Bend SOPOT osnovan je prije 10 godina. Nakon tri albuma, mnoštva spotova, brojnih turneja, 250 koncerata širom Evrope, čopora djece... vrijeme je za rekapitulaciju! Donosimo vam veliki intervju sa Petrom Topalovićem, liderom grupe...
Navršila se decenija od "Sopotnika", prvog albuma jednog od najznačajnijih banjalučkih bendova ikada - Sopota. Od svojih početka 2007. godine ova grupa je izdala tri sjajna albuma, snimila mnoštvo odličnih spotova, nastupila na nekim od najznačajnijih festivala i otprašila 250 koncerata širom Evrope i regiona... A, ostajući vjerni i šireći dobar glas o svome gradu - Banjaluci!
Članovi Sopota bili su aktivni i na drugim planovima - između ostalog dokazali su se i u "reproduktivnom smislu" i postali ponosni očevi čak osmoro klinaca, malih Sopoćana, svojih budućih muzičkih nasljednika!
Jedan od razloga uspješnosti ovog benda je taj što se kod Sopota oduvijek znalo ko je glavni - ko kosi, a ko vodu nosi. A, alfa i omega benda bio je i ostao Petar Topalović.
Prije deset godina Pero je u ime grupe dao svoj prvi intervju, i to upravo za MONDO. U njemu je objasnio originalni koncept Sopota, spoj duba i balkanske muzike, ambiciozno najavio prvo izdanje, najavio neke buduće korake...
Moram priznati da sam tada bio prilično skeptičan oko cijele priče. Mislio sam da će se i kod Sopota sve završiti tužno i brzo kako kod mnoštva kvalitetnih banjalučkih bendova, koji se obično raspadaju upravo nakon prvog albuma. Na svu sreću, žestoko sam pogriješio...
Za ovaj razgovor Pero me je ugostio u svojoj "jazbini" na Kočićevom vijencu, gdje ima muzički studio i živi sa ženom i troje (!) djece. U opuštenoj atmosferi uz pivce i laganu mjuzu pokušali smo da napravimo svojevrsnu rekapitulaciju prvih deset godina Sopota.
MONDO: Ogromna stvar koju je Sopot uspio da pokaže i dokaže je da se i iz Banjaluke može ozbiljno baviti muzikom. Percepcija kod mladih bendova se promijenila, počeli su da razmišljaju na drugi način. Da li se slažeš?
"Pa, to je jedna stvar za koju ja ne mogu da tvrdim da smo uspjeli, nisam siguran... Ali ako ti tako kažeš (smijeh) to mi najljepša potvrda i to je ono što sam potajno priželjkivao - da ćemo ostaviti neki trag u svome gradu i pokazati da se ne moraš preseliti ni u Zagreb, ni u Beograd, ni u Sarajevo da bi se bavio autorskom muzikom.
Iz Banjaluke se može ići u Evropu, može se ići na Ex-Yu turneje, svugdje. Jeste da je duplo teže, ali se i cijela infrastruktura u Banjaluci u ovih 20 godina dosta promijenila, dobili smo toliko raznih festivala, ne samo muzičkih, razne stvari su se poboljšale, muzeji, galerije, Banski dvor... Desio se napredak, tako da bendovi trenutno rade u mnogo, mnogo boljim uslovima nego kada smo mi počeli. Tada nije bilo nikakve infrastrukture i mi smo je praktično pravili, gazili preko silnih prepreka i na kraju uspjeli."
TRNOVITI POČECI
MONDO: Najavljujući vaš prvi album "DuBalkan" (Menadžer Kompanija, 2007) prije deset godina naveo si da kroz muziku nastojiš da pronađeš odgovor na pitanje - kako je moguće da su ljudi koji žive na Balkanu toliko slični jedni drugima, a u isto vreme toliko međusobno udaljeni. Da li si pronašao odgovor na to pitanje?
"To pitanje definitivno je obilježilo naš prvi album, mada je i na 'Equilibriumu' (PGP-RTS 2009) dosta pjesama bilo posvećeno toj temi, tj. sukobima i konfliktima na južnoslovenskim prostorima. Mi smo zaista dosta slični, ali postoje i dugogodišnji sukobi. Kao umjetnik želio sam da reagujem, jer to je naš zadatak...
U zadnjih 20 godina situacija se popravila, mada mislim da je ovom prostoru potrebno barem 100 godina mira kako ne bi bilo potrebe za potezanjem za nekim konfliktima. To je i osnovna poruka naših pjesama - da je mir osnovni interes, da svi na tome moramo raditi i biti angažovani, insistirati kod naših političara, da ne dopustimo da se samo manekenke bore za mir..."
MONDO: Sopot je svoja prvo izdanje "DuBalkan" izdao 2007. godine, a zanimljiva stvar je da si tada prvo izdao album, pa tek onda oformio bend...
"Jeste. Ja sam bio na vokalu, mada sam tada manje pjevao, a više puštao semplove. Albert Savić svirao je saksofon, Milan Aćimović bio je na sintovima, Saša Predojević za bubnjem, a Đurica Štula je tada svirao gitaru. Specifičnost je bila da nismo imali basistu, već smo bas puštali preko semplera.
Što se tiče samih početaka Sopota, najvažnija stvar je turneja po Francuskoj na koju smo otišli odmah nakon izdavanja prvog albuma. Svirali smo sedam-osam koncerata u Lionu, Marseju, Parizu... i tu smo dobili takvu zanatsku šamarčinu od francuske scene! Vratili se kući prilično razočarani. Bili smo razočarani svojim nastupima, shvatili smo koliko se u Evropi dobro svira, kako se bendovi profesionalno odnose prema poslu...
U Francuskoj smo dobili takvu zanatsku šamarčinu! Vratili smo se kući razočarani... Shvatili smo koliko se u Evropi dobro svira i kako se bendovi profesionalno odnose prema poslu
Tada smo se zapitali šta mi to radimo i kako mi to radimo. I, shvatili smo da nema druge nego da zapenemo! Poslije smo sjeli i par mjeseci radili na zvuku, pokušavali da osmislimo scenski nastup, razmišljali o detaljima, slaganju repertoara, itd. Jednostavno, radili smo na izoštravanju zanata.
To nas je takođe natjeralo da razmislimo i o poslovnom segmentu. Jer, svaki bend koji nema izdavačku kuću mora da se samoorganizuje, da nađe neki okvir. Počeli smo da učimo kako da se samopromovišemo, da dogovaramo svirke. I onda je krenulo...“
Nakon francuske turneje 2007. godine Sopot je počeo da intenzivno svira po Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, a kada su malo izoštrili svoju muzičku percepciju, shvatili su da je publici i te kako zanimljivo to što rade! Pogotovo u većim gradovima koji su otvoreniji za neki eksperimentalniji pristup u stvaralaštvu. Sopot je polako počeo da se izdvaja od "mora" drugih dub bendova...
"Mislim da smo dodali nekakav novi element u dub. Još od prvog albuma pokušavali smo da spojimo etno uticaje Balkana sa dub muzikom i to je donijelo nekakvu svježinu. Na taj način, kao da smo se izdvojili. Kada puno bendova radi istu stvar, teško se probiti. Mislim, skoro je nemoguće napraviti nešto potpuno novo, možeš samo napraviti novu verziju nečega, ali mi smo tražili neku našu nijansu i vjerovatno uspjeli", kaže Pero.
TURNEJA PO SVEMIRU
MONDO: Možeš li da nam ispričaš neku anegdotu sa turneja?
