Banjalučki režiser Saša Karanović, čiji je film "Oj, Krajino" proglašen za najbolji studentski film Sarajevo film festivala, za MONDO otkriva detalje sa snimanja, priča o značaju te nagrade, utiscima sa snimanja filma "Meso"...
Film "Oj, Krajino" 27-godišnjeg studenta režije iz Banjaluke Saše Karanovića proglašen za najbolji studentski film nedavno završenog Sarajevo film festivala. U ovom filmu likove tumače banjalučki glumci Ljubiša Savanović, Boris Šavija i Ana Anđelić, a to veoma interesantno ostvarenje prikazuje radni dan jednog radnika, koji nakon petnaest godina prvi put treba da dobije stalni ugovor. Međutim stvari se iskomplikuju...
Iako izgleda kao da je snimljen iz jednog kadra, Karanović za MONDO otkriva da je film ipak snimljen iz tri dijela, kao i da je snimanje bilo izuzetno teško.
"Film izgleda kao da je snimljen iz jednog kadra, ali nije. Traje pola sata, a snimljen je iz tri kadra po deset minuta koji su montirani da se rez što manje primjeti – iako se i dalje primjeti, što i nije toliko bitno. Ono što jeste bitno je da gledalac svjedoči cjelovito kraju jednog radnog dana junaka filma.
Bilo ga je izuzetno teško snimiti, jer je izuzetno rizično. Zamislite da napravite grešku na kraju kadra, kada ste nadomak cilja, a ne možete se osloniti na rez da prikrijete grešku – glumačku, snimateljku, scenografsku, kakvu god. U isto vrijeme ste ograničeni produkcijski i imate samo jedan dan da koristite lokaciju na kojoj snimate. I to nije jedan čitav dan, već dio dana kada vam svjetlo odgovara.
To znači da nemate priliku da ponavljate puno, možda tri puta. Ako tada ne uspije, ne samo da nemate lokaciju, već mnogi od ljudi od kojih ste izmolili usluge da bez ikakve naknade učestvuju u vašem filmu, glumci, snimatelji slike, snimatelji tona, ljudi od kojih ste posudili opremu itd, vjerovatno vam više neće biti na raspolaganju. Tako da imate tri pokušaja da snimite film. Iz tog razloga sam ga podjelio u tri cjeline, da smanjim mogućnost greške koja bi upropastila čitav film. Razlog nije bio neizvodivost tog kadra".
Karanović je rođen u Sarajevu 1989. godine, a živio je u Bihaću, Dubovsku, Bosanskom Petrovcu, Zaječaru, Boru, Kikindi, Banatskom Velikom Selu i Ivanjskoj, da bi se konačno "skrasio" u Banjaluci, gdje je završio gimnaziju i magistrirao filozofiju.
Trenutno je treća godina filmske i tv režije na Akademiji umjetnosti, a zadnjih godinu i po dana radi honorarno na RTRS-u kao montažer. Pitali smo ga da li ga je neki konkretan događaj inspirisao da napravi film "Oj Krajino" i koliko je koštalo snimanje.
"Na RTRS-u postoji zajednica nas honoraraca koji dijelimo specifičan honorarski humor i sa starijim kolegama, koji su sada stalni zaposlenici, dijelimo honorarske priče – priče iz vremena njihovog honorarstva. Priče o razgovorima sa šefovima, odgađanju stalnog zaposlenja, licemjerstva, svega što svaka prosječna firma ima. Taj humor i te priče su spojene u iskustvo Jovana, junaka filma.
Nisam računao, ali snimanje je koštalo vjerovatno od 300 do 400 KM. Novac je došao iz džepova nas koji smo učestvovali u snimanju. Na akademiji nemamo budžet za snimanje ispitnih vježbi, a daju nam opremu i naravno mentorstvo."
Kako je bilo sarađivati sa glumcima Ljubišom Savanovićem, Borisom Šavijom i Anom Anđelić?
"Meni je ovo bio prvi put da radim za glumcima, ranije sam snimao samo sa naturščicima. Očekivao sam nepovjerenje i snishođenje, jer se oni stavljaju u vaše ruke, a vi nemate iskustva i autoriteta. Međutim, to bi vjerovatno i za njih bilo kontraproduktivno, da mi oduzmu i ono malo samopuzdanja što imam, ali, opet, ima svakakvih ljudi. Hvala Bogu, pa ni Ljubo, ni Ana, ni Boris nisu od takvih. Od početka, od prvih proba su mi dali povjerenje i to je to.
Radili smo koliko je bilo potrebno da odredimo likove i radnje, sasvim konkretno i to se vidi na filmu. To što sam uradio sa Ljubom, Borisom, Anom, Aleksandrom Ristanovićem i Goranom Dakićem smatram i uspjehom tog ispita – iako je zadatak bio snimiti film iz jednog kadra."
Film je proglašen je za najbolji studentski film na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Koliko ti znači ta nagrada?
"Pa, evo, koliko bude značio ovaj intervju kada ga ljudi pročitaju. Vi čujete za nagradu, ja dam intervju, napišem o inspiraciji za priču, RTRS mi da otkaz... Šalim se.
Znači mnogo, naravno. Već nam je nagrada pomogla u snimanju iduće ispitne vježbe, koju smo završili prije dva dana. Ona je kao pismo preporuke, dobra riječ. I ima efekta, što je dobro. Ona je i potvrda da nismo uzalud trošili vrijeme i usluge jedni drugih, da trebamo sarađivati ponovo i da to što snimimo nosi vrijednost."
OJ, KRAJINO! from Sasa Karanovic on Vimeo.
Učestvovao si i u snimanju filma "Meso", kao pomoćnik reditelja. Kakva su ti iskustva sa tog snimanja?
"Neprikladno bi bilo da pišem spisak, a dugačak spisak bi morao napisati da nabrojim sve dobro što sam doživio i dalje doživljavam sa snimanja filma Meso. Mimo samog filma i serije o kojima ćemo govoriti nakon premijere, proces snimanja već sada ima veliko značenje za sve koji pokušavaju da se bave filmom kod nas, a ne samo za one koji su direktno učestvovali u snimanju.
Prvo je pokazao da je moguće snimiti film kod nas ne čekajući milost odozgo. Pokazaće da je moguće filmom progovoriti o ovom trenutku naše istorije koji još nije našao svoj slikovni, niti pisani izraz - što je ključna stvar. I pokazaće, na kraju, da mi uopšte znamo govoriti - čega, krivicom odgovornih, mnogi još nisu svjesni."
Za kraj intervjua za MONDO, zamolili smo Karanovića da nam kaže kako bi se moglo poboljšati stanje filmske umjetnosti u RS.
"Moj prijedlog nije stvar ličnog mišljenja već logike stvari - treba osnovati filmski centar. Mislim da bilo ko, ko se bavi filmom, na bilo koji način, kao scenarista, scenograf, snimatelj, montažer, šta god, može u ovom trenutku na takvo i slična pitanja odgovarati samo ponavljajući - osnovati filmski centar, osnovati filmski centar, osnovati filmski centar..."
Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu...