"Srce mora biti hladno, jer asfalt je vreo"
Lako je vidjeti privlačnost filma u kojem protagonista pokušava da pobjegne od demona prošlosti, ali još jednom, za kraj, gazi starim putevima izazivajući sreću koje mu je uvijek manjkalo u životu. Ovi zapleti su izrodili cijeli podžanr u kome lopovi, ubice, bivši i budući robijaši imaju egzistencijalnu krizu i na putu promjene stoji im samo taj posljednji posao.
Iako je usko vezan za tzv. „heist“ ili film pljačke, velika većina filmova i protagonista mogu biti u ovoj kategoriji. Radoš Bajić se vraćao svome posljednjem poslu tri puta u onom tužnom seoskom triptihu. Kako može biti posljednji ako mu se tri puta vraća? Isto kako može biti „Final Destination 5“.
Klint ne oprašta ni posljednji put u „Unforgivenu“, ali Klint je toliko mitološki da se vraća više i češće nego Šer otkako je ostario. Bilo da se vraća kao (ne)obični ili svemirski kauboj koji pokupi i ostatak gerijatrije i krene put svemira u „Space Cowboys“ (što je svakako validniji plan nego poslati Brusa Vilisa i Bena Afleka na kometu, osim ako od samoga početka plan nije bio da ih gore ostave).
Ljudi su pravili i cijele karijere oko istih ili sličnih tema. Veliki Žan Pjer Melvil je od Delona napravio najkul anđela smrti velikog platna. Iako ni Belmondo nije zaostajao u Melvillovim kultovima, ipak je Delon Samuraj. Pogledajte „Le Cercle Rouge“ i pljačku koja traje 25 minuta bez izgovorene riječi, pa da vidite šta je crni pojas snimanja filma. No dobro, da i mi ne skrećemo previše, evo mojih par omiljenijih filmova na zadanu temu.
1. The Asphalt Jungle (1950)
Majka svih pomenutih filmova koji su došli nakon njega. Bilo je sličnih filmova i prije „Džungle“, ali ovo je ipak Sveti gral. Džon Hjuston je bio na vrhunce snage i napravio film koji je direktna inspiracija najvećim filmovima podžanra. Pomenuti Melvil je govorio kako postoje 19 različitih dramskih odnosa koji mogu na filmu da se dese između policijaca i lopova i da su svih 19 snimljeni u Hjustonovom remek-djelu.
Premisa je jednostavna i nipošto nova. Seciranje plana i izvršenja zločina ima sve - od najpreciznijeg profesionalizma do loše sreće koja je osnovni sastojak ovakvih filmova. Ono što ovo u startu izdiže od sličnih filmova je Huston i njegov kasting, odnosno ljudski faktor. Zvuči naivno, ali priča je samo formula koja se može i prepisati, a i prepisivala se besomučno. Srce mora biti hladno, jer asflat je vreo, kažu srpski reperi.
2. Rififi (1955)
Još jedno remek-djelo obojeno fatalizmom karakterističnim za nadolazeći period francuskog noir-filma. Kao što je slučaj sa nekim od ponajboljih filmova Bekera, Melvila, Soteta koji se svaki ponaosob mogu naći na svim sličnim listama, Žil Dasin pravi svoje viđenje šablona bivšeg robijaša i posljednje pljačke. Dasin je pao u košenju Mekartija i njegove holivudske crne liste. Po dolasku u Francusku nastaje „Rififi“ koji je Melville trebao da režira, ali producenti su iskoristili marketinški potencijal velikog reditelja iz Holivuda.
Dasin je prezirao scenario, ali nezaposlenost boga ne moli. Tada je mladi Fransoa Trafo opravdano pisao kako je Dasin od najgore kriminalističke knjige ikada napravio najbolji noir-film ikada. Radnja? Jeste pročitali prvi unos? E, to, kao što je ista radnja i u ostalim filmovima na listi. Muka natjera bivšeg robijaša da unovči teške životne lekcije koje je naučio. Još jedna antologijska pljačka bez riječi u trajanju od pola sata sa svim pragmatičnim fazonima vremena u kome se odvija. Melville je imao svoje sitnice, Dassin je imao kišobran. Pogledajte, biće vam jasnije.
