Priče iz izolacije: Bijela buka

Otac je cijelog svog života čvrsto zastupao teoriju da svaki čovjek za svog vijeka, pod uslovom da mu on nije tragično presječen bolešću ili pogibijom, mora da proživi dvije katastrofe. Kada smo brat i ja željno dočekali svoje prve plate i uzbuđeni dovukli kući pune kese svega i svačeg, posmatrao nas je iz ćoška dnevne sobe, okružen dimom crvenog Marlbora iz mekog pakovanja, sa upozorenjem da štedimo, jer smo preživjeli "samo" rat. Ponekad smo tjerali šegu na račun toga, govoreći da, ako i nas potjeraju preko Albanije, lakše ćemo podnijeti put u novim cipelama. Ponekad bi se i on našalio, ali uvijek na kraju sa komentarom da ko preživi, pričaće. Valjda je i njemu u nekim zelenijim godinama bilo nezamislivo da će jednog dana ostati bez svih onih blagodati, uvijek nostalgično pominjanih, iz vremena u kom se isto živjelo na kredit i čekove, ali su imali čime da ih otplaćuju.

Kada su mediji prije nekoliko dana objavili pandemiju, odbijao je da nosi masku, iako je broj zaraženih ubrzano rastao, izjavivši da je on svoju normu proživljenih katastrofa već ispunio, te je sada na konju. Nakon što je majka održala monolog o svojim nedaćama i opovrgnula njegovu teoriju broja dva, spustio je ručnu, postavši svjestan bolesti koja je naglo zahvatila svijet. Iako smo imali krov nad glavom, hljeba na stolu i čisto kupatilo, svi na okupu, ne pitajući se da li je neko naš tamo negdje na borbenoj liniji još uvijek živ ili ga je granata raznijela u komade, slutili smo da ni po prestanku epidemije, više ništa neće biti isto.

Sa prozora kancelarije posmatrala sam glavnu ulicu prožetu gustim sivim nitima jutarnje magle. Samo su dva čovjeka čekala u redu ispred pošte, a ako je vjerovati Viti Nikoliću, dok pošte rade i dok nema rata, dobro je. Pričali su da i tamo ima zaraženih i da će je zatvoriti, ali nakon što se vijest pokazala kao dezinformacija, nekako se narod umirio. Sa druge strane, kafane već odavno ne rade, a samo su one, uz pošte, bile otvorene i za vrijeme rata. Proljeće je trebalo da stigne svakog časa, a ja sam se pri samoj pomisli na njega sažalila kao nad teškom sudbinom beskućnika i lutalice. Iskreno mi je žao ovog proljeća, jer će stići neprimjetno, poput zaboravljenog putnika koji poslije toliko vremena uzbuđen siđe na stanici u rodnom kraju, a niko ga tamo ne dočeka. Uzeće svoj kofer pognute glave i darove donesene iz nekih dalekih zemalja prostrijeti po livadama i pašnjacima, zagrliti krošnje i bašte, ušuškati se među tulipane i žalostan posmatrati bolnu tišinu svijeta koji je ovog marta morao da stane. A ja sam, poput oca, imala svoju teoriju da kada svijet ne dočeka proljeće raširenih ruku, malo mu je ostalo od života.

Zagledana u svu tu prazninu prostora, pokušavala sam da zamislim ulicu koju bi u ovo doba godine ispunjavao žamor glasova užurbanih prolaznika na trotoarima, pomiješan sa zvukom sirena automobila koji jure, uz poneku pjesmu što odjekuje kroz otvoren šiber. Kucajući noktima po oknu, zagrebla sam ispod debelog sloja sive i naišla na bijelu boju. U vazduhu se nije osjećao smrad izduvnih gasova, rijeke su kristalno čiste potekle niz planine, a ljudi su konačno shvatili značaj porodice, poklanjajući pažnju onom što imaju, umjesto da se stalno žale na ono što nemaju. To me na tren razveselilo, jer sam pomislila da svijet možda nije stao, nego zastao da odmori i da ćemo sljedeće godine, kada se oporavi, prirediti proljeću doček koji zaslužuje. Samo se nadam da će nam jednog dana oprostiti sve žrtve odnesene nemarom i što smo kao ljudska vrsta podbacili.

Kada sam tog dana iznijela ocu svoja zapažanja, rekao je da budemo srećni ako nam se proljeće uopšte i vrati, da ne bismo kao i za sve u životu, plakali tek kad ga zauvijek izgubimo.

Željka Vračević, Prnjavor

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)