"Pa, meni je najzanimljivije to da kada smo počeli da sviramo po Evropi, u jednom momentu kao da smo dobili osjećaj da smo astronauti! Cijelo vrijeme si u kombiju, koji je kao svemirski brod. A, to je dosta uticalo da naš treći album nazovemo 'Sopotnik' (Koliba, 2013), upravo po našem kombiju kojeg smo tako prozvali... Dakle, voziš se 400-500 kilometara, srasteš se sa tim vozilom, onda izađeš, uradiš tonsku probu, nešto na brzaka jedeš, odsviraš koncert, par sati spavaš i odmah ideš dalje. Konstantno si u proputovanju, kao astronaut."
MONDO: Koji momenat u proteklih deset godina su ti se najjače urezao u sjećanje?
"Jedna od najdražih stvari koje su nam se desile, kao neka kulminacija našeg rada je koncert na ovogodišnjem Demofestu, gdje smo imali nastup u revijalnom dijelu. Toliko je ljudi došlo i tako su nas sjajno podržali, prosto su nas nosili na rukama tokom cijelog nastupa... Stvarno bih im se i ovim putem želio zahvaliti, jer nije mala stvar da neki bend sakupi toliko ljudi na jednom mjestu u svom gradu.
Inače, tokom ovih deset godina obišli smo cijelu Evropu - Austriju, Mađarsku, Italiju, Njemačku, Švedsku, Norvešku, Holandiju, Francusku... i sve republike bivše Jugoslavije. To je naš 'highlight', to je ono na što smo naročito ponosni - da iz jedne Banjaluke organizujemo nekoliko evropskih turneja. Do sada smo uradili oko 250 koncerata, od klubova, festivala do akustičnih nastupa...“
MONDO: Da li bi nešto promijenio kada bi mogao da vratiš vrijeme unazad?
"Naravno. Ono što na početku nismo shvatali je da bend čim izbaci neko izdanje mora da radi njegovu promociju. Nama je trebalo nekoliko godina da shvatimo da neće niko to uraditi za nas, nego moramo sami. Znači, promocija sopstvenog stvaralaštva je jako bitna, a mi to nismo shvatali, nalazili smo se u nekoj tranziciji. Nakon pojave YouTuba štampanje i prodaja CD-ova više nije imalo smisla, jer čim objaviš CD neko ga stavi na Internet i sama pomisao da ćeš moći da zaradiš od prodaje muzike je smiješna. Ljudi su počeli da konzumiraju muziku kroz YouTube, desila se i ta transformacija da su počeli da 'gledaju' muziku, a mi u početku ni to nismo shvatali. Kasnije smo nadošli da muzika mora da se spoji sa slikom kako bi došla uspješno do slušalaca, jer se promijenila navika njenog konzumiranja."
MUZIKA ZA PREDSTAVE, ČOPOR DJECE
MONDO: Osim u matičnom bendu članovi Sopota ostvarili su se i u drugim područjima...
"Jeste, ja osam godina sarađujem sa raznim pozorištima u Banjaluci, konkretno sa Narodnim pozorištem RS i Gradskim pozorištem Jazavac i mogu sa ponosom da kažem da iza sebe imam osam predstava. To mi je donijelo novu perspektivu u sagledavanju muzike. Rad za pozorište baš me raduje i ispunjava, ta saradnja sa glumcima i sa rediteljem, to je jedno nevjerovatno iskustvo...
Bubnjar Saša Predojević bavi se tonom i ozvučavanjem za jednu banjalučku firmu, gitarista Dejan Savić takođe radi kao tonac u banjalučkim klubovima i lokalima, a basista Đurica Štula, osim što svira u Sopotu, bavi se i proizvodnjom dječije robe i radi u spa centru...
Klavijaturista Mika Aćimović bio je klavir štimer i radio kao organizator raznih događaja u Banjaluci, a onda se preselio u Beograd, gdje sada vodi Gradski hor Beograd i svira u nekoliko bendova... On je ostao jedini momak u bendu, a mi ostali smo napravili osmoro djece. Zezamo se da ćemo napraviti sebi predgrupu i da ćemo ih kada porastu angažovati, tako da svi zajedno putujemo i sviramo..."
