Ljudi koji ga poznaju, za Adama Bejera kažu da je radoholičar. Ljudi koji ga godinama vole i prate, ubrajaju ga u sam vrh evropske scene.
On za sebe kaže da je srećan, zadovoljan sobom, da i dalje živi kao tinejdžer i da iznad svega voli svoj posao. U razgovoru za MONDO, neposredno prije nastupa na Refresh festivalu otkrio nam je zašto je lijepo biti on, zašto ga publika voli i šta misli o „švedskoj kućnoj mafiji“....
Da li radije nastupaš na poznatim mjestima, ili ti je draže da istražuješ novu publiku i klubove?
Dopada mi se oboje. Uvijek je zabavno i izazovno doći i svirati pred ljudima koji me slušaju prvi put, naročito kad se međusobno prepoznamo, razumijemo i kad to bude sjajna žurka. A s druge strane, imam omiljena mjesta kojima se uvijek rado vraćam. Na primjer, na Ibici je uvijek sjajno, Irska je zaista posebno mjesto, gdje se svaki put odlično provedem, tu su i Berlin, London, ali i različiti festivali... Global Gathering je uvijek odličan.
Ono što sigurno znamo je da imaš zaista veliki broj fanova širom svijeta, koji te podržavaju od početka karijere. Čime si ih „kupio“ i kako objašnjavaš taj odnos s publikom?
Kada je tehno muzika u pitanju, postoji dugačka istorija odnosa između DJ-eva i njihove publike, istorija koja se gradi decenijama i odnosi koji su toliko čvrsti i uzajamni da ih malo šta može poremetiti. Putujem mnogo, trudim se da dođem gdje god me žele i jednom kad izgradite odnos s masom, zasnovan na povjerenju i poštovanju, to ostaje zauvijek. Naravno, trebaju godine truda i rada da dođete do toga, ali, jednom kad ste tamo, ostajete. Ključna stvar je kvalitet sviranja, produkcije i poštovanje ljudi za koje radim sve što radim. Mislim da ljudi vide i tu stranu, jer dolaze na žurke, kupuju muziku i to je to.
Kako izgleda biti Adam Bejer? Jesi li srećan i zadovoljan onim što si danas?
Jesam, prilično sam srećan i zadovoljan postignutim. I dalje jako volim ono što radim, volim da putujem, da nastupam i družim se s ljudima i mislim da ću ovo da radim još mnogo godina. I zato, sjajno je biti ja. Naravno, biti DJ sa 33 godine nije isto kao kad se bavite time sa 23 godine, ima dosta stvari koje žrtvujete, rijetko viđate porodicu i prijatelje, propustite dosta važnih datuma i proslava rođendana. Dosta mojih prijatelja se smirilo, imaju porodicu i djecu, ali za mene, život je još uvijek žurka, ponašam se kao da sam još uvijek tinejdžer, osjećam se tako i živim za zabavu, svoju i drugih ljudi. Naravno, stvari se pomalo mjenjaju, ali ja sam veoma zadovoljan. Ako znate da izbalansirate i budete umjereni, onda je sve lako.
Imaš li loše dane kad poslovne obaveze samo odradiš, bez velikog entuzijazma?
Naravno, svi ih imamo, posebno kad se bavite poslom kojim se ja bavim i kad ste izvan kuće i sopstvene zemlje najveći dio vremena. I ako niste supermen, sigurno će vam se desiti dani kad ste neraspoloženi, preumorni ili prezasićeni. Zato je ravnoteža važna.
Postoji li nešto veoma važno čega si se morao odreći zbog posla i da li je vrijedilo?
Tokom ljeta nastupam četiri dana u nedjelji, na svim krajevima planete. Meni moj život izgleda sasvim normalno, jer kad nešto radite dugo godina, postane vam rutinski. Ali, nikako ne mogu da zamislim sebe u nekom drugačijem kontekstu. Ipak, najveći dio vremena provedem u putovanju, pokušaju da sa jednog mjesta stignem na drugo i to je najteži dio i najveća žrtva mog posla.
Još nam je u pamćenju svjež tvoj nastup sa Erikom Pridzom na ovogodišnjem Exit festivalu. Koje su prednosti „back to back“ svirki i šta misliš o ovakvom načinu rada?
Ja sam uvijek volio da sviram s nekim naizmjenično, a da li je lakše ili teže, zavisi od osobe s kojom svirate. Ako je to neko s kim se ne podudarate u muzičkom smislu, zna biti veoma teško, ali ja imam dosta zaista sjajnih iskustava u ovom načinu rada. Mislim je uzbudljivo, dinamično i priličan je izazov svirati kad ne znate tačno šta je sljedeće, na šta se nadovezujete, sve dok pjesma ne krene... Istovremeno, imate dosta vremena da razmislite o narednom potezu, ili da đuskate... Sa Erikom sam ove godine nastupio prvi put, i mislim da nam se neće opet ukazati takva prilika, jer imamo zaista različite muzičke pozadine. Ipak, ispalo je zaista dobro.
Kako se slažeš sa članovima projekta Swedish House Mafia i šta misliš o njihovom radu?
Poznajemo se baš dugo vremena. Vito Ingroso, otac Sebastijana Ingrosa je bio jedan od prvih ljudi u Švedskoj koji su osnovali izdavačku etiketu za elektronsku muziku, negdje 93. ili 94. godine, i moje četvrto ili peto izdanje izašlo je baš za njega. Zajedno smo radili, organizovali neke žurke i imao je zaista veliki studio gdje sam provodio mnogo vremena. U to vrijeme desetogodišnji Sebastijan se stalno muvao oko nas, glupirao se i zaista nas je nervirao... Poslije nekoliko godina njegov otac je došao u studio i pustio nam pjesmu rekavši: „Slušajte, ovo je Sebastian napravio“. Tad mu je bilo petnaestak godina. I nije uopšte bilo loše, pa smo ga podržali i malo pogurali. A onda, par godina kasnije počeo je da se bavi malo drugačijim zvukom, pa su se u priču uključili Stiv Anđelo i Erik Pridz... I ostalo je istorija. Danas, ja jako volim te momke, mislim da su ok i da prave sjajan štimung na žurkama, iako nam se ukusi veoma razlikuju.
Kako vidiš muziku u narednih deset godina, s obzirom da smo sada u sred lagane, ali velike evolucije tehna?
Nije lako predviđati kada je muzika u pitanju. Dosta stvari se reciklira, „oblači“ u drugačije aranžmane, a ima i veliki broj pjesama koji su kompjuterski rekonstruisane, rastavljene na djeliće i onda ponovo sastavljene na način da ih poslije tog procesa teško prepoznati. Možda se krećemo u tom pravcu, dublje i dalje od remiksovanja, ka potpunom preobraženju postojećih pjesama, rekonstrukciji dijelova poslije koje nastaje potpuno nova priča. Možda će se takve stvari raditi na licu mjesta i live nastupi će tako izgledati. Ipak, mislim da još dugo nećemo imati nešto tako masivno kao što je minimal, koji nam se desio prethodne decenije. Mislim da se ljudi okreću više perkusionističkim dionicama, naročito bubnjevima.
Zašto je po tvom mišljenju Evropa i dalje najjače uporište tehna i srodnih pravaca?
Oduvijek je tako, iako ima i drugih mjesta na svijetu gdje ljudi zaista vole jak i brz zvuk, ali Evropa ostaje primat. Možda su Evropljani zreliji od Amerike na primjer, možda je tehno istorijska evolucija za koju treba da prođe dosta vremena da bi je ljudi prihvatili i shvatili.
Postoji li neka mlada DJ nada iz Švedske koju po tvom mišljenju treba da shvatimo ozbiljnije od ostalih?
O, da, i to je djevojka, zove se Ida Emberg i mislim da je zaista drugačija. Ranije se bavila prilično komercijalnim zvukom, ali danas radi zaista sjajan tehno i minimal. I generalno mislim da tehnu treba malo više ženskih DJ-eva i producenata, da mu doda malo drugačiju perspektivu...
(Vesna Kerkez, MONDO)