Aleksandar Ševo je danas sinonim za džez muziku u Banjaluci.
Vrhunski instrumentalista na trombonu oformio je džez Quintet ne želeći da dopusti da ovaj muzički žanr bude bez borbe nokautiran od raznoraznih "lakših nota" , iako je bez ikakve sumnje i na veliku žalost u teškom nokdaunu.
U Banjaluci postoji nekoliko džez sastava i svi oni zaslužuju najdublji naklon (Combine kvartet Slađana Zrnić...), ali Ševin Quintet nekako najviše "miriše" na zadimljene klubove iz Nju Orleansa, gdje je početkom 20. vijeka i nastao ovaj muzički pravac kombinujući crnačku muziku sa notama evropskih doseljenika.
MONDO je uz kafu razgovarao sa glavnim čovjekom benda, koji čine Damir Čorković - bubanj, Marin Milutinović Maki - gitara i Predrag Kovačević Peđa - kontrabas, a povremeno im se pridruži i Petra Golubović, vokal.
Ševo je izuzetno muzički obrazovan, studirao je na Džez akademiji u Gracu, ali zbog rata u BiH i nedostatka novca za studije se preselio u London trbuhom za kruhom, svirajući na ulici i učivši džez i život od tamošnjih muzičara.
Želio je da se "odmjeri" i sa engleskim muzičarima, pa je konkurisao u Londonu na Kraljevsku akademiju za džez i položio prijemni ispit ispred mora talentovanih instrumentalista u Velikoj Britaniji.
"Samo 20.000 razloga u funtama po godini studija mi je nedostajalo da završim akademiju u Londonu", uz pomalo ironičan osmijeh je počeo priču za naš portal dodavši da je diplomirao u svom gradu na Akademiji umjetnosti.
Iako je jedan od sinonima za džez u gradu na Vrbasu, najprije je naglasio važnost nekih malo starijih džezera u Banjaluci od kojih je učio i čijim se instrumentalnim bravurama divio tokom sazrijevanja.
"Ima period iz sedamdesetih u 'Palasu', bio je tamo Džez klub, stalno se u našim muzičkim krugovima pominjao neki Haško, koji je bio jako dobar, potom Nandi (Tomislav Kurijer), Nedžad Omeragić Nećko, trubač, Ekrem Nanić, takođe trubač. Za njih znam kao odlične iz prijeratnog perioda".
Naglasio je da je prije rata u gradu na Vrbasu postojao Big bend 078, koji je bio poluprofesionalan.
"Nandi je formirao banjalučki Big bend, koji se zvao Big bend 078, baš u pravoj formaciji sa četiri trube, četiri trombona, ritam sekcija i to je funkcionisalo najprije amaterski a kasnije i poluprofesionalno. Svi mi smo uz njih naučili da sviramo duvačke instrumente. I ja sam bio član tog sastava oformljenog pri tadašnjem Domu kulture. Počeli smo da zarađujemo, čak smo primali plate i za probe. To je period od 1986. ili 87. do početka rata".
Prema njegovim riječima, tadašnje gradske vlasti su finansirale postojanje Big benda 078.
"Iz današnje perspektive to izgleda nevjerovatno, da ne kažem suludo! Danas bi svaka ozbiljna televizija trebala da ima Big bend ili da ga barem sastave po potrebi, a mi smo od toga svjetlosnim miljama daleko. Sad kad bih otišao na neku našu televiziju i predložio formiranje takvog sastava, bog zna da li bi uopšte znali o čemu govorim. Čak i kad bi razumjeli, vjerujem da bi mi samo pokazali vrata".
Složio se i nasmijao na našu konstataciju da će "prije 'džiber' ući u carstvo nebesko nego u klub gdje se svira džez".
