Nenad Janković a.k.a Dr Nele Karajlić otvoreno govorio o gotovo svim važnim stvarima - knjizi "Fajront u Sarajevu", prijateljstvu, rokenrolu, nadrealistima, fudbalu, planovima za budućnost...
Njegov umjetnički opus u jednoj rečenici bi mogao biti opisan na sljedeći način: od studenta orijentalistike u Sarajevu, pa frontmena Zabranjenog pušenja, ikone Top liste nadrealista i “Nju primitives” pokreta, do Miljenka iz “Složne braće”, „ludila“ u No Smoking Orchestru i Nadreality Show-a. A posljednje tri stavke su bile poslije ili preko Sremske Rače.
A sve to je prekinuo jedan infarkt 2011. godine, koji je srećom bio samo “stativa”.
Nakon što je srce reklo svoje, Nele se latio praznog papira i olovke i sročio svoju autobiografiju „Fajront u Sarajevu“ koja ima i elemente romana, a tiče se svega onoga što je bio i što jeste i dan danas, a što je ostavilo traga na njemu, ali i na svim mislećim ljudima u bivšoj Jugoslaviji, priznali to oni ili ne.
“Fajront u Sarajevu” je po izlasku doživio da postane bestseler i Nele se sada kao pisac bavi promocijom svog književnog djela.
Kao veliki ljubitelj fudbala Nele je priznao da je pomno pratio Mundijal u Brazilu i potvrdio da je navijao za Bosnu i Hercegovinu.
“Navijao sam za Bosnu zbog Papeta Sušića, koji je moj idol i moju ljubav prema njemu ništa ne može da pomuti. Ko ima prvi album Zabranjenog pušenja ‘Da ist Walter’ zna da je na unutrašnjem omotu njegova slika”, rekao je Nele i potom analizirao nastup "zmajeva" i Hrvatske, uporedivši ih sa nastupom Srbije na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi i bivše Jugoslavije na Mundijalu u Španiji.
“Na žalost na SP u Brazilu se pokazalo i u slučaju BiH i Hrvatske da smo mi ‘svi od istog soja’. I da se radi o jednom te istom svijetu, samo podijeljenom na tri različite religije. Način na koji su igrači BiH indolentno ušli u meč sa Nigerijom podsjeća na Jugoslaviju na Mundijalu u Španiji 1982. godine, podsjeća na Srbiju protiv Gane prije četiri godine, ili način na koji su Hrvati igrali sa Brazilom, a bili potpuno nemoćni protiv Meksika podsjeća na ‘orlove’ koji su pobijedili Njemačku, a izgubili od Australije. Nema ‘ljeba dok se mentalitet ne promijeni, a njega sigurno neće promijeniti ni Sušićev budući nasljednik. Ono što je meni važno u tim mečevima BiH i Hrvatske, je bilo to što je moj sin, koji je inače fudbaler prvi put vidio tu sličnost. Rekao mi je: ‘Ovi su isti kao mi’. Nadam se da će ta generacija shvatiti ono što je Ivica Osim govorio 80-tih: ‘Naše je prvo da pobijedimo sebe, poslije dolaze Gana, Meksiko i Nigeriju, a tek nakon njih ćemo razmišljati o Brazilu, Argentini i Njemačkoj. Ka pobijediš sebe, ostalo je mala maca”.
Pojedinim banjalučkim novinarima, među kojima je i MONDO, u pauzi Skupštine/Upravnog odbora/zabave FK Rekreativo, čiji je počasni predsjednik, govorio je manje-više o svim njemu važnim stvarima - knjizi, prijateljstvu, rokenrolu, nadrealistima, fudbalu, planovima za budućnost...
A pričao je iskreno i pošteno, pa kome se svidi, svidi, a kome ne...
