Priče iz izolacije: Dino

Eto, dočekali smo. Izolacija postade aktuelna tema. Velika tragedija i mora za sve normalne živote. Sa sjetom se priča o profesionalno njegovanoj kosi, kafi iz kafića i susretima. Posao onlajn, prijatelji onlajn, kupovina onlajn, život onlajn.

Ipak, skoro sve imamo i znamo da ćemo ponovo živjeti ma koliko se te dvije sedmice, dva mjeseca ili dvije godine činile duge.

Daleko od svih, od novonastale strahote u svome već odavno izoliranom svijetu žive pojedinci koji ne primijete razliku. Posao nisu imali, niti prave prijatelje, u kupovini ne uživaju, a u kafiću često osjećaju nelagodu. Žive uz članove svoje najbliže obitelji i tek par godina u svome životu provedu aktivno, kratko živeći inkluziju-iluziju da će nekada izaći iz izolacije u koju su ušli svojim rođenjem.

Ne volim žalopoljke, ovo nije jedna takva priča. Ovo je priča o ljubavi, percepciji koja nudi motivaciju i vjeru da svaka izolacija ima i svoju lijepu stranu.

Kada se trebao roditi, te ratne '94. jedina briga mi je bila da preživim taj porod.

Iako sam tek napunila dvadest i tri, bio mi je drugi, a prvi je bio kritičan. Koliko god bilo nerazumno u tom vremenu rađati drugo dijete, ja sam vjerovala da starijem sinu trebam roditi drugara za igru, da će uskoro sve biti bolje, da će moja dječica kada dođe mir već stasati za sve normalne stvari kojima se nadamo i koje nas sigurno čekaju u našim budućim sjajnim životima.

Tek što smo ušli u prostrani bolnički hol, uz strašnu detonaciju na kiosk ispred ulaza pala je granata. Briga oko poroda nestala je u trenu. Nisu me uspjeli ni odvesti na odjeljenje, a svijet je ugledao Dino. Ugledao pa zaplakao.

Babica ga je kupala nježno, mjerkala, vagala, zagledala pa opet mjerkala.

Beskrajno rasterećena kao nikada do tada ležala sam, ne osjećajući ni bol, ni strah. Neka čudna topla i nježna sreća grijala je moje tijelo. Misija ispunjena, drugar rođen, ja preživjela.

U bolnici se ostajalo tek par sati i već ujutro smo krenuli tati u zagrljaj.

Ušli smo u lift. Sestra je držala zamotuljak, ljekar otpusni list, ja krajeve ogrtača.

- Dobro ste?
- Super, doktore.
- Da li ste primjetili nešto neobično na vašoj bebi?
- Nismo se još dobro upoznali. Ali sladak je, to vidim.
- Znate li šta je mongoloid? Sada se to naziva i Daunov sindrom. Obično ih rađaju starije majke.
- ...
- Vaša beba će imati probleme u razvoju. Ništa neće ići kako to obično ide kod zdrave djece. Teško će prohodati, progovoriti, izgledat će drugačije. Trebat će puno truda da ostvarite neke rezultate. Javite se odmah pedijatru. Sretno.

Lift je stao. Svijet je stao. Ljekar je izašao i samo produžio niz hodnik. Sestra je držala Dinu dok ga nisu preuzeli. Lopata teškog betona za temelje skliznu kroz grlo u utrobu i istisnu sve vrećice suza koje čuvamo i na mjestima koje zvanična medicina ne poznaje.

Već u prvoj godini mi smo se složili da je baš bogatstvo što je ovo dijete tom čudnom igrom podjele pripalo baš nama.

Otvore se svjetovi za koje ne znaš ni da postoje, prošire se vidici, shvatanja i srce.
Možda baš i nije bio drugar za igru kakvog smo naručili, ali je postao momak kakvom se nismo nadali.

Njegov zagrljaj i fore koje prosipa nisu samo posebni, nego nevjerovatno topli i okrepljujući.

Borili smo se za sve, korak, riječ, snagu, pa i život sam. Sa svime smo se izborili, ali ne i sa izolacijom, nevidljivom granicom koju je nekada neko postavio i učinio da svijet i život bez obzira na sve, ostaju na distanci.

Još sedmica ili dvije, možda mjesec, možda godina. Sve će biti kao i prije.

Skoro, kao i prije.

Viktorija Ibrahimagić-Perković, Lukavac