Iako bi bilo komotnije reći 'da' svemu što traže, odlučno i dosljedno 'ne' uči ih da granice postoje i da ih moraju prihvatiti.
Koliko god naši tinejdžeri bili veći, jači i ko zna u čemu sve još nadmoćniji od nas - zbog čega ih pogrešno promatramo kao mlade 'odrasle' ljude - emocionalno su još uvijek djeca kojoj je najvažnije da ih volimo takve kakvi jesu. Što znači: bez obzira na to kako izgledaju (to zbilja nije lako!), što se bedasto ponašaju (to je još teže!), što daju sve od sebe da nas uvjere kako smo najbezveznija stvorenja koja postoje (i to ide u rok roditeljske službe) i što nas smatraju nevjerovatno bezobraznim kad im se usudimo postaviti granice ('Gdje ti živiš?!'),prenosi Ljepota.ba.
Koliko god nam se činilo da je porodica izgubila utrku s uticajem škole, društva, televizije i kompjutera, sva istraživanja pokazuju da je kućni odgoj i dalje najvažniji temelj razvoja osobnosti. Kvaka s ograničenjima je u tome da na vrijeme shvatimo kad ih treba revidirati: ne možemo pravilo za 14-godišnjaka primjenjivati i na 18-godišnjacima. Zlatno pravilo pritom je intenzivna saradnja s izravno zainteresiranim. Kako rastu i opravdavaju naše povjerenje, tako s njima razgovaramo o mijenjanju pravila. To je nužno da ne izgube kompas i samokontrolu u susretu sa slobodom.
Današnja se generacija tinejdžera ocjenjuje kao ravnodušna i nezainteresovana. Međutim, stručnjaci nas uvjeravaju da je ta ravnodušnost tek maska koja skriva zbunjenost i bijes. Jaz između istinskih vrijednosti s jedne i načela savremenog društva s druge strane prevelik je da bi ga tinejdžeri mogli shvatiti i prihvatiti bez snažne podrške roditelja.
Kako ćemo im pokazati da mogu da računaju na nas? Tinejdžerima je neuporedivo važnije naše ponašanje od onoga šta im govorimo: jedan zajednički odlazak na pizzu sedmično, kad ćemo svojem tinejdžeru posvetiti puno pažnje, vrijedi više nego da mu deset puta dnevno izjavljujemo da ga volimo, pa čak i od toga da mu redovito kupujemo novi mobitel. Tinejdžeri prema roditeljima podižu zidove iz samo jednog razloga: da vide volimo li ih dovoljno da te zidove srušimo!
Ne preostaje nam drugo nego da stisnemo zube i, kad nam je najteže, ponavljamo u sebi da će i to proći. Sjetite se kad smo bili zatrpani pampersicama - sad nam se čini da je to tako brzo prošlo! Čuvajmo snagu: još će nam je trebati za nadmudrivanje s punoljetnim koji bi živjeli kao u hotelu (kod roditelja ali pod svojim pravilima) jer im se ne da šljakati za neku tamo siću od love...
(MONDO)