"Ne moraš da budeš muzički obrazovan da bi slušao džez jer kad bi se posvetio, vjerovatno bi to donijelo nova slušanja džeza. Ova muzika je uglavnom bez tekstova i sviraju se sola koja i najvećem laiku moraju da izgledaju kao neka vrsta priče. Samim tim bi vas potaknulo na neko razmišljanje i širinje vidika, a kod nas na žalost je popularna muzika koja sužava moždane vijuge i koja traži nekakvu omamljenost. Doduše i džez može da odvede u neka opijanja, ali barem ujutro mamurni koristite mozak, za razliku od nekih tzv. lakih nota", kroz smijeh je dodao.
Priznao je da njegov bend ima poteškoća i sa nedostatkom klubova gdje bi svirali, ali i sa činjenicom da mu nedostaje još jedan "duvač".
"Uglavnom nas ima četvoro, mada nas je bilo petoro kad smo nastali. Ideja je da imamo dva duvača, ali teško je pronaći čovjeka koji želi da uči i svira džez. Uvijek je izgovor, puno se mora vježbati. Baš je glupo kad to čujete od nekih muzičara, kojima je to posao za koji su se obrazovali", dodao je Ševo i istakao da je njegov Quintet svirao po svim klubovima u Banjaluci i da sviraju svugdje gdje ih pozovu.
"Nedavno smo svirali u Doboju u 'Američkom kutku', sviramo stalno, ali na žalost, ova vrsta muzike ne privlači veliki broj ljudi. Da bi privukli neku veću pažnju, jer ljudi kod nas vole vokalne izvedbe, angažovali smo i pjevačicu i uglavnom izvodimo džez standarde, ponekad ubacimo malo i fanka uz poneku našu kompoziciju".
Nije pretjerani ljubitelj kombinovanja džeza sa sevdahom ili uopšte etno muzikom.
"Najbolje za svakog muzičara je bavljenje muzikom iz njegovog podneblja i tu se crpe najveći uticaji. Čak i nehotično, otiđete na neku zabavu, svadbu i taj uticaj se ureže u mozak htjeli ili ne htjeli. Na primjer Mostar Sevdah Reunion, meni recimo se ne čini da su oni toliko duboko povezani sa sevdahom, jer da jesu svirali bi samo sevdah, već je to potreba da malo drugačija muzika dođe do što šireg broja ljudi. Osim toga, mnogi muzičari žive u inostranstvu i iz vana mnoge stvari u našoj zemlji djeluju ljepše i važnije nego što su djelovale dok su bili ovdje".
Na naše pitanje "može li se ikako živjeti od džeza u Banjaluci", iako je svima jasno da to ne "pije vode" rekao je da se od sviranja teško živi i u Beogradu, ilustrujući primjerom Vasila Hadžimanova, koji radi i na nekoj od lokalnih televizija, mada je muzičar i instrumentalist svjetskog kalibra.
"Teško se živi uopšte od muzike. Ne bih da zvučim da se nešto žalim ili kukumavčim jer od našeg društva tražim jedino da omogući da se nesmetano održava promocija džeza, da na televizijama bude dopušteno puštanje ovakve muzike".
Svjestan je naravno da je najlakše krpiti budžet udarajući po "kulturi".
"Kultura je uvijek prva na redu za rezanje budžeta. A šta smo mi bez kulture i umjetnosti? Bićemo osuđeni na propast, postaćemo Indijanci", dodao je Ševo i naveo primjere "kresanja" donacija Srbije za "Nišvil" ili mizernu pomoć festivalu "Zelenkovac".
Zbog toga su mnogi džezeri svoje umijeće upregnuli u muziciranje onog što donosi pare što je u jednom svom hitu opisao Momčilo Bajagić Bajaga: "Šta sad vrijede svjetske žvake, kad svirate narodnjake".
"I ja sam poklekao, kad sam dobio dijete. Sjećam se 1997. godine sam počeo da sviram s banjalučkim trubačima, trebali smo proći kroz Gospodsku ulicu na 'Večeri krajiške pjesme' zajedno sa Bajom Malim Knindžom i svirati Marš na Drinu. Ja to nisam htio da uradim i razišli smo se. A prije tri godine kad sam dobio klinca, tada nisam imao posao, žena takođe nije radila, pa sam morao da sviram narodnjake. Ne stidim se toga, pristojno se zaradi kad je sezona".
