Damir Karakaš za MONDO: Sa velikim piscima sreo sam se u toaletu

Zagrebački pisac Damir Karakaš za Mondo.ba priča o tome šta ga veže za Banjaluku i zašto je svoj zadnji roman napisao na pisaćoj mašini. Otkriva i kako su mu njegovi Ličani prijetili zbog "četničke" Kočićeve nagrade...

Izvor: DK/Mondo

Karakaševa djela karakteriše izbrušen, sveden i super-precizan stil, a svojim naizgled ličnim temama, čija je radnja smještena uglavnom u Lici, autor uspijeva da dotakne neka od najuniverzalnijih pitanja, opisujući na na sirov, ali i duhovit način, nestvaran život, svijet i ljude iz našeg bližeg okruženja.

Za svoj predzadnji roman "Sjećanje šume" Karakaš je 2017. nagrađen "Kočićevim perom", a te godine po prvi put se predstavio i banjalučkoj književnoj publici. Njegov posljednji roman "Proslava" izazvao je ranije ove godine veliku buru u Hrvatskoj, pa je zbog navodnih "antihrvatskih" i "antiličkih" stavova Karakaš čak proglašen nepoželjnim u rodnoj Lici.

Ovaj autor stiže nam ponovo u Banjaluku 19. septembra, kada će u Banskom dvoru, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", promovisti svoj najnoviji roman, a to je prilika da popričamo malo sa ovim sjajnim piscem.

Prije dvije godine gostovali u Banjaluci, kada ste rekli ste da vam je Petar Kočić veoma važan. Zbog čega? Ima li još nešto što vas, pored Kočića, veže za Banjaluku?

"Kočić je veliki pisac, a kad se sjetim Kočića, sjetim se i svoga djetinjstva, i njegovih priča koje sam tada čitao i koje su na mene jako djelovale. Banjaluka je kod mene također prisutna od samog djetinjstva. Naime, kako sam bio najmlađi harmonikaš u Lici koji je svirao po svadbama i ispraćajima u JNA, na repertoaru su bile i pjesme u kojima se spominje Banjaluka. Jedna ljubavna, a jedna o onom potresu."

Te godine dobili ste i nagradu "Kočićevo pero", a koliko se sjećam, to je vaša prva književna nagrada, iako ste po prodaji i pozitivnim kritikama jedan od najznačajnijih savremenih hrvatskih pisaca. Zašto je to tako, zbog čega vas zaobilaze nagrade u Hrvatskoj?

"Kad sam dobio Kočićevu nagradu odmah su me neki zvali iz rodnog kraja, prijetili da je ne smijem uzeti jer je on, kako oni kažu, a oni su bili na tom nekom skupu na kojem trešte cajke, četnički pisac. Još su se pitali da li bi neki Srbin primio nagradu Mile Budaka. Što se tiče drugih nagrada, ja sam neki rekorder po finalima, ali 'Sjećanje šume' predložio je za nagradu Akademije jedan ugledni akademik, ali odmah su me maknuli, jer sam navodno ljevičar. Ali ja nisam ni ljevičar ni desničar, jer ne želim preuzimati odgovornost za bilo kakve skupine, sve radim u svoje ime, a to što volim sve ljude, što me zanimaju ljudska prava, što tome učim troje svoje djece, to su za mene civilizacijski dosezi, pa ako netko misli da sam zbog toga ljevičar, onda jesam."

U priči "Izlet" iz knjige "Sjećanje šume" opisujete veliko uzbuđenje dječaka koji je za nagradu za odlične ocjene u školi poslat na "ekskurziju" u logor Jasenovac gdje obilazi zagušljive sobe logoraša, posmatra lične predmete ubijenih, gleda dokumentarac sa klanjem ljudi... Kakav je vaš stav o takvoj "kulturi sjećanja"?

"Nisu ti izleti bili ugodni, ali bilo mi je malo lakše jer su svima u razredu djedovi bili ustaše. Ne znam baš da li treba tako malo djecu voditi da gledaju takve scene, jer ja sam imao noćne more, ali moramo naći načina da mlade ljude upoznamo sa zločinima, jer ako ignoriramo zločine iz prošlosti, otvaramo puteve novim zločinima u budućnosti. Problem je i obrazovani sustav u regiji, koji je potpuno zakazao, pa ti političari, koji kada dođu na vlast uvijek nešto promijene kako bi sve ostalo isto. Drugim riječima za njih dobro, za narod loše."

U drugoj priči iz te knjige opisujete kako dječak, glavni junak, krade ruske i francuske klasike iz seoskog toaleta, koji su tu ostavljeni umjesto WC papira, da bi ih kasnije čitao u šumi dok čuva stoku...

"U tom klozetu prvi put sam se susreo s velikim piscima. A često u šali, ali ima tu i istine, kažem da sam pročitao i najkraće izdanje Ane Karenjine, imala je samo pet strana."

Vaš posljednji roman "Proslava" prije nekoliko mjeseci digao je popriličnu prašinu u Hrvatskoj, pa ste čak postali nepoželjni i u svom rodnom selu. Da li se situacija do sada malo smirila?

"Nije to bio lak period za mene i moju obitelj, ali već sam navikao na takve situacije, još od filma 'Kino Lika', snimljenom po mojoj zbirci priča, imam problema. Ovaj put je eskaliralo, nisam mogao sa ženom i djecom za Uskrs kod roditelja, tretirali su me kao da sam ubio čovjeka. Zanimljivo je i to kako me u zadnjih dvadeset godina stalno zovu sa svih strana, bio sam nedavno na književnim večerima u Berlinu, Lajpcigu, Lisabonu, predstavljao Hrvatsku prvi put na velikom sajmu knjiga u Parizu, sad idem u Beč, nijedna me knjižnica iz Like nikad nije pozvala. Neka zovu marka Perkovića Tompsona da im čita svoju poeziju."

Roman "Proslava" nastao je u jednom samostanu na ostrvu Cresu, i to na pisaćoj mašini... Od kuda takva odluka?

"Dobio sam stipendiju u projektu Rijeka grad kulture, pa sam mogao birati mjesto pisanja, i pisao na pisaćoj mašini. A 'Proslavu' sam htio raditi baš na mašini jer sam taj roman zamislio kao one romane kada se sto strana kleše po deset godina. Tako su prije pisci radili, Kiš je svoj rukopis na mašinu prepisivao po pedeset puta. Danas je neko drugo vrijeme, ljudi toliko puno pišu da nemaju vremena ni svoje pročitati."

Osim književnošću, bavili ste se i mnogim drugim stvarima, između ostalog i novinarstvom, ilustracijama, muzikom... Da li se i sada, ponekad, "dohvatite" harmonike i koje pjesme su tada na repertoaru?

"Sviram jedino svojoj djeci kod kuće, nisam baš u sviračkoj formi. Kako sam godinama živio u Parizu, svaki dan sam svirao, po trgovima, kafanama, ljudi su me voljeli slušati. Tada su kamere imali uglavnom samo Japanci, nije bilo mobitela, pa bi dolazile njihove svadbe, platili bi, ja bih im svirao ono što sam kao dječak svirao na ličkim svadbama, oni su mislili da je to francuskla glazba, pa bih spajao Liku i Japan."

Banjalučki književnik i prevoditelj Kolja Mićević uporedio je u jednom intervjuu odlazak Petra Kočića iz Stričića krajem 19. vijeka na studije u Beč - sa putovanjem čovjeka na Mjesec. Sa čim bi ste uporedili vaš odlazak iz ličkog Brinja u Pariz?

"Ja nisam iz Brinja, nego sela u planini u kojem nema ni crkve ni trgovine i kulturološke razlike između Brinja i mojeg malog sela su velike. U Pariz sam otišao iz Splita gdje sam živio par godina, osjetio sam da moram otići iz Hrvatske, a to je kao kad osjetiš da moraš otići s nekog posla, iz braka, nešto u životu promjeniti."

Zbog čega ste se vratili iz Pariza u Zagreb? Da li mislite da trend masovnog odlaska ljudi iz Hrvatske, BiH, i drugih zemalja regiona, može da se preokrene?

"Vratio sam se zbog snimanja filma 'Kino Lika', onda sam radio predstavu sa slavnim talijanskim redateljem Paolom Magellijem koja je dobila sve nagrade u regiji, igrala po cijelom svijetu. A ta priča o odlasku, to je individualna stvar, neka svatko odluči što je za njega bolje. Ja znam da vani nije lako, a bio sam svuda, po Njemačkoj, Francuskoj, Africi, Kini, jer kako kaže Sartr, kad čovjek ode iz svoje zemlje u neku drugu, on izgubi svoje mjesto u svijetu."

Možete li čitaocima Mondo.ba portala da preporučite neke književne naslove koji su, po vama, naročito vrijedni čitanja?

"Imamo odličnih pisaca, ali neću o imenima da nekoga ne izostavim. Važno je da čitamo knjige, jer ljudi koji ne čitaju njima fali jedna dimenzija. Tužno je gledati po cesti ljude i vidjeti im u očima svaku nepročitanu knjigu."

Pratite mondo.ba i na Facebooku, Twitteru i Instagramu!