Ljudi koji moraju da donesu odluku o načinu ili prestanku liječenja terminalno oboljelog člana porodice, mogu da osjećaju negativne emocionalne posljedice.
Posljedice se mogu osjećati mjesecima pa i godinama kasnije, utvrdili su stručnjaci Nacionalnog instituta za zdravlje (NIH) u Americi.
U jednom trenutku većina najteže oboljelih ne mogu sami da donesu odluku o svom liječenju. Tada ova odluka "pada" na najbližu rodbinu ili na ljekara, koga je pacijent eventualno unaprijed odredio.
Na osnovu analize četrdesetak studija, stručnjaci NIH su zaključili da je donošenje odluke o vrsti tretmana, ili njegovom prestanku, umjesto oboljelog, za jedan broj onih koji su tu odluku donijeli, predstavljalo pozitivno iskustvo, zato što su uz oboljelog bili do kraja i na neki način mu pružili podršku.
Ipak, u čak dvije trećine obrađenih slučajeva, takva odluka je kasnije kod onoga koji ju je donio izazivala osjećanje uznemirenosti, krivice ili sumnje da li su načinili pravi izbor.
Pokazalo se da su rođaci bili mnogo mirniji kad je pacijent unaprijed određivao ljekara koji treba da donosi odluke u finalnom stadijumu bolesti ili kad je bar određivao na koje mjere za produžavanje života pristaje, a na koje ne - na primjer da li se slaže s tim da ga priključe na aparat za disanje, ukoliko postane nesposoban da diše samostalno.
Ipak samo oko 30 odsto američkih teških pacijenata ostavlja unaprijed instrukcije ovakve vrste, možda i zato što nisu svjesni koliko tako nešto može da donese olakšanja porodici, ističe Dejvid Vendler, rukovodilac ovog istraživanja.
(Tanjug)