MONDO: U kom smislu se banjalučka muzička scena promijenila u proteklih deset godina?
"Scena se promijenila u idejnom smislu, na neki način je napredovala, bendova ima više... Mada su meni lično bendovi od prije desetak godina bili baš, baš jaki. Današnji bendovi dobro kopiraju druge svjetske bendove, ali grupe koje su postojale prije deset godina možda su mi bile autorski jače.
Možda to ima veze i sa tim što je posljednjih decenija generalno na planeti Zemlji oslabio uticaj muzike na ljudski život, ne samo kod nas...
Ali, mnogo toga je i uznapredovalo. Bendovi u Banjaluci za razliku od prije imaju dobru opremu, imaju različite medije koji žele da objavljuju to što oni rade i žele da ih promovišu, toga ranije nije bilo. Sada bendovi mogu da odu do muzičke prodavnice i kupe od opreme što im treba, a mi prije 10-15 godina nismo mogli to uraditi. Tu je i fantastični Demofest, gdje možeš da se prijaviš, da se dokažeš pred nekoliko hiljada ljudi...
Neka imena iz Banjaluke već su dobro poznata izvan grada i u regionu – npr. Vanja Mišić, Brutal Protest, zajedno sa tom nekom banjalučka hiphop scenom, a naročito DJ-evi Siniša Tamamović i Mladen Tomić, na koje sam ponosan i koji imaju evropske karijere."
MONDO: Imaš li neke planove, koji su naredni koraci benda?
"Ne krijem se iza hobija, pokušavam da se ozbiljno bavim muzikom i uvijek imam planove. Trenutno radimo na novoj pjesmi i spotu i početkom godine planiramo da je izdamo... Plan je izbacivanje novih pjesama, koje ćemo kasnije objaviti na EP-ju ili albumu. Shvatili smo da imamo dosta privatnih obaveza i da ne možemo izdvijiti nekoliko mjeseci da se bavimo albumom, već ćemo raditi pjesme i spotove, i na taj način skupljati ih za četvrto izdanje. Takođe krećemo sa dogovaranjem koncerata za narednu godinu."
PONOSNI NA BANJALUKU I DEMOFEST
MONDO: Za kraj razgovora reci mi kako doživljavaš "banjalučku scenu" i šta taj pojam uopšte znači za tebe? Konkretno – kada dogovarate svirke izvan grada, da li je plus ili minus kada kažete da ste iz Banjaluke?
"Što se tiče Sopota, mi smo uvijek bili BEZOBRAZNO PONOSNI i nikad nismo dozvoljavali nikome u regionu da se postidimo. Mi smo kao bend i pojedinci ostali u gradu upravo da to uradimo i da dokažemo da može iz ovog grada nešto da se uradi, i da niko tamo negdje nije bolji od nas, ni talentovaniji... Jeste da su nama teži uslovi za rad, ali mislim da kada se ima volja i želja, kada se ubaci energija i ljubav, mnogo toga se može napraviti. Nama je to što smo iz Banjaluke uvijek bio plus.
To ti je više kao neka autocenzura. Kada pričaš sa Novosađanima, Beograđanima, Kragujevčanima, Mostarcima, Splićanima... Banjaluka je totalno kul! A, upravo je na nama muzičarima koji sviramo izvan Banjaluke da svoj grad učinimo pozitivnim.
Takođe, Demofest je uradio ogromnu stvar u promovisanju Banjaluke. Na primjer, kad Sopot ode negdje da svira, svi imaju potrebu da pričaju i zapitkuju o Banjaluci. I uglavnom nas pitaju za Demofest, jer to je jedino što znaju! Ne znaju ništa drugo, a on im je ekstra. Demofest baš, baš dobro kotira kod ljudi u regionu, ljudi ga veoma cijene i željali bi da imaju svoj Demofest, a nemaju. Banjalučani moraju biti svjesni da je on kao naš Egzit, da ga moraju zalijevati, njegovati..."
Pratite Mondo.ba i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu