Samo na MONDO portalu čitajte osvrte Monike Ponjavić na nove epizode najiščekivanije serije ove godine - Igra prestola. Uživajte u analizi prve epizode pete sezone.
Prolog nove sezone popularne serije Igra Prestola bio je pun obećanja. Obećanja da je pred nama, ako ne najbolja, onda sasvim sigurno najinteresantnija sezona najgledanije serije svih vremena. Obećanja da su se Beniof i Vajs, pisci i tvorci ove serije, odlučili na povratak originalnom tekstu po kojem je serija nastala i od koje nije bilo potrebe praviti toliki otklon, pogotovo onda kada je on u potpunosti nelogičan (Djeca). Obećanja da ćemo konačno vidjeti promjenu u narativu kroz retrospektivni prikaz događaja koji su i doveli do trenutnog stanja stvari.
Međutim, za sve nas koji smo pročitali Martinovu knjigu Pjesme leda i vatre, na obećanju je i ostalo. Na obećanju, koje bez obzira na potencijal scene otvaranja, nije ispunjeno. O čemu je zapravo riječ?
PROMJENA U NARATIVU
Prva epizoda Igre Prestola počinje scenom u šumi koja prati dvije djevojčice u potrazi za lokalnom vješticom. Ponašanje, arogancija i neustrašivost plavokose djevojčice nam vrlo vješto otkriva njen identite čak i prije nego što saznamo da je njeno ime zapravo Sersi. U želji da sazna svoju budućnost, neustrašiva Sersi, zajedno sa svojom bezimenom prijateljicom, ulazi u pećinu, stanište ozloglašene vještice. Tu, Sersi dobija pravo na tri pitanja i tri odgovora, kojima, prema riječima vještice, uopšte neće biti zadovoljna. Ne, Sersi se neće udati za princa (u pitanju je princ Rejgar Targarijen, stariji brat majke zmajeva, kojeg je, u bici na Trajdentu, ubio Robert Barateon) nego za kralja (Roberta Barateona) te će tako i sama postati kraljicom sve dok se ne pojavi mlađa i ljepša od nje (još uvijek ne znamo ko bi to mogao biti iako mnogi fanovi špekulišu da je u pitanju Sansa Stark) koja će joj oduzeti sve.
Međutim, Sersi je sigurna da je u pitanju Tirion, malo čudovište odgovorno za smrt njene majke (na porođaju) a sada i oca (na klozetskoj šolji), i u tom ubjeđenju ona ostaje da živi od ovog trenutka pa sve do dana dašnjeg. Ta informacija, to proročanstvo, je zaslužno ne samo za pripisivanje neophodne ljudskosti liku koji je jako teško voljeti, ako i uopšte, nego i za razumijevanje njenog lika, onakvim kakvim ga mi poznajemo. Njena mržnja prema Tirionu tako dobija na smislu jer je ona apsolutno bazirana na ovom događaju - na konstantno pogrešno interpretiranoj prijetnji smrću koja se nadvila nad njom - a za koji je televizijska publika sada uskraćena. Zašto onda uopšte uvoditi prošlost kao narativno sredstvo ako ne postoji plan da se ono u cjelosti iskoristi?
Bilo kako bilo, ja ću se držati ovog uvoda kao jedinstvenog predskazanja da će ono što slijedi priču ipak konačno dovesti u prijeko potreban kontekst, koji je u ovom konkretnom slučaju ništa drugo do prošlost. Ta prošlost (počevši od osnivanja kuće Stark, preko izgradnje zida, turnira u Harenhalu, Rejgara Targarijena i Lijane Stark pa sve do rođenja Džona Snoua, koji je, po mom mišljenju, centralni lik ove sage) se naravno treba tretirati kao nedjeljivi dio Igre prestola i ključ za kraj. U skladu s tim ne treba ni žuriti sa preuranjenim zaključcima nego naprotiv, treba ostaviti prostor za eventualno ispunjenje obećenja do kraja ove sezone, kako priča bude napredovala.
