Naučnici koji su izveli podrobnu analizu Munkovog "Vriska" kažu da slika blijedi zbog ljudskog daha. Dok je Munkov muzej u Oslu, gdje je djelo izloženo, zatvoren, "Vrisak" uživa u prijeko potrebnoj socijalnoj distanci.
Između 1893. i 1910. godine, norveški slikar Edvard Munk (1863-1944) napravio je četiri verzije “Vriska”. Ona iz 1910. nalazi se u Nacionalnoj galeriji u Oslu. Vremenom je počela da blijedi. Ne zbog lošeg svjetla ili nepropisnih uslova izlaganja, već, jednostavno zato što ljudi dišu u nju, zaključili su naučnici a prenosi britanski “Gardijan” (Guardian).
Međunarodni tim stručnjaka je, pomoću UV zraka i drugih tehnika, pokušao da istraži razloge za pogoršanje stanja boje na slici. Oni su zaključili da je Munk, vjerovatno slučajno, koristio nečist kadmijum sulfid za žutu boju, koji je veoma osjetljiv na vlažnost te samo od prisustva ljudskog daha može da izblijedi i počne da se ljušti.
Kao posljedica toga, svijetlo žuta boja koju je umjetnik prvobitno koristio za zalazak sunca u pozadini i u predjelu vrata svog napaćenog modela, postepeno je postala neka prljavo bijela nijansa, a debeli sloj žute koju je koristio za jezero iznad glave sada se guli.
Naučnici iz Belgije, Italije, Brazila i SAD objavili su rezultate ovih analiza u žurnalu “Sajens advansis” (Science Advances).
“Obilato korišćenje ovog materijala u dobijanju boje predstavlja izazov za dugoročno čuvanje Munkovih djela, zbog njegove tendencije ka hemijskim transformacijama koje dovode do promjene kolorita i/li oštećenja strukture”, napisali su.
Jedan od naučnika, Koen Jansen, sa Univerziteta u Antverpenu, savjetovao je posjetiocima Munkovog muzeja u Oslu da joj “ostave prostor da diše”. Muzej, koji ne radi od 11. marta, ponovo će biti otvoren 15. juna. Do tada će “Vrisak” uživati u prijeko potrebnom distanciranju od ljudi, tokom kojeg će se bar malo oporaviti, da ne kažemo – prodisati.
“Vrisak” je jedna od najprepoznatljivijih slika iz istorije umjetnosti. Prikazuje užasnutu, pomalo demonsku, bespolnu figuru na mostu, nasuprot krvavocrvenog neba. Vremenom je postala simbol anksioznosti modernog čovjeka i duševnog bola, neshvaćenosti i praznine.
Sam Munk je sljedećim riječima opisao nastanak ovog djela:
“Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili da hodaju, a ja sam ostao, drhteći od nemira. Osećao sam beskrajan krik kako se prolama prirodom”.