“Jako mi je drago što je knjiga doživjela veliki odjek, čak i kod ljudi koji nemaju nikakve veze sa Sarajevom, a ni sa tim vremenom. Posebno sam sretan prilikom promocija što viđam mlađu publiku koja vole rokenrol zbog godina, ali i onih sa 60 ljeta koji žele da čuju moje mišljenje o tome šta ih je to ‘strefilo’ tokom devedestih godina prošlog vijeka”, rekao je Karajlić i potom objasnio svoje motive zbog kojih se uopšte odlučio da napiše knjigu.
“Odavno sam htio da pišem, ne samo zbog proživljenog srčanog udara, već sam i ranije imao ideju da sublimiram nakupljeno znanje i iskustvo u neko štivo. Ali tek po izlasku iz bolnice, shvatio sam da bi bilo škrto i pokvareno od mene da to sve ponesen na onaj svijet, da ga ne ostavim svojoj djeci, ako ništa. Počeo sam tada da pišem koncept, krenuo sam u tu avanturu koja je bila jako teška. Nenormalan je osjećaj kad se čovjek nađe pred praznim papirom. Da vam neko kaže, pišite opštini da vam dozvoli da ogradite baštu svog kafića, vi to nećete znati, već ćete da pozovete neku stručnu osobu. A kamoli da se napiše neki roman”.
Obzirom da je u knjizi opisan njegov odnos na prijeratnim jaranima, zanimalo nas je kako su reagovali upravo ti junaci knjige, kad su i ako je pročitali.
“Od nabrojanih ljudi u knjizi, nisam imao nijednu jedini reakciju na ‘Fajront u Sarajevu’. Pretpostavljam da su čitali i da su naišli na nju jer je štampana u toliko mnogo primjeraka da je tehnički nemoguće da je izbjegnete”.
Obzirom da je jedan od junaka "Fajronta" i Davor Sučić Sula ili Sejo Sekson, koji je za MONDO komentarisao da “to baš i nije bilo tako kako je Nele napisao” (barem što je uspio da pročita po medijima, koji su prenosili dijelove knjige), Karajlić je šeretski "detektovao" problem.
“Možda je njegov problem to što je zaboravio ćirilicu, pismo na kojem je knjiga pisana. A to što je napisano je moje viđenje, nije to faktograska enciklopedija u kojoj se stvari jasno postavljaju na svoja mjesta. Vjerujem da odlomci koje je čitao na portalima nisu relevantni za širu sliku jer je njihov posao da se bave marifetlucima. Pretpostavljam da su ukinuli lirski i književni dio priče, te da su stvari sveli na odnos između njega i mene. Sreća je da sam knjigu napisao sa otklonom od 20-godina jer da nisam, ona bi prema nekim ljudima bila mnogo gora i mnogo više gorčine bi bilo u tekstu. Ali ne zbog toga što sam bio u krivu, a sad u pravu, već što je čovjek s godinama zreliji. Zato mi je moj urednik rekao da bi trebao da dobijem nagradu za ‘ekumensko’ tretiranje svih junaka moje knjige. Žao mi je što će Sejo cijeli svoj život gledati na knjigu kroz taj portal, a možda se prisjeti ćiriličnih slova i vidi da je to štivo o dva mladića, a ne o dvojici rokera koji su se posvađali”, dodao je Nele, rekavši da mu je zbog svega toga krivo jer je svaki rastanak bolan.
“U tom dijelu knjige sam posvetio najmanje pet, šest stranica ‘gusto’ kucanih stranica o tom šoku koji sam preživio prilikom našeg posljednjeg susreta i tom načinu na koji sam izišao iz kafane shvatajući da je mlaost završena i da počinje neko ozbiljnije doba. Sejo je bio moj stariji brat i ta relacija nas je vukla sve do trenutka koji može da se tumači na dva načina: ‘Ili sam ja njemu dosadio, što je vjerovatnije, ili sam ga na neki način prerastao odnosno da nisam više imao potrebu za nekim tutorom, što je manje vjerovatno’. Ali način na koji smo nastavili karijere je jasno pokazao a se radi o elementarnoj podjeli - Sejo je nastavio putem koji je bio siguran, obnovio je bend, napravio par sličnih albuma kako bi mogao da svira što je svirao ranije, a ja sam krenuo u jedno novo ‘ludilo’ u kojem sam izišao prenesen u Urgentni centar na aparatima nakon sviranja 13 godina po cijeloj planeti“, prisjetio se Nele i svog srčanog udara 2011. godine.