Ovdje se prvenstveno obraćam svima koji su pročitali knjigu i koji uporno traže neuravnoteženost i disbalans između serije i knjige. Treba imati u vidu da su ipak pitanju dva potpuno različita medija i kao takvi oni se uvijek moraju tretirati različito jer ovu priču je nemoguće ispričati doslovno, od riječi do riječi. Tražiti nepodudarnosti više zaista nema smisla, jer svima je jasno – priča serije više ne prati priču knjige. Međutim, to ne znači da će kraj priče trpiti, jer kraj je jedan, a kako će ko do njega doći potpuno je relativno i u krajnjoj liniji, za nas koji te priče pratimo, i nevažno.
NADOLAZEĆI RATOVI
Ono što je važno je činjenica da je Tajvin Lanister mrtav. U svjetlu tog događaja koji označava tektonske promjene ne samo u Vesterosu nego i na drugom kontinentu, u Esosu, počinje prva epizoda, interesantnog naslova - Nadolazeći ratovi. Ovaj naslov u sebi nosi jednu vrstu predskazanja jer će upravo ubistvo Tajvina Lanistera, najmoćnijeg čovjeka u Vesterosu, postati katalizator promjena o kojima govorim a koje će sve dovesti u pitanje, počevši od vladavine Sersi Lanister (preko Tomena, njenog sina), Verisove pozicije na dvoru, sudbine Sjevera i Noćne straže, preko prevlasti nad Vinterfelom, koji je trenutno u rukama Rusa Boltona, najomraženijeg čovjeka na Sjeveru, pa sve do života Tiriona Lanistera, inicijatora ove lavine događaja pokrenutih u prošloj sezoni.
Njegovo putovanje preko Uskog mora (Narrow Sea), u pratnji Verisa, završeno je u kući Ilirija Mopatisa u Pentosu, na istom mjestu na kojem je priča Deneris Targarijen započela. Međutim, ovaj put, Mopatis nas nije udostojio svojim pojavljivanjem. Šta to znači za daljnji razvoj priče ostaje još da se vidi. Ono što je za sada važno je da Veris ovdje konačno otkriva svoj dugo skrivani plan koji stavlja interest kraljevstva na prvo mjesto, kao i obično (For the good of the Realm). Naime, Veris želi da podrži vladara koji pored adekvatnog imena posjeduje i druge kvalitete, oličene prvenstveno u činjenici da taj novi vladar mora biti snažniji od Tomena ali plemenitiji od Stanisa, dvojice glavnih igrača u utrci za presto. Po njemu, ta uloga pripada nikom drugom do Deneris Targarijen, posljednjem živom predstavniku Targarijen loze.
Naravno, u knjizi Veris podržava potpuno drugu osobu (čiji vam identitet još uvijek neću otkriti), što je između ostalog i jedan od razloga zašto je baš Veris bio jedan od zagovornika njenog ubistva još u vremenu kada je Ned Stark služio kao Kreljeva ruka (u prvoj sezoni). Ali, izgleda da se podrazumijeva da mi, fanovi, za razliku od Sjevera, ne pamtimo. Međutim, ako bismo uzeli vjerodostojnost Verisa kao lika, odnosno, nedostatak iste, mogli bismo špekulisati da je podrška usmjerena ka "majci zmajeva", kako on to predstavlja Tirionu, samo još jedna laž u nizu i da će se put pravog vladara, kojeg on podržava u knjizi, ukrstiti sa njegovim u nekim od narednih epizoda, možda čak i pred sam kraj ove sezone. U svakom slučaju, Tirion, koji je oduvijek želio da vidi zmaja uživo, pristaje na Verisovu ponudu i kreće sa njim iz Pentosa prema Mirinu.
KRALJICA BEZ ZMAJEVA
U Mirinu pronalazimo Deneris baš tamo gdje smo je i ostavili prošle sezone kako nastavlja sa zavođenjem novouspostavljenog reda i mira na ulicama nekadašnjeg robovlasničkog grada. Robovi su slobodni. Gospodari razapeti. Zmajevi okovani. Okovani i ljuti na majku koja ih je bacila u te okove, praveći tako, od svoje djece upravo ono protiv čega se borila.
Naravno, u pitanju je prikladna kazna za ubistvo bebe. Međutim, tu se sada nameće suštinski važno pitanje – da li je samoproglašena kraljica Deneris Targarijen, prva od svog imena, koja je tu titulu zaradila kroz svoju novopronađenu kontrolu nad zmajevima, i dalje kraljica ako je tu kontrolu zapravo izgubila? Drugim riječima, šta je Deneris Targarijen bez zmajeva?
JOŠ JEDNA SMRT U NIZU
Na Sjeveru i dalje pratimo najbolju priču. Stanis Barateon, jedini pravi kralj, zavodi red na Zidu uz pomoć svojih vjernih pratilaca, Davosa i Melisandre, a sada i Džona Snoua. Mens Rejder je ratni zatvorenik dok je grupa "Divljaka" (kako ih je serija prozvala a koji su u knjizi označeni kao "Slobodni narodi") takođe tu u Crnom zamku (Castle Black), pod budnim okom Noćne straže (Night's Watch).
Stanis planira napad na dvorac Vinterfel (oprostićete mi što pravim transkripciju na srpski ali u nedostatku boljeg prevoda od Zimovrel, ovo je najbolje što trenutno mogu da uradim), drevno sjedište porodice Stark, a za to mu treba još ljudi. Džon mu objašnjava da je Noćna straža dala zakletvu da se neće miješati niti u politiku niti u ratove Vesterosa. Međutim, Stanis, koji je dobro upoznat sa zakonima Vesterosa, ne želi pomoć Noćne straže nego želi da Džon nagovori Mensa Rejdera da klekne pred kralja i tako prizna da je on sam samo simulacija istog.
Džon odlazi na razgovor sa Mensom i tako dolazimo do najboljeg momenta ove epizode. Mens, dezerter Noćne straže, koji je proveo pola svog života u naporu da ujedini klanove, ljude i bića sjeverno od Zida i tako postao prvi i jedini čovjek kojem je to i pošlo za rukom, odbija Džonovu ponudu. Kako on to objašnjava, trenutak u kojem se on pokloni drugom kralju, tako priznajući da on sam to nije je trenutak kada se njegovo životno djelo poništava i nestaje, kao da ga nikad nije ni bilo. Džon ne razumije takvu odluku ne samo zato što poštuje Mensa i želi da mu spasi život, nego zato što zima konačno dolazi a sa njom i potpuno uništenje života u Vesterosu usljed kojeg više ništa neće biti važno a kamoli koliko kraljeva Vesteros ima i kakve pjesme će se o njima pjevati nakon njihove smrti te da je odluka koju Mens pravi samim tim i pogrešna. "Sloboda da napravim sopstvenu grešku je sve što sam ikad želio" odgovara mu odlučni Mens.
U dvorištu je sve spremno i svi su tu: Džon, Ed, Sem i Gili, Sejlis, princeza Širin, Aliser Torn, Džanos Slint, Tormund zajedno sa preostalim Slobodnim narodima, Kralj Stanis, Davos te Melisandra, koja ima "čast" da zapali Mensa živog i tako ga kazni za zavjeru, dezerterstvo i obmanu. Smrt u vatri, ima li išta gore i nečasnije? Uživanje u ponižavanju neprijatelja na ovakav način, kroz krike i jauke usljed nesnosne boli, je samo jedan od razloga zašto Melisandrin Crveni bog (R'llor) nije bog kojem bih se ja ikad klanjala.
Na svu sreću, Džon Snou je tu da u činu najveće časti i nesebične hrabrosti, simptomatičnim za porodicu Stark, jednom strijelom, direktno u srce, skrati muke najveće legende koja je ikad živjela sjeverno od Zida. Počivaj u miru Mense. Nedostajaćeš nam, iako smo rijetko imali zadovoljstvo gledati te na malim ekranima. Mislim da nema potrebe naglašavati da je Mens Rejder u knjizi idalje živ (kao što su živi i Gren i Pip i Džodžen i Talisa…) i da je jedan od ključnih igrača u borbi za Sjever. Kakvo traćenje sjajnog lika. Nadajmo se da nam sljedeće epizode donose mnogo bolji razvoj događaja, ili barem interesentaniji sa manje nategnutih dijaloga i nepotrebnih scena golotinje a više fokusa na Sjever.
Najveće oduševljenje: postepeno preusmjeravanje fokusa sa više likova na Džona Snoua
Najveće razočaranje: nadolazeće vjenčanje, ovaj put u Vinterfelu
Najbolji citat: "The freedom to make my own mistakes is all I ever wanted"
Ocjena: 6/10
(Tekst napisala Monika Ponjavić. Posjetite njen blog na OVOM LINKU)