Nekada je književnost za djecu bila neodvojiva od jedinstvene umjetničke i literarne porodice. Danas je sve drugačije.
Danas više nema čuvene "Prosvetine" edicije "Plava ptica", i drugih, uglavnom se prevode lijepe, bogato ilustrovane knjige, a kritike u oblasti literature za junoše, kako bi rekao Dositej, uopšte i nema. O njoj razmišljamo malo, možda kada se sastane žiri za dodjelu nagrade, recimo, "Politikinog Zabavnika".
"Mi zanemarujemo djecu više nego što smo to spremni sebi da priznamo. Nismo u stanju više ni ručak da im skuvamo,što se lako može primjetiti po dugim redovima ispred pekara kada oko pola dva dolaze u školu. A kamoli da im preporučimo knjige za čitanje! Ni školsku lektiru nismo kadri da odaberemo. Djeca su za nas kao društvo prestala da budu vrijednost. I oni su samo kupci", kaže za "Politiku", Mirjana Ognjanović, autorka knjige "Začarani Velja i druge muzičke priče", novinar "Politikinog Zabavnika" i književni prevodilac.
"Kada je riječ o vrijednovanju književnosti za djecu, priča slijedi isti moralni tok. Jer, braniti ugled umjetničkog dela, podrazumijeva razlikovanje dobrog i lošeg. Trebalo bi takođe imati u vidu da je dugi niz godina naša književna kritika imala previše obzira prema nekim lošim dječijim piscima. O tome je često govorio Duško Radović. Plašili su se valjda da ih ne naljute. Dešavalo se da i najlošiji pjesnici i pisci dobijaju nagrade. Taj strah, u međuvremenu,pretvorio se u nemarnost, ne računajući naravno časne izuzetke. Tako se desilo da je David Albahari prije nekoliko godina napisao avanturistički roman za djecu koji su književni kritičari zaboravili da pogledaju. Čekali su očito djelo za odrasle! Šta mislite, da li su se tako u Italiji odnosili prema djelima Itala Kalvina?", pita Mirjana Ognjanović.
Vasa Pavković, književni kritičar, smatra da su produkcija domaćih knjiga kao i položaj domaćih pisaca ugroženi. Objašnjava da su mnoge izdavačke kuće, silom prilika, prinuđene da objavljuju samo komercijalnu literaturu.
"U takvim okolnostima prva je na udaru književnost za djecu. Ako je i zastupljena kod nekog izdavača, njom dominiraju prevedene knjige, a o kritici najčešće ne možemo ni da govorimo. Uopšte, malo je autora kritičkih tekstova, i u toj manjini trebalo bi da se pojave oni koji bi pisali o tako malo knjiga za djecu. Književnost za djecu počiva, u stvari, na visokoj tradiciji Zmaja, Duška Radovića, Dragana Lukića, Mire Alečković, Voje Carića, Ljubivoja Ršumovića i drugih. Međutim, danas je malo onih koji bi pisali za najmlađe. Djeca nemaju dovoljno dobrih knjiga na kojima bi odrastala, i mnogo više vremena posvećuju kompjuterima", smatra Vasa Pavković.
Pisac i pjesnik Dragan Lakićević, autor knjiga za mlade "Bajka o jabuci", "Mač kneza Stefana", "Princeza i lav", "Vitez viline gore", ističe da će knjiga uvijek biti ogledalo društva u kojem se štampa, čita, tumači: "Status književnosti za djecu u nas je uslovljen najprije statusom djece i knjige u društvu, a odmah zatim statusom roditelja i škole. Ti statusi su nezavidni, i u odnosu na poredak koji nam je prethodio i u odnosu na 'svijet' kojem deklarativno teži 'motor' ove zajednice".
Na drugoj strani, na književnost za djecu se i ranije gledalo kao na oblast manje složenu, pa samim tim i manje važnu od takozvane književnosti za odrasle, i njome su se, u skladu s tim, bavili manje ambiciozni profesori i manje "učeni" kritičari. I dok su postojali, časopisi i listovi ovakvoj kritici ostavljali su minimum prostora.
"Sad je propala i na poseban način nestala i kritika književnosti za odrasle: tradicionalne dnevne novine izbacile su rubrike o knjigama i vrijednostima, a većina novih novina i ne zna za tu vrstu informisanja. Situacija u bibliotekama zaslužuje posebno istraživanje", kaže Lakićević, uz napomenu da su najsvjetliji trenuci u našoj književnosti za djecu bili u 19. vijeku - J. J. Zmaj i u 20. - Dušan Radović.
(MONDO)