Price iz izolacije Knjiga je nekome majka a nekome pijani ocuh

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Priče iz izolacije: Knjiga je nekome majka, a nekome pijani očuh

Autor Danijel Mihić, Banjaluka

Izvor: Getty Images

Knjiga je nekome majka, a nekome pijani očuh

(Nastavak teksta "Raspuštanje pčela")

Znam čovjeka, po zanimanju profesionalni alkoholičar, koji se kupa jedanput godišnje, uoči Đurđevdana (protiv uroka), a koji je jednom tako glasno, dostojanstveno i svečano izgovorio: „Ja nikada knjigu u životu nisam kupio!“ da bi čovjek, koji ne poznaje naš jezik pomislio da je izrekao mudrost dostojnu da se na svjetskim jezicima ispiše na zidu zgrade u Ujedinjenim Nacijama.

No ljudi koji redovno čitaju knjige, često daju sebi za pravo da pomisle da su pametniji od drugih. Hvalisanje po fb grupama ljubitelja knjiga koliko se čita stranica po satu, ukazuju da skorojevići i snobovi mogu biti i sirotani.

Jedino što je pogubnije od osobe koja čitanjem misli da je pametnija od drugih je vjernik koji zbog odanosti vjeri misli da je bolji čovjek od nevjerujućih. To mu dođe nešto kao beneficirani moralni staž na osnovu kojeg on sebi opravdava povremeno grešuckanje.

Posebno zanimljivo je bilo u sredinom 16. vijeka, pri prodaji indulgencija, „oproštenica grijehova“. Rimokatolička crkva, kao samoproglašeni trezor moralnog kapitala, izdavala je oproštaj grijehova u zamjenu za novac, postojao je čak i cjenovnik. Grijehovi su uglavnom bili jeftini, a bila je i akcija, ako platiš nekih današnjih 30 maraka oproste ti se svi grijesi u paketu. Bilo je naravno i mangupa koji su uplaćivali i unaprijed za neki grijeh, recimo za neku, što bi rekao Kristijan Golubović „pljačkicu“ ili da nastavim u tom žargonu - „preljubicu“. Da li je sve to baš tako bilo nisam siguran, čitao sam to u nekoj knjizi sumnjive pravoslavnosti, molim da se provjeri, ali poenta je jasna. Prosječni vjernik misli da je bolji od drugih, da je otporniji na grijeh, pa se tako neoprezan češće i oklizne.

I ne, Martin Luter nije zakucao 95 teza na katedrali u Virtenbergu, već je neki oduševljeni štampar na svoju ruku iskopirao stotine kopija i proširio ih.

Izvor: Getty Images

Dakle, osoba ne postaje pametnija od čitanja, to je isto kao da kažemo da nekome od slušanja muzike porastu uši a od mirisanja parfema ili kolača poraste nos. Čovjek od čitanja postaje načitaniji, a što se pameti tiče, ne samo da ne postane pametniji, već često uvrti sebi razne nepraktične ideje u glavu, poput traženja slobode, pravde i slično.

To su romani iz nekog prošlog doba, danas je toliko uobičajeno da je postalo normalno to, da su slobode i prava šuplje priče, eto, reda radi i po potrebi se neko nekada poziva i na zakon.

Ipak knjige rijetko mogu da imaju i korisnu stranu, naime postoje neki toliko široko učeni ljudi da zarade novac i na kvizovima. Za ljude koji se upuste u tu mučnu avanturu genijalni Aco Brajković je do sada izdao tri „Kvizopedije“ sa ukupno preko 6000 pitanja i odgovora koji se najčešće pojavljuju na kvizovima srpskog govornog područja. Nažalost, ne mogu se kupiti kod nas…

Kvizovi poput kladionica, reklamiraju one rijetke pojedince koji zarade nešto veću lovu a ne pokazuju sve one armije nesretnika koji su džabe učili, trošili se i borili.

Uzmimo za primjer jednog radoznalog, darovitog i posvjećenog gimnazijalca koji je proćerdao mladost jer se odao školi. On se vojnički pripremi za kviz, ponovi sve Mocartove sonate, Hamletova djela, Periodni sistem hemijskih elemenata nauči kao tablicu množenja, sve nauke pročešlja kao i mitologije i na kvizu ga dočeka pitanje:

„Na kojoj gimnastičkoj spravi je na OI u Montrealu 1976. godine Nađa Komaneči izvela vježbu koja je prva u istoriji održavanja OI ocjenjena čistom desetkom?“

Pa koji učen čovjek ne bi poželio da golim rukama zadavi bar voditelja ako već ne može da dođe do zlotvora koji ubacuje sportska pitanja u ozbiljne kvizove? Da se iskali na nekome za sve neprospavane noći što je uludo blijedio nad knjigama? Da ispadne iz kviza zbog Nađinog dvovisinskog razboja?

Razumijem da treba biti i poneko sportsko pitanje, tipa gdje i kada je održano ovo ili ono na svjetskom nivou ali hvatati se sprave neke Nađe je zaista bezobrazno.

Ko je uspješan na svim tim poljima znanja, treba od države da dobije invalidsku penziju jer je nemoguće da čovjek baš sve to zna a da je pri tom ili normalan ili socijalno uperan.

Ili pitanje: „Prezimena Laurel i Hardi postaće još poznatija kad im pridodamo slavne nadimke. Kako glase ti nadimci?“ Ko bi se pred reflektorima i prepunom salom dok bubnja neka vudu muzika u pozadini, sjetio da su to Stanlio i Olio?! Mislim i pitanja iz filmova su van svake pameti, u redu je znati ko je glumio u nekim klasicima ali kakvi su nadimci, to stvarno nema nikakvog smisla.

Izvor: Wikipedia

Inače filmove poštujem ali ih ne podnosim. Prvo traju predugo, bar sat i po. Ne sjećam se kada sam sat i po sjedio na istom mjestu. Ne volim ni fudbal, pogotovo kada neko nabije loptu pa se valja po travi, a sat i po se dodaju i trude da bar jednom utjeraju loptu u zamrežen pravougaonik, a nekada niko ne da niti jedan gol. Pakao! Drugo je košarka, tu se skače, pije, psuje, klete, pominje istorijat lopovluka i nepravdi, navija, zavija i odvija, a pogleda se i utakmica usput.

Ali filmovi… Drame me deprimiraju već po naslovima, a u njima gotovo uvijek neko umire, što duže umire to se doživljava kao dublji film. Ah, kako je samo venuo i roptao! A tek posljednje riječi, oči kao fildžani, posljednje scene pri izdahnjivanju, sjećanja – prvi sladoled, prvi bemiks, prvi referendum… I onda naravno neko lišće opada, značajne tišine, ozbiljna muzika, sve neki alt i bas, da te Bog dragi sačuva! Dosta mi je muke i tjeskobe i u realnom životu!

Jednom mi je prijatelj vjernik poslao da pogledam nekakav film o nekom monahu, šta će, čovjek misli ako sam teolog da bi me tako nešto moralo zanimati, ali taj neki što glumi monaha, pola filma vesla po nekom jezeru, cjepa drva, kuva čaj, moli se, dolaze mu neki ljudi i žene, da mu kukaju on ih nešto jadan tješi, došlo mi je da laptop pojedem, nemam pojma kako se završilo, čini mi se da ga je neko na kraju ubio ali opet kažem, ne znam, ne tvrdim da jeste… Rekao sam mu da ništa dosadnije u životu nisam gledao i nije mi poslije išta više slao. Uvrijede se razočarani vjernici kada uvide da ipak nisi svetac kako su već uobrazili, pa majke mi, bezbroj puta sam se pitao da li bi mi bilo lakše da sam ostao na istoriji, bio bi samo jedan uobičajeno grešan čovjek, a ovako vječito pod lupom dijela naroda imam milion mana… Ili kada đaci pitaju tipa kakav je život poslije smrti? Ja onda kažem: „Otkud znam, nisam još nikad umro“.

No najgori su ubjedljivo umjetnički filmovi, tu se autori i ne trude da iko shvati šta žele reći sa tim djelom, moguće da bi se i naljutili kada bi neko i naslutio poruku filma. Ali eto, čega se gnušaš, to te u životu stigne, pa sam par puta nosio opremu prijatelju koji je „puštao“ takve filmove. Čega sam se sve nagledao, neki nijemi film o vješticama, nekakvi plesovi, neki varao ženu, ali je imao sto nekih dilema pa je umro a onda se one počele obilaziti, čak neki film o ratu mrava i termita, eto i to baš taj film je trajao blizu tri sata, zadnji put sam tako usrdno molio Bogu da se film završi kada sam gledao „Gospodara prstenova“ u kinu, tri sata idu negdje, traže neki prsten po nekim prokletijama, osjetio sam sve kičmene -ioze, da bi se bolan na kraju film završio naglo kao kada u Boljem životu Giga Moravac uđe u stan i kaže „Dobar dan“ a kolege mi rekle da je nastavak sljedeće godine…

Jedini film na svijetu koji bi opet gledao tri sata je Kusturičino „Podzemlje“, mada sam ga posljednji put gledao sedam dana po nekih 25 minuta, to mi je došlo kao nekakva serija. Prvi put smo ga gledali sa osnovnom školom, bili šesti razred, sjećam se da sam se crvenio žestoko zbog nekog karanfila koji je virio iz ženske stražnjice i da smo svi zviždali kada su Nijemci bili obasipani cvijećem pri ulaskom u Zagreb, ali poslije sat vremena smo svi bez izuzetka bili ubijeni u pojam. Pitam se, kojem kretenu je palo na um da djeca idu to gledati.

Izvor: Printscreen

Filmove gledam samo kada dežuram zbog dječijih temperatura, pustim sebi neke 2-3 romantične komedije, čiji humor mi izazove dovoljnu količinu prezira da ne mogu zaspati do zore. Taman da ih se više nikada i ne sjetim po lošim okolnostima.

Dakle, rekao sam već da ima i korisnih knjiga. Ima naravno i onih beskorisnih, možda i opasnih ali nikada nisam za kažnjavanja zbog pisanja takvih knjiga, već se na knjigu odgovara knjigom, na glupu pametnom, na lažnom istinitom.

U posljednjih par godina isplivale su davno prevaziđene teorije o nekakvoj zabranjenoj istoriji Srba. Nije to ništa neobično, što je budućnost mračnija to nam prošlost izgleda svijetlija. A i lakše je vjerovati da je za sve muke kriva svjetska zavjera koja je skočila baš na nas najsvetije i najbliže Bogu, a ne ponašanje lokalnih kolonijalnih upravitelja i opšte narodne neodgovornosti. Sve i jedan narod našega regiona misli da je baš on ovdje „najstariji“ i da su drugi od njega postali. No ljudi koji spominju nekakav zabranjen spisak srpskih vladara najčešće ne poznaju ni onaj „dozvoljeni“ spisak. Kada ispucaju ono malo aduta iz pseudoistorijskih knjiga onda se hvataju za vratove, tačnije sa riječi pređu na djela.

Zanimljiv slučaj je i našeg tenisera Noleta. On šta god da je donirao ili drugo dobro činio dobijao je hrpu komentara tipa: „glumiš dobricu, prvo plati porez majci Srbiji“ a kada je Nole rekao da čita pseudoistoričare i kada se izjasnio da vakcinacija ne treba biti obavezna, splasnuše i potraživači poreza. Nevezano za konkretan slučaj, upalo mi je u oči princip kako Srbi za tako malo magle, zažmire na tako puno para.

Međutim laganje o istoriji je postao nacionalni sport a ušlo i u udžbenike komšijskih školskih programa, zato će kod nas istorija još dugo biti bar jednako važna kao sadašnjost, a lokalne i državne televizije imati obavezne parastos rubrike. Nemam ništa protiv obilježavanja, ali jedno je briga za kulturu sjećanja a drugo držati narode neprekidno u podzemlju ratne psihoze i na svaku argumentovanu prozivku neodgovornih nadležnih, mlatiti vitalnim nacionalnim interesom.

Postoje knjige i o psihološkim pitanjima. Kako se zaljubiti ili sve češće, kako se odljubiti, kako voljeti sebe a ne biti i sebičan, kako preživjeti život. U to se ne razumijem, mogu samo da svjedočim iz ugla pacijenta. Znam samo da je pitanje dana kada će bezrazložna ljubav (jer drugačija ljubav ni ne postoji) biti proglašena mentalnim poremećajem i liječiti se, dakako.

Svako danas može da prodaje knjige, to ima i dobre momente. Tako jedna osoba, koja je ranije prodavala voće i povrće, knjigama spušta cijenu kada joj prođe određen rok ili im se oštete korice, kao nagnjile knjige druge klase. Jednom sam uzeo za toliko malo para izuzetnu knjigu bez korica i oštećenih ivica da sam potrčao dok se ne sjeti da nije možda cijena bila u evrima nego u markama.

Sa druge strane ima i bezobraznika koji pretjerano cijene starinu knjige. Razumijem da su antikviteti skuplji, naročito ako imaju i neku sopstvenu istoriju, ali molim vas lijepo, cijeniti priručnik za telekomunikacije jer je star pola vijeka a u njemu prevaziđeno štivo je za svaku osudu.

Izvor: Getty Images

U knjigama starostavnim svašta piše, recimo Staljinu se prišiva umobolna umotvorina, kako je smrt pojedinca tragedija a smrt miliona statistika. Prevedeno na naše okolnosti, nestanak par hiljada maraka je krađa a nestanak par miliona maraka je statistika.

Ipak sve istorijske knjige su pomalo proročke, prosto jer se istorija pruža kroz koordinate vremena i prostora poput federa, iako ona grabi naprijed, neprestano se ponavljaju slične stvari. Zato je istorija i osmišljena da bude učiteljica života, da se ne ponavljaju gluposti, jer ko je ne uči, kao nešto suvišno i nejestivo, osuđen je da je ponavlja bezbroj puta.

O istoriji neću mnogo da gnjavim, samo želim reći da je nisu uvijek pobjednici pisali, pisali su je i razni izgnanici nakon poraza, tako su poraze na lokalnom planu pretočili u bogatstvo civilizacije i pobjedu znanja od sigurnog zaborava.

Mada nije naravno ni svaka nauka ugodna. Ja se tako užasavam matematike. U staroj školi, kada bi nosio dnevnik kolegama na odmoru, nisam smio ulaziti u prostoriju za predah matematičara, fizičara i hemičara. Došao bi nekako do praga, ali sve te formule su izgledale kao ukrasi u zubarskoj ordinaciji, a matematička pomagala kao inkvizitorski pribor. To je trajalo tako godinama, a kada su kolege shvatile da se ne šalim, nasilno su me jednom ugurali u tu pećinu strogu, drao sam se do susjedne škole.

Sve sam mislio da će me ova tv-nastava za niže razrede vratiti na pravi put i da shvatim da matematika nije, što se kaže bauk, ali već u četvrtom razredu, kod dijeljenja polinoma, mozak mi je iskočio kao osigurač i u glavi mi je krenuo spot i instrumental „Za ljepšu Srpsku“. Zato se klonim matematičara, čim to iz glave izvlači korijene i sinuse nisu tu čista posla. Nije ni čudo što su ti ljudi tiši u zbornici od recimo nastavnika kojima prijeti da u budućnosti ocjenjuju opisnim ocjenama. I što se drže po ćoškovima zajedno, kako je njima samo oni znaju. Divim im se i cijenim ih ali sa pristojne udaljenosti.

Knjiga može služiti i kao sredstvo da se prebrode krizni periodi, neko se knjigom brani od izolacije, neko od nepravde, a ja sam se branio od mučnih okolnosti u kojima sam studirao. Sve nauke podrazumijevaju da se čitaju razne knjige i da se na istu stvar gleda iz raznih uglova ali sa vjerom i vjero-naukom, po meni sretniji termin bi bio vjero-učenje, jer nauka vjeru isključuje, ako je dokazano da nešto postoji moja vjera je onda suvišna, dakle to je drugačije…

Vjera je svakako vrlina ali ako je Bog istina, pa treba valjda malo i tragati za istinom... Divim se ljudima kojima je neko nekad nešto rekao i oni se toga drže doživotno, bez dodatnih pitanja. Međutim, kakva je vjera bez hrvanja sa sumnjom, zar je prevaziđena sumnja ne ojača, da li je baš toliko jaka ili je nehajna, mumificirana i kao takva lako lomljiva pri prvom potresu koji onu početnu informaciju dovode u pitanje? Šta da sam se rodio u Solt Lejk Sitiju u američkoj državi Juta, gdje su većinom sektaši mormoni i da su oni rekli da je anđeo Moroni dopisao uz Bibliju knjigu koja je jedina ispravna? Dakle, poželjno je da se preispita sve što čovjek sazna, da malo bolje razumije svoju vjeru i sve oko sebe… Vjernik jesam, ali ne planiram imati sektaški pristup životu, film u kojem se jedino moja braća spasavaju a svi ostali uzalud žive i sigurno idu u pakao…

Dakle, da bi se razumio svijet oko sebe vjerujem da je potrebno prvo da se razumije sopstveni narod, da putovanje krene iz svog dvorišta, a kako bolje nego preko domaće književnosti. Ima odlična i besplatna aplikacija na Gugl pleju: „Klasici srpske književnosti“ sa oko 200 klasika. Prije Pamuka ili nekog drugog sjajnog stranog pisca ne bi bilo loše pročitati bar nešto od Ćopića, Andrića, Selimovića, Njegoša, Kapora, Crnjanskog, Domanovića, Nušića, Isidore Sekulić… Mi žmirimo na toliko blago u sebi i oko sebe, gdje je sve pojašnjeno i kakav je narod i kakva je perspektiva, a jedino što je uvijek izvjesno to su borbe za slobodu, hljeb i smisao.

Nešto širu sliku i lagani prelaz iz naše luke u svjetski okean znanja je „Politikin zabavnik“. Znam da je skup, ali odnedavno se može besplatno čitati na njihovom sajtu, jedino nedostaje strip i kasni nekih mjesec dana zbog aktuelnosti novih brojeva, ali je i to divan i besplatan način za širenje perspektive…

Politikin Zabavnik Izvor: MONDO

Postoje samo tri stvari koje nas mogu spasiti u većini teških situacija, to su prosvjetljenje, poštenje i solidarnost. Neka su to prevaziđene vrline, neka je takvih ljudi premalo, nemamo mi više vremena da se pitamo što, ko i kako, već gledajmo da se povežemo ne bi li ikako ovdje, ili gdje već, opstali… To je formula spasa, to nam poručuju preci i iz istorijskog iskustva, zapisanog i usmenog. Preci koje smo tako brzo i tako lako zaboravili, da nas ne bi teretili svojim teškim pričama i kočili na putu ka Evropi i svijetu. I onda se čudimo zašto sada tako lutamo. Učimo bar od fukara koji se drži zajedno, bez obzira na razlike ili ranija neprijateljstva jer je njihov zajednički interes da se bogate a naš najmanji zajednički interes je da preživimo i da imamo mogućnost da rastemo jer ko ne raste sabija se i krivi…

Za početak, barem mahnimo jedni drugima, iako se možda i ne znamo lično, da se ohrabrimo da nismo sami u našem uveliko privatizovanom gradu, da on pripada i ničijim ljudima, pa toliko nas ima istomišljenika i ljudi koji imaju slične probleme i potrebe, a svi se sabili u svoje ćelije pa onda nema niko nikog te svako pojedinačno prije ili kasnije sigurno strada. U velike promjene ne vjerujem jer većina ne želi da se popravlja, ali živim za džepove i oaze smisla, potpuno nezavisnih od svih postojećih obrazaca društvenog aktivizma.

I za kraj da ne propustim knjige i štiva koja nisu ni ozbiljna ni neozbiljna ni naša ni njihova, ni za ni protiv ičega i ikoga. To su beskrajno duhovita pisanija o jednostavnim a opet čarobnim stvarima, poput knjige „Leteći cirkus fizike“ Džerla Vokera koji u nekih 500 situacija objašnjava kako padaju domine, kako se cijepa toalet papir, da li je bolje trčati ili hodati za vrijeme kiše, kako se vrti jaje, o vrtlogu u kadi, te najbolji sajt na svijetu „Striputopija“ na kojem se još uvijek mogu pročitati odlično skenirani stripova, njih oko 15.000 u preko 120 vrsta na našem jeziku…

Eto, to su samo neke nabacane opcije u odnosu na svugdje prisutnu, decenijsku perspektivu živog zakopavanja i beskrajnog stezanja kaiša oko struka ili vrata. Može biti bolje i vjerujem da hoće biti svakome ko odluči da se popravi, proširi i uključi na bilo koji način u proces ličnog, fizičkog, intelektualnog i duhovnog ozdravljenja i obnove. Današnja tehnologija nam mnogo uzima i ograničava nas ali nam mnogo i nudi, do nas je šta ćemo izabrati…

Izvinjavam se na demagogiji, to mi je profesionalna deformacija, zahvaljujem se na zaista neubičajeno velikoj pažnji uprkos dužini tekstova i nabacanosti misli u istima.

Dolaze bolji dani...

Danijel Mihić, Banjaluka

Danijel Mihić Izvor: Art klub Prostor/Mondo

(Prvi dio Mihićevog teksta "Raspuštanje pčela" možete pročitati OVDJE)

Komentari 1

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader