Postoje pjesme koje nisu ono za šta se izdaju. Nemanja Savanović nam piše o tome...
Ne pričam o pjesmama koje ljudi pogrešno čuju; ne o Štulićevoj djevojci na konju ili Žeri koji zna da ima nešto od Srpca do Srpca. Čak ne ni o omažima poput Kebinog koji je zavio u crno Stonse i „Paint in Black“ dok je u njemu sve bilo crno. Ni Džeja koji je uzeo AC/DC, a samo razmislite o tom spoju. Džejstruck! Zna Neša Galija kako Mustafa miluje, ali sada govorim o onim pjesmama koje ljudi pjevaju ne razmišljajući šta pjevaju. Da li ne slušaju ili ne žele da čuju?
Na početku „Reservoir Dogsa“ Tarantino je stavio raspravu u kojoj sam reditelj objašnjava kako je Madonin „Like a Virgin“ zapravo velika metafora o velikim penisima. O tome pričam. Drugačijim tumačenjima, a ne o velikim metaforama. Jedan od najboljih primjera je Springsteen i vanvremenski hit „Born in the USA", pjesma koja češće ide na političkim skupovima nego „We Will Rock You“ na sportskim.
Himnični ritam i refren „born in the USA“ bio je više nego dovoljan da patriote usvoje ovu pjesmu, ne slušajući ostatak teksta. Čak je i sam Springsteen apelovao svojevremeno na vrh vlade da posluša malo bolje sve. „Born in the USA“ je kritika i tužni ep o zapostavljenom vijetnamskom veteranu. Ironija je u tome što je ovo postala matrica kampanja ljudi koji su slali buduće veterane u Vijetnam ili modernije ekvivalente istog.
Suprotna tumačenja znala su se potkrasti i svedenijim pjesmama. Tako je najbjelji bend nakon Eaglesa - R.E.M. - neplanski završio sa ljubavnom himnom u vidu hita „The One I Love“. Svi blijedi alternativci su se kačili na prvi stih: „This goes out to the one I love“, zanemarujući nastavak koji glasi: „this goes out to the one I've left behind, a simple prop to occupy my time“. Nije potrebno vrtiti ploče unazad da se čuje poruka, mada - da parafraziram pametnijeg čovjeka - u slučaju R.E.M.-a možda bi bar zvučalo bolje.
Lako je krivo protumačiti pjesmu kao ljubavnu samo ako ima par riječi za koje se uhvatite. Police i njihova „Every Breath you Take'' je mnogo suza izvukla, a po riječima i samog Stinga ona je mnogo prljavija. Priča o ostavljenom čovjeku koji će ženu koja ga je ostaviti gledati iz prikrajka u svakom pokretu, svakom koraku i svakom uzdahu nije balada nego sudska tužba. Dok se sa druge strane Phil Collins gušio u razvodu pokušavajući napraviti neki vid katarze kroz muziku i „In the Air Tonight“ za koju su godinama kružile urbane legende kako je Collins bio svjedok davljeniku i čovjeku koji mu nije htio pomoći. Priče su išle toliko daleko da su postojale verzije u kojima je Collins, ugledavši čovjeka na koncertu, otpjevao njemu cijelu pjesmu. Naravno, sve je bilo gomila laži.
Sjećate se Bryan Adamsa? Njegova najpoznatija pjesma, uz onu kada pjeva da sve što bi uradio uradio bi za Robina Huda, bez sumnje je „Summer of '69“. Svi su mislili da se radi o tom slatkom žalu za minulom adolescencijom, zanemarivši da je Adams rođen '59. Istina je još tužnija: 69 je ono što ste se potajno nadali da nije, a to je seksualna poza. Jedino se Amiši i rok zvijezde iz Kanade i dalje mogu oduševljavati time.
„Sweet Home Alabama“ je jedna od par pjesama koju će prepoznati i svako ko na pitanje o muzici navede da „sluša i stranu“. I dalje traje rasprava o značenju pjesme. Sve je počelo sa Neilom Youngom i dvije pjesme koje su kritikovale prošlost juga. Ljudi su zamjerili kategorizaciji cijelog juga, ali opet ne treba zaboraviti da je zadnje (zabilježeno) linčovanje u Americi bilo upravo u Alabami i to 1981. godine! Lynyrd Skynyrd je odgovorio pjesmom koja je dostigla nevjerovatnu popularnost i često pogrešno tumačena. Razni ekstremističarski bendovi su pjesmu uzimali pod svoje, što nije pomoglo opštem tumačenju. Par stihova se dotiče konkretnih problema segregacije, ali na kraju definitivna odluka nije donesena ni nakon svih ovih godina.
Mi smo ili konfuzni ili isuviše očigledni. Prije više nego par godina, za vrijeme boravka u drugoj i ne toliko daleko zemlji, jedna gospoja koja je tada radila na radiju sama se ponudila da mi na kasetu snimi trenutne hitove koji se vrte na našim radio-stanicama. Nostalgija je bila taman tolika da bi me u tome momentu i Riblja Čorba obradovala, samo da nije više sirtakis ili prvi brk moderne antike, Yanni. Dočekah ja svoju kasetu, poluzaintrigiran stisnuh play i dočeka me „bum, bum, kuc, kuc, eja“. Pitaše me šta kaže to na srpskom. Rekoh da ne znam, da to nije moj jezik, bar ne ono kako sam ga ja ostavio. Znam šta je Kalašnjikov i iz nekog razloga da je Lajkovac iole blizu Valjevu.
Čola je gostujući profesor u školi besramne lirike. Od kada ga je Kornelije napustio možda i Čoline pjesme pogrešno tumače, oni koji ih mogu protumačiti. Bivša nam država više ima problema sa pronalaženjem dubine u besmislenosti. „Kako se piše ljubav? Da li kao jedna riječ ili su to uvijek dvije najmanje“? Stvarno? Nemoj biti glup, to je metafora. Nije ni čudo što mu je svaki most na Drini ćuprija. Prespavao je on i geografiju u školi, ne samo srpski. Nije da nemamo i mi tih sveprihvaćenih lirika oko kojih bi trebali razmisliti još jednom prije nego ih naručimo kćeri na vjenčanju. „Ne gledaj me da nam ne bi prisjelo“ odmah prije „sedamnaest ti je godina, još se nisi ljubila...baš bi probala“. Možda zato i jesam na svadbi gdje je vjenčanica šira u struku.
Sve je to dobro i zabavno dok Indira preko Rammsteina pjeva kako je „ostavila riba more, htela bi da diše“ ili dok gimnazijalci u Hendrix fazi pjevaju „Scuse me while I kiss this guy“, ali ako ćete naručivati na svadbi nešto kao „Šote, mori Šote“, bar je izguglajte.