“A sad me u raji zovu Krleža...To je naravno šala, ali knjiga me jako uzbudila više nego koncerti u posljednjih par godina. Oni su postali rutina, izgubio sam orijentaciju, tražio sam ‘pasjaluk’ da bi iz toga izišao, a srce nije moglo da istrpi ovoliku budalu. Infarkt sam dobio dva dana poslije koncerta u Lisabonu, a dva dana prije zakazanih koncerata u Ukrajini. To su mi bila jedina četiri slobodna dana i srce me opalilo”.
Legendarni frontmen Zabranjenog pušenja je priznao da mu koncerti ne nedostaju koliko je mislio.
“Ne fale mi, ni ja ne mogu da vjerujem. Mislio sam da će me ‘lupati’ nostalgija jer je koncertno uzbuđenje neopisivo.To je za mene kraj umjetničke katarze. Međutim, No Smoking orchestra se pretvorila u mašinu, što je normalno za manje-više sve bendove, izgubio sam tu tenziju. Prije dva mjeseca sam na promociji knjige u Beogradu otpjevao dvije pjesme, misleći a će me ‘trefiti’ to uzbuđenje, ali nije. Ljepše mi je bilo dok sam razgovarao o knjizi i dok sam je pisao, nego sam taj trenutak izlaska na binu. Ili se muzika umorila od mene, ili ja od muzike. Mada kako kažu - ‘Nikad ne reci nikad’”.
Priča je potom srenula ka “Nadrealistima”, čiji su skečevi bili proročki u bivšoj Jugoslaviji. Nele je potom snimao i Nadrealnu televiziju, koja po mnogima nije bila na nivou stare Top liste nadrealista. Jedan od njih je i glumac Branko Đurić Đuro, koji smatra da su Nadrealisti zavšena priča pred početak rata.
“Đuro ima svoj stav i Nadrealisti jesu završeni i ovo što ja radim je Nadrealna televizija, a ne TLN. On misli da je ono staro mnogo bolje od ovog novijeg, a ja naravno ne mislim tako. Ja sam uvijek mislio da radim dobre stvari, a on nije mislio tako ni kad smo radili Nadrealiste. Kad je bilo najvažnije, ‘noć pred paljenje naoružanog naroda’, radio sam punom parom praveći skečeve koji će kasnije ući u istoriju, a Đuđi nam se pridružio s rezervom. Meni je uvijek najbolje ono posljednje što radim. To mislim i za ‘Nadrealnu TV’ jer je napravila iskorak u regionu pošto se moderna privatna televizija okrenula naopako. Tek za 10 godina će ljudi shvatiti i prepričavati štoseve kao što to rade danas sa ‘Složnom braćom’. Izuzetno sam zadovoljan tim projektom jer je to veliki pomak sa novom ekipom, iščačkali smo i rekli sve što smo mislili uprkos pritiscima sa lijeve i desne strane, a kad sazrije vrijeme tražićete ga po ‘Jutjubu’. To je moja sudbina”.
Nele je potom otkrio da je u finišu pregovora sa radio-televizijom Srbije za novi projekat - Nadrealnu istoriju.
“To će biti pomak od svega što sam dosad radio. Biće ne samo zabavnog već i edukativnog karaktera, a govoriće o vremenu između 1878. i 1914. godine, odnosno od Berlinskog kongresa do početka Prvog svjetskog rata. Riječ je o grupi mladića koji su napravili veliki istorijski, intelekturalni, kulturološki i politički iskorak. To je bilo jedino vrijeme u kojem smo bili ispred svijeta. Jedan od tih mladića bio je i kasnije dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andrić”, zaključio je Nele.
Najnovije i najzanimljivije vijesti pratite na našoj Facebook stranici -MONDOBIH, kao i na Twitteru@MondoBH.