: to je izvanredno dobra metoda da se zaradi novac! Vama je svakako dobro poznato da novac, naročito zlato, predstavlja moj hobi.
Zlato je, poslije gospođe Dali, moja najveća ljubav. Zbog toga, u Njujorku, ja se osjećam najbolje kad, na kraju dana, vidim silne dolare i čekove koji pljušte kao proliv! Nakon toga se uspavam u neopisivom zadovoljstvu. Ova metoda, za koju rekoh da ne znam čemu služi, ipak ima svoju definiciju. Definicija je sljedeća: Metoda „Kritička paranoja“, dvije tačke: spontana metoda iracionalne svijesti, zahvaljujući kojoj se upravlja i čine pristupačni svi delirantni fenomeni. A kad kažem pristupačni, to znači da su ti delirantni fenomeni postali kartezijanski: zbog toga postoji ta riječ „paranoja“, koja označava maksimalan delirij, i „kritička“, koja označava maksimum rezonovanja. Sve to, u najkraćem, znači da je Dali jedna budala dobrog kvaliteta i preciznosti, precizna budala.
PITANJE: Pošto kažete da ste budala, možete li mi, molim vas, kazati kakva je razlika između neke druge budale i vas lično?
ODGOVOR: Jedna razlika – a ona je, ipak, značajna, ali mala – jedina razlika između mene i jedne budale jeste ta što ja nisam... lud!
PITANJE: Vi o sebi volite kazati i da ste genije. Kada ste to otkrili?
ODGOVOR: Svijest o tome da sam genijalan nastala je iznenadno. U početku, izigravao sam genija, možda nekih dvadeset godina, s jedinom namjerom da prestrašim novinare, ljude kao vi; ljude koji su dolazili da me intervjuišu. Nisam u to uopšte vjerovao: uživao sam u tome kao u igrariji. Zbog toga ja u posljednje vrijeme kažem: Pažnja! Ne igrajte se genija, jer rizikujete da to postanete!
PITANJE: U vrijeme kad ste otkrili da ste genijalni, bavili ste se i filmom. Iz tog perioda je i film koji ste radili sa vašim slavnim zemljakom Luisom Bunjuelom. Zamolio bih vas da kažete kakav je vaš pogled na današnju filmsku produkciju i na njenu sutrašnjicu?
ODGOVOR: Pošto sam u mladosti snimao filmove, često me pitaju šta mislim o filmu. Vrlo je jednostavno šta ja mislim o filmu: nuuu-la! Nula, jer za manje od pet godina doći će vrijeme kada će sve kino-dvorane biti zatvorene! Jednog dana ljudi neće imati nikakvu želju da idu u kino – da bi se kretenizirali, pošto im kreteni iz filmske industrije neće više moći silom uvaljivati svoju produkciju!
PITANJE: Svoj genij ste otkrili dok ste bili mladi. Kako danas vidite mlade?
ODGOVOR: Današnja omladina kasni nekih pedeset godina kada se poredi sa svojim vršnjacima iz dvadesetih godina ovog stoljeća!
PITANJE: Počesto mislite da mladost. Mislite li ponekad na smrt?
ODGOVOR: Mišel de Montenj, vjerujem da je to čovjek koji je rekao najveću istinu o smrti. Pošto je Dali paradoksalan – nije mu teško izjaviti da je zaljubljen u smrt, možda više nego u bilo šta drugo. Jer, Mišel de Montenj je rekao da stalno treba razmišljati o smrti, kako bi se s njom zbližio toliko da, onoga časa kad ona stigne, otvorite joj vrata, kažete joj: „Uđite, sjednite“, razgovarate s njom. A ima ljudi, kao Amerikanci, koji se boje smrti, pa umru od straha kad smrt stigne! Zbog toga, stalno treba razmišljati o smrti, a pogotovo misliti na velikog španskog mistika San Huan de la Krua kad kaže na kastiljanskom: „Dođi, smrti, ali tako skrivena da ne osjetim kad si došla, jer osjećaj zadovoljstva da ću umrijeti mogao bi mi ponovo dati želju za životom“.
PITANJE: O kakvom se paradoksu radi, majstore, kad spominjete smrt i hibernaciju?
ODGOVOR: A, da, hibernacija, kategorično – da! Jer, jedna od mojih opsesija je smrt. I ja bih je želio odložiti što je moguće kasnije, uprkos tome što kao katolik znam da je neizbježna. Ali, ja bih želio da je odložim što duže: dvije sedmice više, to bi već bilo fantastično! U Vašingtonu djeluje jedna asocijacija za produženje života na čelu sa doktorom Stingerom. Moj prijatelj, Volt Dizni, nije ukopan kao običan smrtnik: on je u jednom cilindru, sa tekućinom, u očekivanju da bude oživljen. To košta 8.000 dolara. Mene to ne bi koštalo ništa, ja bih im bio reklama. Ja sam na spisku! Uprkos tome što je to danas samo u fazi teorije, jer još smo primitivni za tako nešto. Ja sam se ipak stavio na spisak, ako ništa drugo, ono da držim u nedoumici ljude iz Figueresa, mog rodnog grada.
Zamišljam ljude iz tamošnjih kafana da jednog dana počnu pričati: „Dali je mrtav, ali nije mrtav kao običan čovjek!“ Eto to me veseli! To što nisi mrtav kao svaki smrtnik: nema kovčega, nema skeleta, ništa. Nakon svega toga, teoretski – a kroz 30 godina to će biti potpuno izvjesno – mrtve će jednostavno uzimati na popravak; smrt će biti bolest kao svaka druga: Na kraju krajeva: šta ako ja ipak ne umrem?!
Husein Hujić za nedjeljni „Glas“, 26. i 27. januara 1985. godine