3. Thief (1981)
Ono zbog čega obožavam Melvila je isto zbog čega mi je Majkl Man jedan od omiljenijih autora Holivuda već dugi niz godina. Zbog Mana se u Americi na veliko uveo termin neo-noir. Premalo je ovdje mjesta za pisanje u sitna crijevca o razlozima veličine i jednog i drugog. „Heat“ bi trebao biti na listi umjesto „Thiefa“, ali sam se odlučio za onaj bar malo manje poznati unos. „Heat“ ljudi olako otpišu pripisujući veličinu filma često famoznoj DeNiro/Paćino sceni.
Scena je neupitno bitna i velika, toliko pametno ogoljena bilo kakve lažne grandioznosti u koju bi skoro svako drugi neminovno skliznuo, ali „Heat“ je toliko više. Ovdje se radi o „Theifu“, hronološki prvom velikom iskoraku Mana, ali nemojte da se zavarate, zanat je uveliko bio ispečen. Mann je oduvjek bio fasciniran ovim zanatima, a veoma ozbiljan je zanat. Džejms Kan, podučen masom stvarnih kriminalaca koje je Man doveo kao stručne saradnike, klizi mokrim neonskim ulicama podvučen soundtrackom "Tangerine Dream". Audio-vizuelna pornografija ako je postojala nekada. Tangerine soundtrack je bio nominovan za glupave Maline, isti oni koje su u kategoriji muzike nominovali i Ennia Morriconea. Svi su se sjekli na „Nightcall“ kada je „Drive“ izašao, a zaboravili smo „Diamond Diary“.
4. Fallen Angels (1995)
Azija se ne smije zapostaviti. Razmišljao sam između dva opcije. Jedna je bila balet metaka Džona Vua u kojima Čou Jun-fat u slowmotionima okružen nelogično često golubovima ubija besramno puno ljudi, čak i za kineske standarde. Kako ne voljeti tandem koji nam je dao citat: „Daj čovjeku pištolj, misli da je Supermen. Daj mu dva, misli da je bog“.
Druga opcija mi je bio veliki Seijun Suzuki sa svojim avangardnim jakuzama zbog kojih je dobio otkaz pod parolom kako pravi filmove koji nemaju smisla ni profita. Odlučio sam se za neku sredinu i Kar Vaia. Gledati rane Kar Vai filmove je kao listati neki Vogue na speedu. Sve je predivno, sve je prebrzo. Ako su kod Hjustona ljudi koji su se sapleli u novonastalu situaciju najbitniji, kod Vonga je to stil. Kao barjaktar Drugog talasa Hong Konga, Vong je nam je prikazao taj grad/regiju u svom svojem sjaju i mulju. „Fallen Angels“ je grozničavi san u režiji čovjeka koji stvarno živi onu poštapalicu da iako pravi film za publiku, ne misli na publiku dok ga pravi. Ostavite svu nadu, vi koji ulazite u ovaj kineski pakao.
5. Sexy Beast (2000)
Aaa, Sexy Beast. Kao što sam negdje ranije ovdje naveo, Guy Ritchie za odrasle. Glazer je faca, a ovo nije remek-djelo, ovo je seksi-zvijer. Britanski krimi film izrodio je neke kvltove koji će uvijek biti relevantni, kao što su „The Long Good Friday“ ili „The Hit“,a „Sexy Beast“ je nasljednik koga se ne bi postidjeli i debitantski film koga se može poželjett. Jedna od stvari koja je možda i bila ključna je obrt glumaca - Ray Winstone koji je karijeru napravio igrajući zlikovce ovdje igra potlačenog Gala, dok Kingsley, prokleti Gandi, igra najgore đubre. Kingsley nosi film, ali bez Winstonea bi to bio pucanj u prazno.
Pogledajte i različite filmove na istu temu, da vidite kako se veliki hvataju u koštac sa zadanim kalupima. Nemojte olako dići ruke misleći da će vam biti dosadno gledati istu priču u par navrata. Razmislite, gledamo od kada znamo za sebe Brusa Vilisa koji nervozan traži nešto za glavobolju, pa je uvijek zabavno. Šon Bin pogine i na snimku krštenja, pa nam nije spojler. Eva Ras nije prestala plakati od kada ju je doktor udario po dupetu, pa smo je voljeli sve dok nije pričala o ključevima i pi*kama. Sve su priče ispričane, vratimo se na one koje nam leže.