Naš Peđa Tošić vam donosi sjajnu priču o posjeti drugom po veličini ruskom gradu - Sankt Petersburgu.
Poslije napornog puta, umjesto spavanja i odmora u sobi, odlučio sam se za laganu i kratku šetnju koja se pretvorila u petočasovno zaljubljivanje. Korak po korak odmicao sam od hostela i nestajao u zagrljajima kanala, ulica, arhitekture, parkova i fontana. Umor je nestao dodirom znatiželje i oduševljenja a karta grada koju sam držao u rukama mamila me je da zakoračim u novi park, da obiđem sljedeće pozorište, vidim taj čuveni muzej. Nevski prospekt mi je šaputao „malo je vremena da otkriješ sve moje tajne“. I bio je u pravu, tri dana u Sankt Peterburgu zaista su malo da otkrijem sve tajne ali sasvim dovoljno da mi opet potvrdi da sam zaljubljen u Rusiju.
Izgrađen po naredbi Petra Velikog na ušću rijeke Neve i na ostrvima njene delte, prostire se na obalama finskog zaliva Baltičkog mora. Drugi po veličini grad u Rusiji, kulturni i naučni centar plijeni svojom harizmom, odiše carskim stilom i priča priču u kojoj aktivno učestvujete i koja ostaje zauvijek u vašem sjećanju. Grad sa više od 100 muzeja, preko 50 pozorišta, grad ispresjecan sa 66 kanala i povezan sa više od 300 mostova zovu još i „Sjeverna Venecija“.
Zima u Rusiji je očaravajuća, ali ljeto u Peterburgu je nešto prelijepo i neočekivano. Na žalost pošto smo stigli krajem jula propustili smo da u potpunosti vidimo bijele noći (od polovine juna do polovine jula sunce je stalno na nebu) ali smo ipak imali priliku da šetamo parkovima u kasnim večernjim terminima (oko 23h) a da napolju još bude dan. Ipak kašnjenje za bijele noći imalo je drugu prednost, u Sankt Peterburg smo došli baš na dan proslave 320 godine Ruske mornarice. Svi znate kakvi su Rusi veseljaci ali taj dan u gradu su obilježili hiljade mornara u karakterističnim majicama (one na plavo bijele pruge) djevojke koje ih sa oduševljenjem prate u stopu, pregršt muzike, pića i provoda.
Malo je bilo dana za Peterburg pa sam pokušao da se organizujem. Želio sam da vidim parkove, muzej Ermitaž, Isakijev sabor, Kazanski sabor, Crkvu spasa na krvi, Petropavlovsku tvrđavu, Petergof, Carsko selo i dizanje mostova na rijeci Nevi.
Zaista, malo je bilo vremena ali onih pet sati sa početka priče potrošio sam sasvim neplanirano i neočekivano na šetnju kroz prekrasne parkove Peterburga (svi su prekrasni ali po mom mišljenju Ljetni park je nešto što se ne smije propustiti). Poslije te čudesne šetnje obreo sam se na trgu ispred Ermitaža i uživao u koncertu povodom proslave Ruske mornarice. Nakon završetka koncerta, negdje oko 23.30 kada je mrak počeo da pada na krovove obližnjih zgrada ispred Ermitaža je zastala grupica mladića i djevojaka. Naravno, znatiželjan kao i uvijek i ja sam se pridružio grupi koja je polako postajala sve veća i tada je pred nama započela svirka mladih uličnih muzičara. E zato volim Rusiju, ulični svirači naprave takvu žurku na kojoj gomila nepoznatih prolaznika pjeva i pleše ispred jednog od najvećih i najpoznatijih muzeja na svijetu. Jednostavno i savršeno.
Jedva sam dočekao jutro, želio sam da se uvjerim u ljepotu Petergofa i Carskog sela. Vjerujte mi, ako želite da osjetite istinsko bogastvo jedne zemlje, jednog naroda onda posjetite Petergof i Carsko selo. Došavši u Petergof sve fontane (150) i kaskade (4) bile su ugašene. Pomalo razočaran spustio sam se niz kaskade i krenuo u obilazak parka. Bio je prelijep, ali nije bio isti doživljaj kada su fontane bile ugašene. Pokušavao sam shvatiti razlog, možda tim danom ne pale fontane, možda je u toku neka popravka. Razmišljajući o eventualnim razlozima ovog nedostatka iznenada se iz zvučnika (koji se ne vide nigdje) začula muzika ruskih kompozitora, pogledao sam u pravcu kaskada i fontana i ugledao veličanstven prizor. Fontane su se palile jedna po jedna a mom oduševljenju nije bilo kraja jer sam prisustvovao zaista spektakularnom prizoru. Proveo sam par sati obilazeći park i fontane zamišljajući doba carske Rusije i nadajući se da će to doba možda opet doći.
Carsko selo je bila sljedeća destinacija, po svom glamuru i ljepoti ne zaostaje za Petergofom, ipak neobično je kada prolazite kroz sobe ukrašene zlatom, ćilibarima. Jednostavno ostanete zatečeni i otvorenih usta prolazite kroz svaku prostoriju palate.
Povratak u Peterburg je bio pod utiscima ljepote i bogatstva carskih rezidencija i želeo sam taj dan da završim uz atrakciju Peterburga, dizanje mostova na rijeci Nevi. Mostovi se obično dižu oko dva časa ujutro i predstavlja doživljaj bilo da ga posmatrate sa kopna ili brodića. U pokušaju dogovora na koji način ćemo ispratiti tu atrakciju izgubili smo mjesto na brodiću, a većina naše grupe je već otišla da pronađe mjesto pored rijeke. Ostavši zatečeni i ljuti zbog naše greške u planiranju, Gordan, Božana i ja smo krenuli da potražimo adekvatnu lokaciju na kopnu kada nas je neki lik sa kapicom kapetana (nedaleko od našeg hostela) pozvao da se provozamo kanalima Peterburga i gledamo podizanje mostova dok prolazimo ispod njih. Nekada stvarno imam sreće više nego pameti, veče je bilo nezaboravno a naš brodić je prošao ispod tri mosta koji se dižu tako da smo u potpunosti doživjeli atrakciju „krilatih“ mostova.
Moji dani u Sankt Peterburgu su se topili nevjerovatnom brzinom, vremena je bilo sve manje, sutra je termin za povratak. U bezuspješnom pokušaju da uđem u Ermitaž (gužve su kilometarske a rezervacija karata i termina i po nekoliko sedmica unaprijed) lutao sam ulicama u pokušaju da vidim što više od grada i tada sam sasvim slučajno naletio na restoran poznatog engleskog kuvara Džejmija Olivera. Ok, to je jedinstvena prilika da jedem u restoranu tako čuvenog kuvara pa sam odlučio da počastim sebe jednim ručkom. Oduševila me je činjenica da je enterijer restorana bio „opušten“, nije bilo stolanjaka i nadstolnjaka, obični drveni stolovi, salvete sa njegovim logom i papirni podmetači. Jelo je bilo veoma ukusno (Džejmi je poznat po specijalitetima Italijanske kuhinje pa sam se i ja odlučio za neko predjelo od povrća i rižoto iako sam se u tom trenutku nalazio u Rusiji) a cijene, pa ok nije baš ekonomično ali mislim da vrijedi potrošiti malo više i osjetiti taj doživljaj.
Dragi moji prijatelji, odužio sam ovu priču a nisam ispričao toliko toga, šetnju Nevski prospektom, posjetu Petropavlovskoj tvrđavi, vožnju najdubljim metroom na svijetu pa čak i priču o tome kako sam slučajno zalutao u magacin velike robne kuće i ostao zaključan unutra dok su moji saputnici pakovali kofere i ulazili u autobus za povratak kući.
Mnogo je toga za ispričati, za napisati ali dragi moji ja vam želim da posjetite Rusiju i sami doživite svoje priče.
Za kraj jedan recept prekrasne Rusije, koji vas čeka na OVOM LINKU.