Panonski bluz ispod Kalemegdana

"Panonski mornar" na mjestu gdje se grle dvije velike evropske rijeke, ali i na mjestu gdje su se sudarile dvije civilizacije, dva načina života.

Novosadski ili sveopšti kantautor Đorđe Balašević je pokupio nešto od oba ta načina života. Od onog južno od Save, nešto sirovo, ali balkanski prostodušno, vickasto, gordo i gorko, a od onog sjevernije od Dunava staloženo, pronicljivo, pomalo aristokratsko. Od "prvobitnog oblika života Balašević", nastao je vrhunski poeta, nešto lošiji pjevač (što sam priznaje), odličan zabavljač i čovjek čija riječ ima težinu.

Taj Đole je dugo obilazio Beograd, hm, navika koju je "stekao" još u vrijeme jednog "zlog čarobnjaka iz Oza", ali je bilo vrijeme da napravi koncert za svoje sljedbenike ili bolje reći istomišljenike. Ni kiša, koja je u dva navrata padala, nije ga ili nije ih pobijedila.

"Dobro veče, moj Beograde! Čitam po štampi razne budalaštine, kao koliko će pjesama pjevati Balašević. Nije bitno, djeco, koliko ću ja pjesama pjevati, već koliko ćete vi pjesama otpjevati. I čitam još kako su neki belosvjetski bendovi doveli 17 kamiona opreme, a nas došlo 16 jednim kombijem!", rekao je kantautor na početku koncerta, koji je otvoren pjesmom "Osmijeh se vratio u grad", a koji je potom imao višesatni program.

Video.

Tek što je završena druga, treća pjesma, počeo je pljusak, ali hiljade i hiljade Balaševićevih istomišljenika (bilo ih je najmanje 20.000) nisu ni pomišljali da odu. Ne, ne, dugo su čekali Đoleta da bi ih jedna kiša otjerala. Sjevnula je i munja, ali to je, rekao je novosadski kantaautor, bio dio specijalnog scenskog efekta.

"Pa, je 'l imala Bijonse ovakvu munju? Nije! Kakav je to koncert bez munje, moliću lijepo!", rekao je Đole, da bi se potom horski zaorilo "Neki novi klinci", a na binu je iz publike ubačeno desetine plišanih zeka (ko zna pjesmu zna i zašto), a među zekama i jedna panda.

"Ovo je panda, djeco, panda!", našalio se Balašević.

Pjevao je Đole o prvoj ljubavi, koja je došla tiho, nezvana, sama, o Katrin koja mu nije oprostila što nije bio fin... da bi prešao na druge, "teže" teme. Kao Titov pionir, svojevremeno je poručivao da treba "računati na nas", da bi odlaskom voljenog bravara, koji je "primorao" pola svijeta da mu se divi, proročki zavapio: "Samo da rata ne bude", a još 1986. godine i da mu ne lome bagrenje. Njegovo i naše bagrenje su, ipak, polomili, rata je bilo...

Bravara je zamijenio "Geda", koji nam nije donio ništa dobro, a kada je taj "Geda" otišao, mislio je Đole da će biti bolje. Mislili smo da smo se otarasili tog "Gede", "zlog čarobnjaka iz Oza", ali jednog "Gedu" su zamijenile nove "gede", odlazili su i dolazili cirkusi (čitaj: političari) u naše gradove, ali nije bilo bolje.

"Krivi smo mi, što smo ih pustili, krivi smo mi što smo se sklanjali... Putuj Evropo i nemoj više čekati na nas", glase riječi pjesme od koje hvata jeza, jer ni više od deset godina kasnije ništa se bitnije nije promijenilo.

A i tada je ideal bio "Živjeti slobodno, svijetom se oriti!". Bio je to i nezvanični slogan raznih građanskih protesta protiv gore pomenutog "Gede", pa otud i desetine pesnica dignutih u vazduh *simbol ("Otpora")dok su Đole i njegova "Panonska mornarica" svirali ispod Kalemegdanske tvrđave.

"Nadam se da je proces 'ekremizacije' (Ekrem Jevrić, učesnik rijalitija Farma, prim. aut.) Srbije završen", poentirao je Balašević i potom je uslijedila pjesma koju rijetko kad izvodi uživo - "Plava balada" -još jedan podsjetnik ludog vremena u kojem smo živjeli (i nažalost još živimo) i svojevrsno obraćanje "drugovima u plavom" koji su bili u kordonima pred studentima:

"I tad su došli popovi, pa topovi, pa lopovi, i čitav svijet se izobličio, ispuzali su grabljivci, pa lažljivci, pa snalažljivci... Pa, kad se onog jula nismo potukli zbog njene časti, zar ćemo sad zbog ovih očajnika željnih vlasti!? Dok god je ovih frikova sa punom vrećom trikova, ništa što vrijedi, vrijediti neće, zar stvarno nema načina pred najezdom prostacima, pa ti si školovan da hapsiš taj talog, a ne da puštaš da ti izdaju nalog!".

Nije Balašević smetnuo sa uma ni aktuelan politički trenutak u Vojvodini, famozne deklaracije i slično. "Vidim da ste i ovu munju uperili tamo prema nama, ka Pančevu...", našalio se on i poručio: "Majmuni ne mogu da nas posvađaju, kao što su majmuni i oni koji vjeruju da će Vojvodina otići iz Srbije", da bi se površinom kod Kule Nebojša razleglo: "Mog mora nema, a ja živim u nadi...".

Uvidjevši da je sve uzalud, da su takve njegove pjesme i dalje aktuelne, a trebalo bi da nisu, vratio se Đole onim drugim, ljepšim temama.

Nije zaboravio ni Pjesmu Evrovizije. Kaže, da je pobijedila Mađarska, to mu je u komšiluku, pa bi možda i nastupio sljedeće godine, ali ovako, ko će da ide u Kopenhagen. Ali, nije da nema "evrovizijsku pjesmu" i nastup.

"Malo botoksa, dva atraktivna prateća vokala, ma kao bombona! Pa, djeco, svi bi glasali za nas i oni Azerbejdžanci i bili bismo sigurno među prva tri", rekao je Balašević, dok su kraj njegove rečenice već "preplavili" prvi taktovi "Ja nisam luzer".

Pa, onda opet malo o ženama i ljubavima, uzvraćenim i neuzvraćenim, o onima koje su bile ljubav, ali su neke "sile moći" (čitaj: roditelji) zabranjivali, o ženi koja je "veštica", ali i najbolja, ali i čista filozofija: "Ljubav ne pobjeđuje, ali je ljubav nepobjediva".

I potom malo vrcavosti. Pa, koji muškarac ne voli kada žena digne suknju iznad kolena, kada mu žena zavrti taj ringišpil u glavi...? Ma, ko neće jednu malu garavu, da je gricka kao jabuku!?

A i djevojko, poruka za tebe, i ovo je istina: "Di ćeš naći boljeg momka za te pare... ko će te više voljeti i ko će te ljepše lagati".

I onda pjesma koju rijetko kad izvodi, jer "još nije dorasla onoj kojoj je namijenjena". Ide "Olivera" u tamburaško-rok verziji!

Ma, idemo maestro! Jedan D-mol, molim!

I Đole, mogao bi češće da praviš koncerte kako ne bi taj jedan posle xy godina počeo danas, a završio se sutra. Ta, "gari" (novosadski pandan za beogradsko "bratee"), boledu me boge!

(Predrag Vujić, MONDO - foto: Fonet)