Prije nekoliko dana navršilo se tri godine od smrti jednoga od najvećih, Robina Vilijamsa.
Ma koliko paradoksalno izgledalo, komedija je oduvijek privlačila ljude koji su se kroz humor borili sa svojim demonima. U Sjedinjenim Državama stendap komedija poprima oblike koje danas znamo iz pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka. Specifičnost posla u kombinaciji sa konstantnim pritiskom iz noći u noć i činjenicom da su većina komedi-klubova u stvari kafane, došli su glave nekima od najvećih. Alkohol i narkotici su donekle zakačili skoro sve najbolje komičare. Bil Hiks je imao neke od ponajboljih segmenata nastupa na temu svojih dogodovština sa narkoticima, Ričard Prajor je zapalio sam sebe pod dejstvom kokaina, a Vilijams je rekao kako osamdesetih godina nije bio jedino na rolšuama.
Vilijams je zanat pekao u San Francisku. Na male ekrane se probija krajem sedamdesetih godina. Spilberg i Supermen popularizuju tematike vanzemaljaca, a Robin postaje Mork u seriji „Mork and Mindy“, tuđinac koji je u jajetu poslan da bi ispitao stanje na zemlji. Alf sa tregerima duginih boja. Uloga po kojoj će ostati upamćen u Americi do zadnjih dana. Filmsku karijeru počinje kod Altmana u Popaju tumačeći glavnu ulogu. Da ne pišemo sada neku Vikipedija/IMDb biografiju i filmografiju, zašto je Vilijams bio važan?
Većini stendap komičara film je logičan iskorak dalje. Mnogi su pokušali, malo ko je uspio da napravi adekvatnu karijeru od toga. Stiv Martin je imao veoma dobrih filmova, kao i Edi Marfi prije nego je sišao sa pameti. „Saturday Night Live“ je od svoga formiranja bio rasadnik talenata koji će preći u film, tako je i danas. Ma koliko volio Robina u par filmskih uloga, stendap je forma u kojem dolazi do pravog izražaja. Nivo energije, brzine i imrovizacije koju je Vilijams imao film nije mogao obuhvatiti u sklopu šire priče. Beri Levison je ponajbolje uspio ukomponovati to u film sa „Good morning, Vietnam“’. Svi koji su gledali film sjećaju se manijakalnih radio-monologa dok smo ostatak priče zaboravili.
Veliki Piter Vir je uspio donekle da ukroti Vilijamsa, dovoljno do brzine razumijevanja i napravio ultimativni adolescentski motivacioni poster od filma „Dead Poet Society“. Spilberg je u Vilijamsu video vječnog dječaka i dao mu ulogu Petra Pana. Možda ako je Petrov magični prah bio amfetamin.
Još krajem sedamdesetih je izašao prvi TV specijal Robinovog nastupa uživo. Od svih oficijelno snimljenih nastupa sveto trojstvo čine „An Evening with Robin Williams“, „An Evening at the Met“ i „Live on Broadway“. Svako od nas ima žal što nije iz masu različitih razloga prisustvovao nekim po njemu bitnim događajima. Da li je to Pink Floyd uživo, Zvezda u Bariju ili nešto sedmo. Jedna od tih „bucket list“ stavki koje nikada neću precrtati jeste Robin Williams live nastup. Zašto ljudi i idu na koncerte i utakmice nego da ih ponese energija, a Robin je bio nenadmašan u energiji. Ukucajte njegovo ime na YouTube. Ne samo nastupe nego i gostovanja u emisijama i posmatrajte bespomoćne voditelje koji pokušavaju preuzeti svoju emisiju nazad, ali bezuspješno. Oni iskusniji su znali da sve što mogu je dići ruke i postati još jedan član publike.
Sva energija ne pije vode ako su fazoni loši. „When in doubt, go for the d*ck joke“, kaže Robin. Tijelo je pokušavalo stići mozak na tim nastupim, a mozak ga je na kraju izdao. Demencija sa Levijevim tijelima je vrsta demencije koja je u Americi druga po broju rasprostranjenosti, odmah iza Alzhajmera. Nagađanje oko samoubistva je pomalo degutantno i na kraju nebitno. Sama klinička depresija je ozbiljan problem koji se kod nas gleda sa podsmijehom, jer "svi smo mi depresivni, pa se ne ubijemo". Robin je u više navrata pričao kako ga je samoubistvo književnika Jiržija Kosinskog potreslo i unijelo u njega stah od gubitka oštrine i kreativne inspiracije.
Dvadeset i tri godine nakon Kosinskog, Robin je otišao istim putem.
„Komedija je glumljenje optimizma“, reče Robin.