Opovrgnuta rasprostranjena doktrina o obaveznom optimizmu, iz pera dr Barbare Erenrajh, ali Amerika još nije spremna da zaustavi kolektivni smijeh.
Varaju vas kad kažu da je ružičasti pogled, pozitivan stav, ili dobro raspoloženje savršeni štit protiv nedaća u ličnom životu.
Barbara Erenrajh, američka novinarka i autorka dvadesetak istraživačkih bestselera o američkom društvu, usudila se da se novom knjigom obruši na 'kulturu obaveznog optimizma' u Americi.
Kao doktor citologije, vrsna novinarka koja je sve dosadašnje knjige ispisala putem takozvanog prerušenog novinarstva, Barbara Erenrajh je pohađala kurseve sreće i optimizma u svojstvu običnog polaznika, odlazila na seminare iz pozitivne psihologije i proučila sva dosadašnja istraživanja na tu temu.
Rezultat je knjiga u kojoj razotkriva kako je doktrinom o pozitivnom mišljenju Amerika obmanula sebe i svijet što je i duži podnaslov njenog djela "Smij se ili umri" (Smile or die).
Oduvijek je, kako je rekla za "Politiku", bila sumnjičava prema vladajućem diktatu osmeha i pozitivnog stava.
"Ali kada se desilo da obolim od raka dojke i kada su mi neki vrsni psiholozi savjetovali da sa ružičastim plišanim medom učestvujem u maršu optimizma, sve je to počelo da liči na nesnošljivu torturu."
Počela je da sumnja i u naučnu vjerodostojnost istraživanja koja optimizam povezuju sa zdravijim ili dužim životom. Kada ih je provjerila, ispostavilo se da su sva pravljena na osnovu nepouzdanih podataka i neujednačenih kriterijuma. Tako su na primjer kao dokaz o nečijem optimizmu u školskim danima uzimane fotografije dotičnih 'nasmijanih od uva do uva'.
Barbara Erenrajh je, međutim, naišla na naučne studije koje upravo ukazuju da realisti ili blagi skeptici imaju nešto duži životni vek od nerealnih optimista ili teških pesimista. Jedna kalifornijska studija koja je trajala više decenija, pokazala je da su djeca koja u ranom školskom dobu pokazuju ekstremni optimizam kasnije u životu podložnija povredama ili bolestima, baš zato što nisu svjesna rizika.
"Sve ove teorije bile su relativno bezopasne dok osamdesetih godina prošlog vijeka velike kompanije nisu počele da otpuštaju radnike kako bi uvećale svoj profit. Tada su shvatile da je vrlo korisno da se zaposlenima nametne još jedan diktat: obavezan optimizam. I tada su u nauku počele da pristižu velike pare za istraživanja o sreći", kaže Barbara Erenrajh.
I mada su sve dosadašnje knjige Barbare Erenrajh stizale na vrh liste bestselera, ova, najnovija, nije uspjela da se probije među najčitanije. Rijetki su medijski prikazi, a tek poneko se upušta u polemiku s njenim stavovima. Traganje za srećom je u Americi zacrtano ustavno pravo, od pozitivnog stava, smješka i optimizma stvorena je megaindustrija koja se mjeri milijardama.
"Pojedine filijale 'Volmarta' traže od svojih službenika da svaki radni dan počnu kolektivnim horskim bodrenjem. Kako li se ti radnici, za koje se zna da su mizerno plaćeni, osjećaju, kad još za te male pare, od kojih ne mogu da prežive, moraju i da kliču”, pita se Barbara Erenrajh.
Po njenom tumačenju, značajnu ulogu u ovoj torturi smješka imali su i mediji. Oni su uprošćeno prenosili rezultate naučnih istraživanja koji su se vešto plasirali iz centara moćnih kompanija.
Ipak, trend pozitivne psihologije koji je izrastao iz sveprisutnog optimizma pomjerio je ovu nauku u novom pravcu. Zadatak stručnog psihoterapeuta nije više da pacijenta iz negativne dovede na nultu tačku. Već da ga prevede u autentično pozitivno raspoloženje.
(MONDO)